Dostupni linkovi

logo-print

Trajna rješenja za korisnike kolektivnih centara


Stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini u 2005. godini bolje je nego u bilo kojoj poslijeratnoj godini, ocijenilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH povodom Međunarodnog dana ljudskih prava.

Pomoćnik ministra za ljudska prava u Vijeću ministara BiH Slobodan Nagradić navodi koje su aktivnosti bile u centru pažnje ministarstva, odnosno šta je to što još uvijek izaziva nezadovoljstvo:

“I ove godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je najveći dio svoje aktivnosti usmjerilo na rješavanje problema, to jest ostvarivanje ljudskih prava izbjeglica i raseljenih lica. Rješavanju tog problema doprinos su dali i Komisija za izbjeglice i raseljena lica BiH, Fond za povratak i entitetska Ministarstva raseljenih lica i izbjeglica. Naravno, najveći rezultati su u oblasti implementacije imovinskih zakona. Stopa implementacije ovih zakona skoro da je stopostotna. Međutim, ugrožena su ljudska prava mnogih građana u Bosni i Hercegovini. Naravno i onih 186 hiljada, koji su se početkom ove godine prijavili da su još uvijek u statusu raseljenih lica, a zbog toga što im imovina ili nije rekonstruisana ili je nadoknađena kroz pare ili neki drugi način. Nemaju, dakle, mogućnost ostvarivanja jednog od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na dom i na mirno uživanje doma. Još uvijek je povratak neodrživ iz ekonomskih razloga, a o nadoknadi u ratu totalno uništene imovine se još i ne govori, a kamoli da se problemi rješavaju. Takođe, sve je manji interes stranih donatora da finansijski pomognu povratak, ali je i dalje njihov udio u finansiranju povratka jednak finansijskog participaciji domaćih vlasti. Kad se sve sabere, onda ispada da je ukupno ove godine izgrađeno ili rekonsruisano jedva dvije hiljade kuća, a s obzirom da oko 186 hiljada raseljenih lica u Bosni i Hercegovini traži stambeno zbrinjavanje, za što će trebati oko 40 hiljada stambenih jedinica, ispada da će za konačno rješavanje stambenih pitanja izbjeglica i raseljenih lica u Bosni i Hercegovini trebati još najmanje 20 godina, nastavi li se to pitanje rješavati ovom dinamikom. Nismo, dakle, zadovoljni što nadležne vlasti na nižim nivoima organizovanja nemaju programe i projekte zapošljavanja povratnika, što se još uvijek teško ostvaruje socijalna i zdravstvena zaštita povratnika, što se penzije ne primaju tamo gdje su zarađene, uprkos presuda Doma za ljudska prava o tome ili Rezolucije Parlamentarne skupštine BiH, odnosno potpisanih međudržavnih dogovora o tome.”

* * * * *

Ambasador Hrvatske u BiH Josip Vrbošić je u Banjaluci izjavio da je hrvatska vlada pojačala kampanju za povratak izbjeglica i podizanje svijesti hrvatske javnosti o održivom suživotu. On je takođe naglasio da je sloboda kretnja u Hrvatskoj potpuno zaštićena:

“Ovom kampanjom mi dostavljamo sadržajne i činjenične informacije izbjeglicama koje žive izvan Republike Hrvatske da bi oni mogli dobiti relevantne informacije i temeljem tih donijeti razumnu odluku o povratku.”

Predstavnica nadležnog Ministarstva Ana-Marija Radić je iznijela podatak kako se u Hrvatsku vratilo oko 120 hiljada Srba, da su značajna ulaganja u obnovu kuća i deminiranje terena, te da povratnici šest mjeseci imaju pravo na mjesečnu novčanu pomoć od 600 kuna, što je oko 150 KM:

“Povrat imovine je gotovo završen. Ostalo je nekoliko desetaka kuća koje se još trebaju vratiti vlasnicima. Samo ove godine, za programe povratka izbjeglica, mi smo iz hrvatskog proračuna izdvojili 2,3 milijarde.”

* * * * *

U Sarajevu je predstavljen program “Trajna rješenja za korisnike kolektivnih centara”, koji podržava dobrovoljni povratak širom BiH. Program provodi organizacija CRS koja je u ovoj godini, zahvaljujući saradnji s donatorima – što su holandska ambasada, Federalno ministarstvo za raseljene osobe i izbjeglice i UNHCR – omogućila povratak 104 porodice ili oko 360 ljudi u njihove prijeratne domove.
Predstavnik ove organizacije Sanela Imamović ističe kako nije tačno da se vraćaju samo stari i iznemogli:

“Mi u našem projektu od 360 korisnika možemo reći da imamo oko 119 djece od 0 do 18 godina. Smatramo velikim uspjehom da smo potpomogli ovako mlade porodice u njihovom povratku. Također mi je zadovoljstvo naglasiti da što se tiče ovog projekata koji smo uradili ove godine – za 104 stambene jedinice, možemo govoriti o stopostotnom povratku u te obnovljene jedinice, jer se uvijek završetak većine do sada implementiranih projekata nekako uvijek potencira kao problem. Također, za uspješnu implementaciju programa i održivost povratka postoji veliki broj elemenata koji su bitni. Ja ću danas samo naznačiti par njih, ne želeći da kažem da ostali nisu manje bitni, ali veoma je bitno potencirati i naglasiti sljedeće: jedan od velikih elemenata projekta je saradnja opština i općina u mjestima povratka, njihovih službi i saradnika sa kojima je CRS radio i implementirao ovaj projekat, a također i saradnja nevladinih organizacija. Naša mreža sedam nevladinih domaćih organizacija korisnicima kolektivnih centara i alternativnih smještaja, nakon njihovog povratka, omogućava lakšu integraciju u mjestima povratka. Direktan rad nevladinih organizacija i CRS-a sa korisnicima na terenu omogućio je da se na najbolji način obavi sam izbor korisnika. Moram naglasiti da su nam prilikom izbora korisnika jako puno pomogli i predstavnici Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice. Također, veoma je bitno reći da su naši korisnici, po povratku na svoja mjesta boravka, obezbjeđeni osnovnim sredstvima koja im omogućavaju da pokrenu neke male djelatnosti.”

Program CRS-a pomaže sedam nevladinih organizacija a među njima je i tuzlanska pod nazivom “Snaga žene”. Predstavnica Branka Štauber Antić, kaže da nevladine organizacije imaju mnogo posla u susretu s korisnicima izbjegličkih naselja i ostvarivanju njihovog konačnog puta prema svom domu:

“Kao što je odlazak iz doma velika trauma, tako je i ponovni povratak na neki način spojen sa masom traumatizirajućih situacija. Život u prognaničkim naseljima, u kojima su naši korisnici proveli i po desetak godina, nije bilo lak, a često je bio i nedostojan čovjeka. Ali, život u prognaničkim naseljima bio je dio njihovog života koji nije bilo tako jednostavno napustiti i ponovo krenuti ispočetka, i po koji put ponovo ispočetka. Davno sanjani san o vlastitom domu sada je postao stvarnost i jedino ta snaga mogla je dati nadu za pravu budućnost. CRS je u partnerstvu sa nevladinim organizacijama iz cijele Bosne i Hercegovine pomogao nevelikom, ali ipak značajnom broju prognanika da krenu putem ostvarenja svojih snova i da ponovo dožive sreću vlastitog doma. CRS i partnerske organizacije intenzivno su radili na odabiru, pripremama za aplikacije, pripremama dokumentacije, praćenju toka rekonstrukcije i izgradnje kuća. Veoma važan segment rada u partnerstvu jeste psihosocijalna podrška i priprema za ovaj odlučujući korak. Nevladine organizacije koje prate korisnike u kolektivnim centrima, razmjenjuju informacije sa drugim organizacijama koje preuzimaju korisnike u mjestu povratka. Mi, partneri, svojim prisustvom na terenu dajemo jednu dodatnu sigurnost samim korisnicima. Praćenje korisnika od samog početka do trenutka povratka, komunikacija između partnera u smislu razmjene informacija o porodicama, uveliko pomaže i kod organizovanja i obezbjeđivanja pomoći za korisnike i osiguravanja da sva pomoć dođe na pravo mjesto i do pravog povratnika. Pripreme za povratak nisu bile jednostavne, jer, koliko god da su se radovali povratku, svi su bili suočeni sa strahom od ispunjenja davno neostvarenih želja. Radost i tuga u isto vrijeme, strah od napuštanja kolektivnih naselja koja su proteklih deset godina bila njihov dom i ponovni povratak tamo gdje ih već odavno nije bilo. Mislim da se do sada već dosta vremena izgubilo. Puno ljudi još uvijek živi izvan svojih domova, a sada djeca odrastaju i neka druga, nova sredina je njihov dom. Zbog toga treba podržati projekte koji su osmišljeni na ovaj način, te kroz rekonstrukciju i reintegraciju, psihosocijalnu, medicinsku i sve druge vrste pomoći koju partneri, kroz svoje vlastite projekte, mogu pružiti povratnicima, obezbijediti humani povratak na jedino mjesto na svijetu koje se zove dom.”

Govore korisnici programa obnove i održivog povratka. Jasmin Muminović, povratnik u selo Osamska, Bratunac:

“Kad smo došli, našli smo porušene domove. Sve je bilo zaraslo, tako da nismo mogli prepoznati gdje smo prije živjeli. Međutim, UNHCR se postarao, dao nam je nekog poljoprivrednog alata s kojim smo odmah započeli čišćenje tih terena i porušenih kuća. Tako da smo u 2004. godini imali prve povratnike – pet domaćinstava, koji su se vratili u svoje devastirane kuće, u jednu sobu gdje je moglo da se živi. Imali smo donaciju od UNDP-ja – uradili su nam jedno kilometar puta sa nasipom i to je super ispalo. U 2004. godini smo imali mnoge posjete raznih organizacija, ali su se bojali da ulažu u taj projekat. Pojavio se, međutim, CRS i uzeo nas. U toku ove godine je uradio 12 kuća, sa infrastrukturom, znači vodom i strujom. Prije mjesec dana smo imali kolektivni premještaj iz kolektivnog centra Ježevac Banovići u mjesnu zajednicu Osamska, opština Bratunac, gdje smo vratili te povratnike koji dan danas žive dole. Pošto smo mi grupa povratnika koju u devedeset posto čine samohrane majke, veoma je bitna pomoć vladinih i nevladinih organizacija, posebno Vlade Federacije i Vlade Republike Srpske, za održivi povratak. Pravljenjem kuća i ulaskom stanovnika u te kuće nije riješen sav problem. Sad tek očekujemo najveće probleme, to jest održivi povratak. Neophodna nam je, pošto smo slabi s mehanizacijom, to jest nikakvi, mehanizacija za obradu zemljišta, onda sjemena i razne kulture voća, podizanje rasadnika, uzgajanje nekih mini biznisa zahvaljujući kojima bi narod na tom području mogao opstati, hraniti svoju porodicu i imati nešto za tržište, da prodaju, da izvuku neki novac. Ja imam dvoje djece, jedno je četvrti razred, a jedno prvi razred osnovne škole. Vratio sam se u svoju prijeratnu, sad obnovljenju kuću, u mjesnoj zajednici Osamska. To je bio veliki trenutak, jer život u kolektivnom centru nije toliko podnošljiv. Dijelili smo sobu sa još jednom porodicom koja je takođe imala dvoje djece i stariju majku, a nas je bilo dvoje s dvoje djece. To su, dakle, bili nenormalni uslovi za život. Znači, veliki je pomak odmaći se od kolektivnog centra. Želio bih da kažem da kolektivne centre treba zatvarati, jer to nije za život.”

Joka Petković, povratnica u mostarsko naselje Ortiješ:

“Itekako sam zadovoljna. Sada prije svega imam jednu veliku sigurnost, imam krov nad glavom, za sebe i za svoju djecu. Puno hvala gospodi iz CRS-a, ljudima koji su mi zaista pomogli da savladam sve te prepreke, jer sama to zaista ne bih mogla. Opet kažem, jedno ljudsko hvala ljudima koji su mi pomogli, prije svega u izgradnji kuće, onda donacijom u flezi, a nadam se i donacijom pčela koja treba da bude isporučena na proljeće. Nadam se da ću krenuti s proizvodnjom meda, odnosno nastaviti raditi. Zadovoljna sam, prezadovoljna. Prije svega zbog izgradnje porodične kuće u Ortiješu. Svim ovim donacijama koje su mi dali, nastojim da svojoj djeci obezbijedim, kao i svaki roditelj, nekakav normalan život i normalnu budućnost. Opet kažem, zahvaljujem se ljudima dobre volje koji su mi pomogli u svemu tome, jer ja kao pojedinac sigurno to sama ne bih mogla.”

Sabina Hodžić, takođe povratnik u bratunačku opštinu:

“Bila sam 11 godina u kolektivnom centru u Tuzli, u naselju Mihatovići. Nakon 11 godina, uz pomoć CRS-a, napravila sam kuću. Vratila sam se prije tri mjeseca. Život da je lak, nije. Dobila sam i nekih 10 komada ovaca i ogrjev. Sada mi je najviše potrebna hrana. Imam četiri člana porodice, a 150 KM penziju, dvoje djece mi ide u školu, znači najpotrebnija mi je hrana, odjeća i obuća. Škola u Bratuncu je napravljena, što mi je mnogo drago. Najvažnija su mi u životu djeca. Kada sam ih odvela u školu, toliko su me lijepo prihvatili i direktor i učiteljice. Posebno pozdravljam učiteljice Sofiju i Valentinu, učiteljice mojih Envera i Vahidina, koje su ih prihvatile kao svoju djecu. Prihvatila su ih i druga djeca i pomažu im. Mnogo sam im zahvalna na tome. Bitno mi je da su djeca sretna. Prezadovoljna sam. Sretna sam što imam svoju kuću.”

Sabinin sedmogodišnji sin Enver kaže da ide u školu u Bratuncu i da su ga drugovi lijepo primili. Pohvalio nam se i pjesmicom koju je naučio:

“Pada, pada sniježak i na zemlji mraz,
bijela baba Zima došla je i do nas.

Jure, jure sanke, uz veseli poj,
pahuljice lete kao pčela roj.”

* * * * *
Naš saradnik Milan Račić komentariše dramatično stanje u ostvarivanju prava na rad:

TRANZICIJSKI VIŠKOVI I POVRATAK NA POSAO

Tranzicija je najefikasniji način da radnici ostanu bez posla. Ako uz to ne postoje poštene namjere onih koji vode reforme, dobijete današnji rezultat. Preambiciozno i nerealno, vlast je, još 1999. godine, ponudila spasonosno rješenje povratka radnika na posao koji su obavljali do početka rata.

Ovim odredbama trebalo je riješiti pitanje radnika na čekanju i spriječiti nebrojene zloupotrebe poslodavaca, odnosno novokomponovanih biznismena i poslijeratnih profitera, što su već, ili namjeravaju, društveno preko noći pretvoriti u sopstveni džep, a radnike poslati na ulicu, ili u boljoj varijanti, na biro za zapošljavanje. Zakonodavac je predvidio mogućnost da se radnici vrate na posao ili da im se isplati otpremnina koja zavisi od godina radnog staža. Do sada, prosječno isplaćena otpremnina iznosi oko 1000 KM. Kako je tako nepodobnih na desetine hiljada, zbog nacionalne, etničke, kvalifikacione ili podobnosti po mjestu prebivališta, para nije doteklo ni za ovako sramnu otpremninu i prosječnu dvodecenijsku vjernost bivšem preduzeću. Potom je država intervenisala i u avgustu 2000. godine formirala Kantonalne komisije za primjenu i implementaciju člana 143 u Federaciji BiH, odnosno 152 u Republici Srpskoj. U mnogim kantonima komisije nisu ni formirane, niti su što radile, a u zakonu nije naveden ni krajnji rok do kojeg se komisije moraju formirati. I na nivou federacije valjalo je formirati federalnu komisiju, jer kakva bi to država bila, a da nema svoje organe.

Žalbe, kao i radnici, i danas su na čekanju. Tako je, primjera radi, jedna od najboljih kantonalnih komisija, ona u Tuzli, uspjela da za dvije godine postojanja od 6000 žalbi riješi njih 400. Druge, to ni približno nisu ostvarile, jer su ili ukinute ili se nisu miješale u svoj posao. Najčešći odgovori, ako ih je i bilo, glasili su da zbog velikog broja žalbi i velikih troškova, komisija ne može odlučivati.

Federalna se posebno proslavila. Ako ste ispoštovali čitavu proceduru i kojim slučajem stigli do Sarajeva, od federalne ni odgovor nećete dobiti, jer niti ga rješavaju, a često, zbog prevelike ažurnosti, i ne znaju kud je vaš predmet nestao. Veliki broj zahtjeva upućen je i Domu za ljudska prava, ali ni po jednoj još nije odlučeno.

U Republici Srpskoj, onim što su se nadali da bi od svega moglo nešto biti, niti su dali mogućnost žalbe, niti su se trudili da odgovaraju. Oni bar znaju na čemu su.

Doda li se ovome da od 652 hiljade zvanično zaposlenih, više od 250 hiljada ne primaju plaće, ne mogu u penziju, ljekaru, ne mogu na biro rada... Zajedno sa onim koji nisu ostvarili svoje zakonsko pravo povratka na posao, dolazi se do zastrašujuće cifre od nekoliko stotina hiljada obespravljenih radnika, a niko nije odgovoran. Začarani krug trebalo je ponovno otpetljati.

Sredinom ljeta 2005. godine, na velika zvona, Vlada Federacije BiH, a posebno ministar za rad Vignjević, predložili su da se stečajni i drugi viškovi riješe tako što će im država uplatiti doprinose za sve neisplaćene godine vjernosti preduzeću, a da se potom sami snalaze.

Od prijedloga je prošlo čitavih pola godine, a novi zakon nije se, još uvijek, našao ni u skupštinskim klupama. Ako se bude usvojio, a ko zna kad će, slijede procedure i podnošenje zahtjeva. Formiraće se nove komisije, čekaće se odgovori nadležnih, potom žalbe i sudovanje, pa ko izdrži. Potom će uslijediti izbori, a onda se neće pričati o praznim stomacima već o nacionalnoj ugroženosti. I tako sve u krug, čitavih 15 godina.

* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
XS
SM
MD
LG