Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH utvrdila je da je član 129. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju suprotan članu 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Član 129. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju onemogućava zaposlene da pred sudom tuže poslodavca u slučaju da ne uplaćuje socijalne doprinose, navodi se u saopštenju Komisije.
U saopštenju se navodi da je Komisija naredila Federaciji BiH da najkasnije u roku od šest mjeseci usvoji zakonska rješenja kojima će obezbijediti da svi zaposleni imaju pravo da se obrate sudu ako im se redovno ne uplaćuju doprinosi.
* * * * *
U Banjaluci je održana godišnja skupština Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih osoba Bosne i Hercegovine. Od Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH je zatraženo provođenje svih odredbi aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, kako bi se ostvarila prava građana koja predstavljaju ova udruženja. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić je prenijela stav o potrebi povećanja budžeta na svim nivoima kako bi se osigurao takozvani održivi ostanak. O nekim drugim zahtjevima ona kaže:
„Da se u okviru postojećeg fonda za povratak formira podfond za održivi povratak koji bi se skoncentrisao na zapošljavanje. Oni koji su se vratili prije pet godina, koji su se vratili prije dvije godine, oni nemaju mogućnost da se zaposle. Znači, svi oni zakoni koji su doneseni se nisu implementirali. Samim tim ljudi nisu u mogućnosti da žive od svoga rada, što je ustvari najgore u procesu povratka.“
Samim tim što se ne provode ustavni amandmani o konstitutivnosti, povratnika nema u organima vlasti i uopšte na radnim mjestima, kaže Nikola Simić iz Udruženja „Povratak u Bugojno“:
„To bi u opštinama stvorilo bar zdrava jezgra održivog povratka. Znate koliko bi to otvorilo radnih mijesta za povratnike, bez obzira gdje se vraćaju? Nigdje na lokalnom nivou nije izvršena implementacija ustavnih amandmana da se ljudi vrate u lokalnu samoupravu, u izvršnu vlast, da se vrate u školstvo, zdravstvo, elektroprivredu, pošte, znači u preduzeća koja su još pod ingerencijom države, koja nisu prodata.“
* * * * *
U Sarajevu je potpisan Sporazum o ponovnom priključenju stambenih objekata povratnika na elektrodistributivnu mrežu BiH koji bi trebalo da poboljša životne uslove povratnika i kojim se otklanjaju nepravilnosti u dosadašnjoj naplati elektrifikacije na nižim nivoima vlasti.
Sporazum predstavlja dopunu Memoranduma o razumijevanju, potpisanog 2004. godine, kojim bi trebalo da budu ispravljene nepravilnosti u dosadašnjoj realizaciji Memoranduma. O značaju sporazuma, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo kaže:
„U odnosu na Memorandum, Sporazum o ponovnom priključenju stambenih objekata povratnika na elektrodistributivnu mrežu BiH je korak dalje u olakšavanju pristupa povratnika elektrifikaciji njihovih stambenih jedinica. Neka od spornih pitanja Memoranduma, kao što su pitanja atesta o ispravnosti unutrašnjih instalacija, dužina priključka, besplatan materijal i radna snaga za priključak, prioritetni tretman povratničkih lokacija od strane nadležnih elektrodistribucija, ne bi u praksi više trebao biti problem. Posebno želim naglasiti da će Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, bez obzira na Sporazumom postignute dogovore, intenzivno nastaviti svoje aktivnosti na daljem unapređenju realizacije prava povratnika na električnu energiju. Mogućnost priključka objekata na elektromrežu je bitan poticaj nerealiziranom povratku, ali i snažan doprinos održivosti realiziranog povratka. U tome, svakako, očekujemo pomoć resornih entitetskih ministarstava, svih razina vlasti i svih subjekata koji mogu doprinijeti rješavanju ovog problema. Iako je Sporazumom to naznačeno, iskoristiću i ovu priliku da još jedanput pozovem elektrodistribucije da u svojim planovima sanacije i rekonstrukcije elektromreže daju prioritet povratničkim lokacijama.“
* * * * *
Prigodnom svečanošću u zgradi Vlade Zeničko-dobojskog kantona ozvaničen je početak rada Zavoda za pravnu pomoć Zeničko-dobojskog kantona.
Pomoćnik federalnog ministra pravde Džemaludin Mutapčić je tom prigodom izjavio:
„Uspostava Zavoda koji će pružati besplatnu pravnu pomoć licima lošeg imovinskog stanja, konkretan je primjer primjene člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima.“
Premijer kantona Nedžad Polić:
„Mi smo se odlučili da građanima kantona, pogotovo onima kojima je ta pravda obično skupa, omogućimo da bar u jednoj karici, čini nam se vrlo važnoj, tu pravdu ili svoje pravo ostvare.“
* * * * *
Nakon Zeničko-dobojskog i Tuzlanskog kantona, u Doboju je održana prva radna sjednica prvog Foruma povratnika u Republiku Srpsku kojem je cilj pokretanje dijaloga između policijskih vlasti i povratničke zajednice.
Kako je saopćila glasnogovornica Evropske policijske misije u BiH
Zinaida Ilaria, sjednici je prisustvovao komesar ove policije Kevin Carty, te ministri unutrašnjih poslova Zeničko-Dobojskog i Tuzlanskog Kantona, koji su izrazili podršku policiji RS-a i povratnicima u dobojsku regiju.
Forum okuplja povratnike, policajce i ostale predstavnike vlasti i daje im mogućnost da raspravljaju o pitanjima sigurnosti i načinima rješavanja problema.
EUPM izražava zadovoljstvo što ovaj proces napreduje u RS-u i nastavit će da poziva predstavnike lokalnih policijskih vlasti u ostalim mjestima u zemlji da prate ovu praksu.
* * * * *
Prijeratni stanari Šantićeve ulice u Mostaru održali su mirne proteste tražeći da se ubrza obnova njihovih domova. Muradif Kurtović je postavio pitanje:
„Hoće li Šantićeva ostati kao muzejska vrijednost u ovom gradu? Na šta ovo liči? Ne možemo više čekati.“
Miroslav Landeka iz Gradske uprave kaže da su fondovi bez novca za namjenu obnove stambenih objekata:
„Gradska uprava Mostara je u proračunu ove godine ostala uskraćena za 6,5 milijuna KM. Kao što vam je poznato, Visoki predstavnik Paddy Ashdown ukinuo je daljnja izdvajanja za proračun Grada Mostara zbog neupravljanja hidroelektranama na Neretvi. Vi znate da smo imali tu naknadnu proteklih godina i da je dobrim dijelom od nje financirana i obnova stambenih objekata.“
Amra Kazić, zamjenik federalnih ombudsmena, ured u Mostaru:
„Peko 35 tih kolektivnih stambenih objekata porušeno i čeka na obnovu, koja još uvijek nije predviđena niti jednim programom za rekonstrukciju.“
* * * * *
Delegacija Svjetskog saveza bosanskohercegovačke dijaspore boravi u radnoj posjeti Bosni i Hercegovini. O rezultatima posjete, Namik Alimajstorović, predsjednik Glavnog odbora:
„Prvi dan smo bili na godišnjoj skupštini Saveza izbjeglica i raseljenih lica, gdje smo potpisali sporazum o saradnji između Saveza izbjeglica i raseljenih lica i Svjetskog saveza dijaspore. Govorili smo i o tome da se naprave izborne jedinice za dijasporu. To je za nas vrlo važno. Do sad dijaspora nije imala svog predstavnika vlasti u Bosni i Hercegovini i kada bi se to ugradilo u zakon, ne bi bilo potrebe da mi često dolazimo i pokušavamo riješiti naše statusne probleme i naša statusna pitanja. Nažalost, odgovorni ljudi koji to treba da urade, to nisu u stanju. Pred nas uvijek postave Dejton. Mi smo po tom pitanju uradili jednu peticiju, gdje smo rekli da je bh. dijaspora za to da se izmijeni Dejton, da se napravi jedna normalna država, u kojoj bi se sva ta naša pitanja normalno i riješila. U tom smislu ćemo danas informisati gospodina Martina Raguža i predati mu tu peticiju za promjenu Dejtona. Svjetski savez vodi brigu o svim Bosancima i Hercegovcima u svijetu, ne samo u Velikoj Britaniji. Inače u svijetu živi preko milion i trista hiljada Bosanaca i Hercegovaca, i zavisno od zemlje do zemlje, oni su integrisani i tako dalje. Mi se borimo za integraciju, ali za asimilacija ne. Želimo da ti naši građani ostanu i građani Bosne i Hercegovine i da u vremenu koje dolazi budu tu i pomognu našoj zemlji Bosni i Hercegovini. „
* * * * *
U bosanskohercegovačkoj dijaspori se vodi debata: „Kuda ide dijaspora“. Danas prenosimo stavove Milorada Muratovića, predsjednika Udruženja za pomoć izbjeglicama iz BiH u Srbiji i Crnoj Gori:
MURATOVIĆ: Mislim da ne pretjerujem ako kažem da se dijaspora BiH, kao i dijaspora drugih entiteta bivše Jugoslavije, rasijana širom cijelog svijeta, nalazi na istorijskoj klackalici, poput loptice-skočice. To se posebno odnosi na onaj dio dijaspore koji pripada izbjeglištvu, koja je u vremenu zla, progona i beznađa morala napustiti svoj rodni i radni habitat, a da ni do danas nije riješila osnovna životna pitanja i svoja prava, kao što su povrat imovine, svojine, vlasništva i tako dalje. Svjetski savez dijaspore BiH, na čelu sa gospodinom Alimajstorovićem, stvarno čini ogromne napore da se ta prava ostvare. Iako sam potpredsjednik tog Saveza, spadam među one koji se moraju crveniti, zato što ni na jedan sastanak izvan Srbije i Crne Gore, izuzev u Sarajevo, nisam uspio da odem. Da bih otišao u London ili Oslo ili Minhen, gdje se ti sastanci održavaju, morao bih sam platiti troškove, jer ne postoji razumijevanje za to da je to potrebno. Prema tome, bez obzira na napore koje čine ljudi u dijaspori, adekvatno tome bi se morali činiti napori i u okviru institucionalnih procedura u Bosni i Hercegovini, recimo u Parlamentu BiH i tako dalje, da se stvore odgovarajući uslovi za rad tih institucija, jer one jako mnogo mogu da učine u smislu propagande, u smislu promocije određenih vrijednosti i tako dalje. U tom smislu sam se zalagao, da te institucije i organizacije, posebno civilni sektor, učine napor da se pokrenu svi ti resursi, resursi razmišljanja prije svega, u smislu stvaranja projekata, pomoći u tim projektima i tako dalje. Tako da bi dijaspora sišla sa te klackalice. Sad se ne zna gdje, ni tamo ni ovamo. Možda je to malo preoštro rečeno, ali je tako. Jer, i pored svih napora koje ulaže grupa tih entuzijasta, volontera i tako dalje u okviru dijaspore, ne može sama glavom kroz zid da se izbori za bolja rješenja.
RSE: Vi zastupate tezu, pa i u ovoj raspravi „Kuda ide bh. dijaspora“ da naši zemljaci, bez obzira što su izvan domovine, ipak ne mogu biti izuzeti od odgovornosti za njenu budućnost.
MURATOVIĆ: Nostalgija je najstarije ljudsko pravo. Prema tome, svi smo mi na određen način povezani realizacijom tog prava. Ne samo što imamo tamo porodicu, prijatelje i tako dalje, nego imamo i jedan odnos prema zavičaju. Zato je odgovornost svih nas veoma velika u odnosu na to šta se dešava i za pokretanje tih pravih pitanja i za davanje odgovora i za utvrđivanje projekata i tako dalje. Prema tome, mi smo, jednostavno, jedan jedinstven dio tog procesa rješavanja perspektive Bosne i Hercegovine i ne može niko od nas biti oslobođen odgovornosti za to.
RSE: Koliko je izbjeglica iz Bosne i Hercegovine još uvijek u Srbiji i Crnoj Gori?
MURATOVIĆ: Jako je teško odgovoriti na to pitanje, zato što se to stalno mijenja. Juče sam bio u jednom izbjegličkom kampu, ovdje kod Beograda, u Drnjači. Pet sati smo vodili razgovor s tim ljudima, od kojih je u kampu 50 odsto iz Bosne i Hercegovine, 50 odsto iz Hrvatske, a ima ih ukupno 550, o tom problemu. Mnogi od njih su bili u pojedinim mjestima Bosne i Hercegovine, ali nisu uspjeli tamo da se održe, nisu uspjeli da riješe neka osnovna pitanja i sad su se opet vratili ovamo. Mnogima od njih je poništen izbjeglički status ovdje jer su se tamo prijavili, što su uzeli državljanstvo. Prema tome, ove institucije koje o tome „brinu“, one su jednostavno svima njima poništile taj izbjeglički status. Takvih iz BiH ima otprilike 12 hiljada, pa im sad to vraćaju i tako dalje, jer je tu napravljena greška. Ukupni broj, koliko ih sada ima, sigurno nije ispod 140 hiljada. Govorim o cifri koja jeste velika, ali je činjenica da je, prema sajtu Ujedinjenih nacija, Srbija među zemljama koje imaju najveći broj izbjeglica. U junu ove godine ih je bilo 276 770. U međuvremenu je bila ta registracija i tako dalje. Problem je u tome što nikada nije za 15 godina vršeno jedno cjelovito istraživanje šta se dešava među tim izbjeglicama, koje su to pojave i tako dalje. Jedno od udruženja koje to zaista aktivno prati od 1992. godine do danas jeste ovo udruženje čiji sam predsjednik. Ali ono već dvije godine nema nikakve pomoći od bilo koga u tome što radi. Čak ni minimalnu pomoć. Prošle godine je na skupu izbjegličkih organizacija u izvještaju konstatovano da samo dva udruženja na prostoru bivše Jugoslavije nemaju nikakva sredstva, a to su Udruženje Roma iz Sarajeva i Udruženje izbjeglica iz Beograda. Vjerovatno je veliki broj izbjeglica koje su riješile svoj problem uzimanjem državljanstva ili lične karte, dobili su te papire, ali nikakva prava nisu ostvarili. Prodali su imovinu u Bosni, a ovdje plaćaju enormno skupe kirije, koje su najveće u Evropi. Tako da problem nije riješen.
RSE: Najgore je, ipak, ovima koji su još uvijek u kolektivnim centrima.
MURATOVIĆ: Sigurno. To su ljudi koji su naprosto okovani beznađem. Oni su izgubili osjećaj za bilo kakvo promišljanje, za bilo kakvo razmišljanje kako promijeniti status. Ti kolektivni centri, kad ih sad posmatrate, oni su opkoljeni prljavštinom i smećem. Tu ima mnogo mladog svijeta koji bi, ustvari, mogao sve to da riješi putem, na primjer, dobrovoljnog rada. Ali niko ne razmišlja kako organizovati te ljude. Oni tek nekako preživljavaju i tako dan za danom to traje, a da niko ne postavlja to pitanje kako ustvari imati drukčiji odnos prema tome, kako sposobnost čovjeka da rješava taj problem usmjeriti na pravi način. Pored izbjegličkih centara, sve veći je i problem privatnog smještaja. To se nešto kao gradi, ali za veoma skupe kamate koje ljudi ne mogu da otplaćuju. Zaduže se, uđu u taj proces, izgube i ono što su imali. Tako da je to jedan izuzetno složen problem. Do te mjere složen da ja ne znam kako će se iz toga izići. Posve je drukčije bilo u ranijim periodima, kada je bila riječ o izbjeglicama, onda je bilo više i te međunarodne pomoći, humanitarne pomoći, sada je to sve otpalo, sada su ljudi ostali usamljeni. Naročito je to problem djece. Juče sam razgovarao sa sedmoro te djece od otprilike šest-sedam godina, koja su iskreno govorila o tim problemima, u kakvim uslovima žive i tako dalje. Kakva je perspektiva toga, na to je sad vrlo teško odgovoriti.
* * * * *
U Konjicu je registrovano oko 2600 raseljenih lica, a još uvijek nije rasformiran kolektivni izbjeglički centar „Ovčari“ u kojem nekoliko porodica, duže od decenije, čeka obnovu svojih domova. Govori Edin Munjak, nadležna opštinska služba:
„Do danas na području opštine Konjic imamo ukupno 722 raseljeničke porodice. U kolektivnom centru u ,Ovčarima‘ smješteno je šest porodica sa ukupno 14 članova. Oni imaju obezbijeđen dnevno jedan topli obrok i imaju plaćene sve komunalije.“
Vasvija Muslim, iz okolice Foče, stanovnica kolektivnog centra:
„Počeli su nam praviti kuću, međutim nisu je dovršili. Obećavaju da će je dovršiti i mi čekamo. Sami je dovršiti ne možemo. Evo dvije su godine kako je napuštena. Preživljavamo kako se može. Da je loše, nije, da je dobro, nije. Vazda smo u tuđem, vazda smo u nekoj neizvjesnosti. Ne znamo ni gdje smo ni šta smo. Sve nam nešto obećaju, ali ništa od toga nema. Da se vratimo, ni tamo nemamo od čega živjeti. Imamo neku nadu. Ali vrijeme prolazi, a nema ništa. „
Hajna Hebibović iz Glavatičeva, takođe u kampu „Ovčari“, željno očekuje trenutak povratka kući:
„Teško živimo i čekamo. Nemamo hrane, nemamo ništa. Živimo, šta ćemo drugo.“
O problemu smještaja stanara „Ovčara“ Edin Munjak kaže:
„Za jednu porodicu imamo rješenje, a za ostale ćemo vidjeti u narednom periodu, sa Federalnim ministarstvom i Upravo za izbjegla i raseljena lica u našem kantonu.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
Član 129. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju onemogućava zaposlene da pred sudom tuže poslodavca u slučaju da ne uplaćuje socijalne doprinose, navodi se u saopštenju Komisije.
U saopštenju se navodi da je Komisija naredila Federaciji BiH da najkasnije u roku od šest mjeseci usvoji zakonska rješenja kojima će obezbijediti da svi zaposleni imaju pravo da se obrate sudu ako im se redovno ne uplaćuju doprinosi.
* * * * *
U Banjaluci je održana godišnja skupština Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih osoba Bosne i Hercegovine. Od Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH je zatraženo provođenje svih odredbi aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, kako bi se ostvarila prava građana koja predstavljaju ova udruženja. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić je prenijela stav o potrebi povećanja budžeta na svim nivoima kako bi se osigurao takozvani održivi ostanak. O nekim drugim zahtjevima ona kaže:
„Da se u okviru postojećeg fonda za povratak formira podfond za održivi povratak koji bi se skoncentrisao na zapošljavanje. Oni koji su se vratili prije pet godina, koji su se vratili prije dvije godine, oni nemaju mogućnost da se zaposle. Znači, svi oni zakoni koji su doneseni se nisu implementirali. Samim tim ljudi nisu u mogućnosti da žive od svoga rada, što je ustvari najgore u procesu povratka.“
Samim tim što se ne provode ustavni amandmani o konstitutivnosti, povratnika nema u organima vlasti i uopšte na radnim mjestima, kaže Nikola Simić iz Udruženja „Povratak u Bugojno“:
„To bi u opštinama stvorilo bar zdrava jezgra održivog povratka. Znate koliko bi to otvorilo radnih mijesta za povratnike, bez obzira gdje se vraćaju? Nigdje na lokalnom nivou nije izvršena implementacija ustavnih amandmana da se ljudi vrate u lokalnu samoupravu, u izvršnu vlast, da se vrate u školstvo, zdravstvo, elektroprivredu, pošte, znači u preduzeća koja su još pod ingerencijom države, koja nisu prodata.“
* * * * *
U Sarajevu je potpisan Sporazum o ponovnom priključenju stambenih objekata povratnika na elektrodistributivnu mrežu BiH koji bi trebalo da poboljša životne uslove povratnika i kojim se otklanjaju nepravilnosti u dosadašnjoj naplati elektrifikacije na nižim nivoima vlasti.
Sporazum predstavlja dopunu Memoranduma o razumijevanju, potpisanog 2004. godine, kojim bi trebalo da budu ispravljene nepravilnosti u dosadašnjoj realizaciji Memoranduma. O značaju sporazuma, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo kaže:
„U odnosu na Memorandum, Sporazum o ponovnom priključenju stambenih objekata povratnika na elektrodistributivnu mrežu BiH je korak dalje u olakšavanju pristupa povratnika elektrifikaciji njihovih stambenih jedinica. Neka od spornih pitanja Memoranduma, kao što su pitanja atesta o ispravnosti unutrašnjih instalacija, dužina priključka, besplatan materijal i radna snaga za priključak, prioritetni tretman povratničkih lokacija od strane nadležnih elektrodistribucija, ne bi u praksi više trebao biti problem. Posebno želim naglasiti da će Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, bez obzira na Sporazumom postignute dogovore, intenzivno nastaviti svoje aktivnosti na daljem unapređenju realizacije prava povratnika na električnu energiju. Mogućnost priključka objekata na elektromrežu je bitan poticaj nerealiziranom povratku, ali i snažan doprinos održivosti realiziranog povratka. U tome, svakako, očekujemo pomoć resornih entitetskih ministarstava, svih razina vlasti i svih subjekata koji mogu doprinijeti rješavanju ovog problema. Iako je Sporazumom to naznačeno, iskoristiću i ovu priliku da još jedanput pozovem elektrodistribucije da u svojim planovima sanacije i rekonstrukcije elektromreže daju prioritet povratničkim lokacijama.“
* * * * *
Prigodnom svečanošću u zgradi Vlade Zeničko-dobojskog kantona ozvaničen je početak rada Zavoda za pravnu pomoć Zeničko-dobojskog kantona.
Pomoćnik federalnog ministra pravde Džemaludin Mutapčić je tom prigodom izjavio:
„Uspostava Zavoda koji će pružati besplatnu pravnu pomoć licima lošeg imovinskog stanja, konkretan je primjer primjene člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima.“
Premijer kantona Nedžad Polić:
„Mi smo se odlučili da građanima kantona, pogotovo onima kojima je ta pravda obično skupa, omogućimo da bar u jednoj karici, čini nam se vrlo važnoj, tu pravdu ili svoje pravo ostvare.“
* * * * *
Nakon Zeničko-dobojskog i Tuzlanskog kantona, u Doboju je održana prva radna sjednica prvog Foruma povratnika u Republiku Srpsku kojem je cilj pokretanje dijaloga između policijskih vlasti i povratničke zajednice.
Kako je saopćila glasnogovornica Evropske policijske misije u BiH
Zinaida Ilaria, sjednici je prisustvovao komesar ove policije Kevin Carty, te ministri unutrašnjih poslova Zeničko-Dobojskog i Tuzlanskog Kantona, koji su izrazili podršku policiji RS-a i povratnicima u dobojsku regiju.
Forum okuplja povratnike, policajce i ostale predstavnike vlasti i daje im mogućnost da raspravljaju o pitanjima sigurnosti i načinima rješavanja problema.
EUPM izražava zadovoljstvo što ovaj proces napreduje u RS-u i nastavit će da poziva predstavnike lokalnih policijskih vlasti u ostalim mjestima u zemlji da prate ovu praksu.
* * * * *
Prijeratni stanari Šantićeve ulice u Mostaru održali su mirne proteste tražeći da se ubrza obnova njihovih domova. Muradif Kurtović je postavio pitanje:
„Hoće li Šantićeva ostati kao muzejska vrijednost u ovom gradu? Na šta ovo liči? Ne možemo više čekati.“
Miroslav Landeka iz Gradske uprave kaže da su fondovi bez novca za namjenu obnove stambenih objekata:
„Gradska uprava Mostara je u proračunu ove godine ostala uskraćena za 6,5 milijuna KM. Kao što vam je poznato, Visoki predstavnik Paddy Ashdown ukinuo je daljnja izdvajanja za proračun Grada Mostara zbog neupravljanja hidroelektranama na Neretvi. Vi znate da smo imali tu naknadnu proteklih godina i da je dobrim dijelom od nje financirana i obnova stambenih objekata.“
Amra Kazić, zamjenik federalnih ombudsmena, ured u Mostaru:
„Peko 35 tih kolektivnih stambenih objekata porušeno i čeka na obnovu, koja još uvijek nije predviđena niti jednim programom za rekonstrukciju.“
* * * * *
Delegacija Svjetskog saveza bosanskohercegovačke dijaspore boravi u radnoj posjeti Bosni i Hercegovini. O rezultatima posjete, Namik Alimajstorović, predsjednik Glavnog odbora:
„Prvi dan smo bili na godišnjoj skupštini Saveza izbjeglica i raseljenih lica, gdje smo potpisali sporazum o saradnji između Saveza izbjeglica i raseljenih lica i Svjetskog saveza dijaspore. Govorili smo i o tome da se naprave izborne jedinice za dijasporu. To je za nas vrlo važno. Do sad dijaspora nije imala svog predstavnika vlasti u Bosni i Hercegovini i kada bi se to ugradilo u zakon, ne bi bilo potrebe da mi često dolazimo i pokušavamo riješiti naše statusne probleme i naša statusna pitanja. Nažalost, odgovorni ljudi koji to treba da urade, to nisu u stanju. Pred nas uvijek postave Dejton. Mi smo po tom pitanju uradili jednu peticiju, gdje smo rekli da je bh. dijaspora za to da se izmijeni Dejton, da se napravi jedna normalna država, u kojoj bi se sva ta naša pitanja normalno i riješila. U tom smislu ćemo danas informisati gospodina Martina Raguža i predati mu tu peticiju za promjenu Dejtona. Svjetski savez vodi brigu o svim Bosancima i Hercegovcima u svijetu, ne samo u Velikoj Britaniji. Inače u svijetu živi preko milion i trista hiljada Bosanaca i Hercegovaca, i zavisno od zemlje do zemlje, oni su integrisani i tako dalje. Mi se borimo za integraciju, ali za asimilacija ne. Želimo da ti naši građani ostanu i građani Bosne i Hercegovine i da u vremenu koje dolazi budu tu i pomognu našoj zemlji Bosni i Hercegovini. „
* * * * *
U bosanskohercegovačkoj dijaspori se vodi debata: „Kuda ide dijaspora“. Danas prenosimo stavove Milorada Muratovića, predsjednika Udruženja za pomoć izbjeglicama iz BiH u Srbiji i Crnoj Gori:
MURATOVIĆ: Mislim da ne pretjerujem ako kažem da se dijaspora BiH, kao i dijaspora drugih entiteta bivše Jugoslavije, rasijana širom cijelog svijeta, nalazi na istorijskoj klackalici, poput loptice-skočice. To se posebno odnosi na onaj dio dijaspore koji pripada izbjeglištvu, koja je u vremenu zla, progona i beznađa morala napustiti svoj rodni i radni habitat, a da ni do danas nije riješila osnovna životna pitanja i svoja prava, kao što su povrat imovine, svojine, vlasništva i tako dalje. Svjetski savez dijaspore BiH, na čelu sa gospodinom Alimajstorovićem, stvarno čini ogromne napore da se ta prava ostvare. Iako sam potpredsjednik tog Saveza, spadam među one koji se moraju crveniti, zato što ni na jedan sastanak izvan Srbije i Crne Gore, izuzev u Sarajevo, nisam uspio da odem. Da bih otišao u London ili Oslo ili Minhen, gdje se ti sastanci održavaju, morao bih sam platiti troškove, jer ne postoji razumijevanje za to da je to potrebno. Prema tome, bez obzira na napore koje čine ljudi u dijaspori, adekvatno tome bi se morali činiti napori i u okviru institucionalnih procedura u Bosni i Hercegovini, recimo u Parlamentu BiH i tako dalje, da se stvore odgovarajući uslovi za rad tih institucija, jer one jako mnogo mogu da učine u smislu propagande, u smislu promocije određenih vrijednosti i tako dalje. U tom smislu sam se zalagao, da te institucije i organizacije, posebno civilni sektor, učine napor da se pokrenu svi ti resursi, resursi razmišljanja prije svega, u smislu stvaranja projekata, pomoći u tim projektima i tako dalje. Tako da bi dijaspora sišla sa te klackalice. Sad se ne zna gdje, ni tamo ni ovamo. Možda je to malo preoštro rečeno, ali je tako. Jer, i pored svih napora koje ulaže grupa tih entuzijasta, volontera i tako dalje u okviru dijaspore, ne može sama glavom kroz zid da se izbori za bolja rješenja.
RSE: Vi zastupate tezu, pa i u ovoj raspravi „Kuda ide bh. dijaspora“ da naši zemljaci, bez obzira što su izvan domovine, ipak ne mogu biti izuzeti od odgovornosti za njenu budućnost.
MURATOVIĆ: Nostalgija je najstarije ljudsko pravo. Prema tome, svi smo mi na određen način povezani realizacijom tog prava. Ne samo što imamo tamo porodicu, prijatelje i tako dalje, nego imamo i jedan odnos prema zavičaju. Zato je odgovornost svih nas veoma velika u odnosu na to šta se dešava i za pokretanje tih pravih pitanja i za davanje odgovora i za utvrđivanje projekata i tako dalje. Prema tome, mi smo, jednostavno, jedan jedinstven dio tog procesa rješavanja perspektive Bosne i Hercegovine i ne može niko od nas biti oslobođen odgovornosti za to.
RSE: Koliko je izbjeglica iz Bosne i Hercegovine još uvijek u Srbiji i Crnoj Gori?
MURATOVIĆ: Jako je teško odgovoriti na to pitanje, zato što se to stalno mijenja. Juče sam bio u jednom izbjegličkom kampu, ovdje kod Beograda, u Drnjači. Pet sati smo vodili razgovor s tim ljudima, od kojih je u kampu 50 odsto iz Bosne i Hercegovine, 50 odsto iz Hrvatske, a ima ih ukupno 550, o tom problemu. Mnogi od njih su bili u pojedinim mjestima Bosne i Hercegovine, ali nisu uspjeli tamo da se održe, nisu uspjeli da riješe neka osnovna pitanja i sad su se opet vratili ovamo. Mnogima od njih je poništen izbjeglički status ovdje jer su se tamo prijavili, što su uzeli državljanstvo. Prema tome, ove institucije koje o tome „brinu“, one su jednostavno svima njima poništile taj izbjeglički status. Takvih iz BiH ima otprilike 12 hiljada, pa im sad to vraćaju i tako dalje, jer je tu napravljena greška. Ukupni broj, koliko ih sada ima, sigurno nije ispod 140 hiljada. Govorim o cifri koja jeste velika, ali je činjenica da je, prema sajtu Ujedinjenih nacija, Srbija među zemljama koje imaju najveći broj izbjeglica. U junu ove godine ih je bilo 276 770. U međuvremenu je bila ta registracija i tako dalje. Problem je u tome što nikada nije za 15 godina vršeno jedno cjelovito istraživanje šta se dešava među tim izbjeglicama, koje su to pojave i tako dalje. Jedno od udruženja koje to zaista aktivno prati od 1992. godine do danas jeste ovo udruženje čiji sam predsjednik. Ali ono već dvije godine nema nikakve pomoći od bilo koga u tome što radi. Čak ni minimalnu pomoć. Prošle godine je na skupu izbjegličkih organizacija u izvještaju konstatovano da samo dva udruženja na prostoru bivše Jugoslavije nemaju nikakva sredstva, a to su Udruženje Roma iz Sarajeva i Udruženje izbjeglica iz Beograda. Vjerovatno je veliki broj izbjeglica koje su riješile svoj problem uzimanjem državljanstva ili lične karte, dobili su te papire, ali nikakva prava nisu ostvarili. Prodali su imovinu u Bosni, a ovdje plaćaju enormno skupe kirije, koje su najveće u Evropi. Tako da problem nije riješen.
RSE: Najgore je, ipak, ovima koji su još uvijek u kolektivnim centrima.
MURATOVIĆ: Sigurno. To su ljudi koji su naprosto okovani beznađem. Oni su izgubili osjećaj za bilo kakvo promišljanje, za bilo kakvo razmišljanje kako promijeniti status. Ti kolektivni centri, kad ih sad posmatrate, oni su opkoljeni prljavštinom i smećem. Tu ima mnogo mladog svijeta koji bi, ustvari, mogao sve to da riješi putem, na primjer, dobrovoljnog rada. Ali niko ne razmišlja kako organizovati te ljude. Oni tek nekako preživljavaju i tako dan za danom to traje, a da niko ne postavlja to pitanje kako ustvari imati drukčiji odnos prema tome, kako sposobnost čovjeka da rješava taj problem usmjeriti na pravi način. Pored izbjegličkih centara, sve veći je i problem privatnog smještaja. To se nešto kao gradi, ali za veoma skupe kamate koje ljudi ne mogu da otplaćuju. Zaduže se, uđu u taj proces, izgube i ono što su imali. Tako da je to jedan izuzetno složen problem. Do te mjere složen da ja ne znam kako će se iz toga izići. Posve je drukčije bilo u ranijim periodima, kada je bila riječ o izbjeglicama, onda je bilo više i te međunarodne pomoći, humanitarne pomoći, sada je to sve otpalo, sada su ljudi ostali usamljeni. Naročito je to problem djece. Juče sam razgovarao sa sedmoro te djece od otprilike šest-sedam godina, koja su iskreno govorila o tim problemima, u kakvim uslovima žive i tako dalje. Kakva je perspektiva toga, na to je sad vrlo teško odgovoriti.
* * * * *
U Konjicu je registrovano oko 2600 raseljenih lica, a još uvijek nije rasformiran kolektivni izbjeglički centar „Ovčari“ u kojem nekoliko porodica, duže od decenije, čeka obnovu svojih domova. Govori Edin Munjak, nadležna opštinska služba:
„Do danas na području opštine Konjic imamo ukupno 722 raseljeničke porodice. U kolektivnom centru u ,Ovčarima‘ smješteno je šest porodica sa ukupno 14 članova. Oni imaju obezbijeđen dnevno jedan topli obrok i imaju plaćene sve komunalije.“
Vasvija Muslim, iz okolice Foče, stanovnica kolektivnog centra:
„Počeli su nam praviti kuću, međutim nisu je dovršili. Obećavaju da će je dovršiti i mi čekamo. Sami je dovršiti ne možemo. Evo dvije su godine kako je napuštena. Preživljavamo kako se može. Da je loše, nije, da je dobro, nije. Vazda smo u tuđem, vazda smo u nekoj neizvjesnosti. Ne znamo ni gdje smo ni šta smo. Sve nam nešto obećaju, ali ništa od toga nema. Da se vratimo, ni tamo nemamo od čega živjeti. Imamo neku nadu. Ali vrijeme prolazi, a nema ništa. „
Hajna Hebibović iz Glavatičeva, takođe u kampu „Ovčari“, željno očekuje trenutak povratka kući:
„Teško živimo i čekamo. Nemamo hrane, nemamo ništa. Živimo, šta ćemo drugo.“
O problemu smještaja stanara „Ovčara“ Edin Munjak kaže:
„Za jednu porodicu imamo rješenje, a za ostale ćemo vidjeti u narednom periodu, sa Federalnim ministarstvom i Upravo za izbjegla i raseljena lica u našem kantonu.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje