Dostupni linkovi

logo-print

Odbijanje suočavanja sa realnošću ili neki tajni plan?


Činilo se da su vrata prema unutarcrnogorskom dogovoru - a time i prema referendumu - definitivno otvorena. Čak je, radi bolje pripreme, Havijer Solana, dan nakon usvajanja nalaza Venecijanske komisije, odredio Slovaka Lajčaka za ličnog izaslanika spremnog da pomogne pregovore vlasti i opozicije.

Međutim, Crna Gora - i nakon preporuka Venecijanske komisije - nije mnogo bliža konsenzusu.

„Nećemo dijalog sa vlašću, Evropa zahtijeva kvalifikovanu većinu od polovine ukupno upisanih birača“ - ovo nije stara priča, već citati stavova dijela crnogorskih opozicionih stranaka. Kao da nije bilo izvještaja Venecijanske komisije ili kao da lideri crnogorske opozicije imaju u rukama sasvim drugačiji tekst od onoga koji je objavljen. Dodatnu konfuziju unijeli su Koštuničini ljudi. Premijerov savjetnik Samardžić pročitao je izvještaj Venecijaske komisije kao još jedan doprinos, citiram, „evropskim naporima za očuvanje državne zajednice“.

O čemu se, dakle, ovdje radi: odbijanje suočavanja sa realnošću, ili možda postoji neki tajni plan?

U opozicionim reakcijama najdalje su otišli narodnjaci Predraga Popovića, potpomognuti iz Beogarda uvezenim Matijom Bećkovićem. Oni su odmah konstatovali da je dogovor nemoguć, baš kao i referendum.

Doduše, narodnjake je lako razumjeti: ta stranka se diči 1918. godinom kada je Crna Gora tada nestala kao država. Zato za narodnjake – ali i druge srpske stranke u Crnoj Gori koje baštine ideju ujedinjenja - referendum izgleda kao smak svijeta: ako opstane Crna Gora oni postaju politički marginalci. Kada lideri srpskih stranaka u Crnoj Gori naopako čitaju zaključke Venecijanske komisije, oni nemaju plan - to iz njih progovara strah od konačnog poraza.

I Beograd je jasan: srpska vlast gura srpske stranke u Crnoj Gori u bojkot referenduma. To je lagodna poozicija: ako uspije opstrukcija referenduma, onda će Koštunica proglasiti zajedničku pobjedu. Ako krene loše, lideri ovdašnjih srpskih stranaka sami će da propadnu.

Najteže je objasniti šta hoće Socijalistička narodna partija Predraga Bulatovića. Funkcioner SNP-a Velizar Kaluđerović bio je u Veneciji, imao je priliku da se iz prve ruke uvjeri u mišljenja pravnih eskperata. Za samog Bulatovića, preporuke iz Venecije otvaraju politički prostor: iako je zagovornik zajedničke države, pregovorima sa vlašću ne bi izgubio već bi sebi obezbijedio poziciju glavnog igrača. Mogao bi mirno da čeka i vrijeme nakon referenduma.

Zato čudi poruka SNP-a da oni, i nakon svega, ne žele dijalog sa Đukanovićem. Kao da i Predrag Bulatović, poput opozicionih kolega, ne želi da pročita što piše u preporukama Venecijanske komisije.

Ili je, možda, u pozadini partijska strategija? Odbijajući pregovore Predrag Bulatović u stvari čeka pravu ponudu Đukanovićve koalicije. U tom smislu, sadašnji bojkot razgovora više je cjenkanje SNP-a za buduće dane. To donekle liči na Bulatovića: kada kaže „ne“, onda to često znači – možda.

Samo, valjalo bi da Bulatović bude oprezan, u prošlosti je imao niz pogrešnih računica. Prvo je mislio da Đukanović blefira, onda je vjerovao da će Solana obuzdati referendumske strasti Podgorice. Na kraju, sve nade je položio u Venecijansku komisiju koja je, u stvari, upalila zeleneo svjetlo za crnogorski referendum.

Zato Predrag Bulatović treba da shvati realnost: kada sljedeće sedmice dođe Solanin izaslanik, lider SNP-a mora imati jasnu ideju o čemu može da pregovara. Bolje je da pregovara sa vladajućom većinom u Crnoj Gori dok ima još što da ponudi. Ako bude igrao samo na kartu bojkota, rizikuje da postane opozicija samom sebi. To bi bio gubitak i za Crnu Goru: dogovor suprotstavljenih strana ipak je zalog za bolju budućnost.
XS
SM
MD
LG