Dostupni linkovi

logo-print

Strah od sjećanja na zločine


Sokol Dacić, penzionisani nastavnik, jedan je od trojice braće Dacića koji su sa porodicama ostali da žive u svom rodnom rožajskom selu Bukelj, podno planine Hajle, koja razdvaja Crnu Goru od Rugovske Klisure na Kosovu, nakon zločina koji su se u njihovom i susjednim selima dogodili ’99. kada je na teritoriji Crne Gore ubijeno dvadesetak kosovskih izbjeglica i nakon što su im kuće i to poslije NATO intervencije dva puta popaljene, domovi u tom kraju ostali su pusti. „To je posljedica straha od sjećanja na zločine, ali i prisustva vojske koja je tu ostala do prije dvije godine“, priča Dacić:

„I samo njihovo prisustvo, poučeni situacijom koju smo doživjeli ranije, ipak smo doživjeli i tu vojsku kao onu prvu koja je i radila te zločine. Sretne vojnik, kaže: „Ličnu kartu“, malo se drsko ponaša, možda i naš strah. Ljudi su se povukli i evo, u Kaluđerskom Lazu, u ovom divnom selu, u ovom bogatom selu, danas smo našli ovog čovjeka iz tog sela, inače tu nema nikog živog“.

U Kaluđerskom Lazu zatičemo Sadika Ljajića kome je tu smještena stolarska radionica. U petnaestak kuća u tom selu danas ne živi niko:

„Poslije rata, opet dva puta su slomili čitave kuće. Vojska. Sto posto vojska. Niko drugi nije imao. Evo, dvije godine malo je bolje. Svaka kuća je bila slomljena i sretnemo ih na put, velji, dolazu te’oristi i lomu kuće. Otkud te’oristi, bogoti? Nije imalo te’orista ovdje“.

„Posljedice zločina još uvijek nerasvijetljenih u rožajskim selima sa domaćim albanskim stanovništvom iz dana u dan sve je veće su i veće“, priča Dacić i dodaje:

„Tu su bili dobri domaćini i dobri ljudi, pošteni ljudi. Ama, samo, samo i samo što su druge nacije. Došli smo, našli smo prazne kuće, polomljena stakla, napisane razne parole, krstovi, uništene naše uspomene“.

„Sjećanje na proljeće ’99. i zbivanja potom teško se brišu“, pričaju Sadik Ljajić i Sokol Dacić:

„Od ono vrijeme strah im je. Neko neće da izađe da mu pokloniš čitavu Crnu Goru. Dobili su strah ljudi. Napustili su ljudi“.

RSE: Sad je Kaluđerski Laz mrtvo mjesto?

LJAJIĆ: Mrtvo mjesto. Evo, vidite. Bogomi, sve mrtvo.

DACIĆ: Nikoga živoga nema. Ovdje su živjeli, imalo je po osamsto, hiljadu ovaca.Vidite planinu gore.. Najbolja ispaša je ovo ovdje bila.

„I institucije sistema ne smiju zatvarati oči“, kaže Sokol Dacić i zbog pravde i zbog tradicije Crne Gore:

„I ovi ljudi su se nadali u Crnoj Gori. Došli su za spas. Jedno dijete je ovdje poginulo dvanaest godina, jedno dijete u Hajlu izginulo od trinaest godina. Jedna žena izginula sedamdeset godina u Hajlu, jedna žena ovdje izginula sedamdesetdvije godine. Da li je pronađeno kod tih ljudi ili oružje ili metak ili nož, da se kaže, nego su to ljudi bili samo da traže spas. Nadali smo se da će država barem da nađe te ljudi koji su radili ove zločine. Prošlo je to vrijeme rata. Prošlo je to vrijeme. Da ne stavljaju ljagu na crnogorski narod. Mi smo mislili institucije sistema, ipak, da ti ljudi izlazu pred licem pravde. Da vam kažem jedan primjer. Neđe tamo u Rogovu, pa jedan bježi, a turska vojska ga tjera. On je bio Crnogorac. I ovaj gazda kaže, domaćin kuće kaže kćerki: „Taj što bježi, otvori mu vrata, a ovim što ga ćeraju, zatvori vrata“.
XS
SM
MD
LG