Pred saborskim Odborom za izbor i imenovanja naći će se sutra prijedlog da se zastupnicima koji stanuju do 50 kilometara od Zagreba isplaćuje mjesečno tisuću kuna, oko 150 eura, naknade za prijevoz. Onima koji stanuju do 100 kilometara od Zagreba i svaki dan dolaze na saborske sjednice, isplaćivalo bi se do 4000 kuna, odnosno nešto manje od 550 eura, mjesečno, a toliki iznos već dobivaju oni koji stanuju preko 100 kilometara od Zagreba.
Građani su tu vijest izuzetno negativno primili:
''Ja nemam plaću ni tisuću kuna s prijevozom, a oni maju četiri tisuće naknade. Zato se s tim ne slažem.''
''Oni to nisu zaslužili. Kako ih nije sramota. Toliki narod je nezaposlen u gradu Zagrebu, i u cijeloj Hrvatskoj. Mi koji radimo na tržnicama od jutra do navečer, ne vidimo ni svoju djecu, a o svojoj plaći da ne govorim. Unazad devet godina još ne znam gdje je moja plaća. Sve što zaradim, državi dadoh.''
''Zna se da ne rade dobro svoj posao. Možda imaju previše interesa za sebe, a ne za narod.''
''Bilo bi dobro da dobivaju naknadu. Svakoga put košta.''
''Po meni, to nije u redu. Imaju dobro penziono, dobre plaće, mladi idu u penziju. Ipak je to previše novaca. Živim sa 1000 kuna penzije.''
Jedan od saborskih zastupnika, kolji doista zaradi svoju plaću, je Damir Kajin iz Istarskog demokratskog sabora. On razumije ogorčenje građana, ali ne razumije licemjerje medija, posebice onih koji dijele plaće iz proračuna:
''Razumijem građane jer je prosječna plaća u Republici Hrvatskoj 4400 kuna. Razumijem naših milion i nekoliko umirovljenika kojima je prosječna penzija oko dvije tisuće kuna. Mnogi koji ispred medija o tome progovaraju, najobičniji su demagozi. Ne znam da li građani znaju da na HRT-u oko 300 ljudi prima veće plaće od naših ministara. Svi naši kolumnisti imaju neusporedivo veća primanja od predsjednika države, ukoliko je riječ o vodećim hrvatskim tiskovinama.''
Ako zastupnik onih stotinu i osamdeset radnih dana Sabora godišnje svakog dana dolazi iz stotinjak kilometara udaljenog Varaždina, uzmite olovku i papir i izračunajte prijeđenu kilometražu, kaže Kajin:
''I ti ljudi nakon jednog četvero godišnjeg mandata mogu samo jedan auto baciti. To je cijena ovoga posla.''
Kajin također upozorava da priče o saborskim karticama, enormnim telefonskim računima na račun proračuna i službenim autima sa vozačem za saborske zastupnike, možda dobro zvuče, ali jednostavno nisu točne:
''Zastupnici koji žive u gradu Zagrebu, a obitelj im je recimo u Puli, Šibeniku, ili u Vukovaru, ni u kojem smislu nisu u privilegiranoj poziciji od ostalih zaposlenika u javnim tvrtkama Republike Hrvatske, u kojoj svaki direktor ima dvostruko veću plaću od predsjednika Mesića ili Sanadera. Slažem se da i u Saboru ima baraba i da su si za vrijeme svoga obnašanja posla uspjeli riješiti sve svoje privatne probleme, možda i za svoje unuke, ali mi koji smo u opoziciji, vraćajući se, ili u trenutku kada ćemo ostati bez mandata, moći ćemo svoju egzistenciju potražiti samo na Zavodu za zapošljavanje.''
Građani su tu vijest izuzetno negativno primili:
''Ja nemam plaću ni tisuću kuna s prijevozom, a oni maju četiri tisuće naknade. Zato se s tim ne slažem.''
''Oni to nisu zaslužili. Kako ih nije sramota. Toliki narod je nezaposlen u gradu Zagrebu, i u cijeloj Hrvatskoj. Mi koji radimo na tržnicama od jutra do navečer, ne vidimo ni svoju djecu, a o svojoj plaći da ne govorim. Unazad devet godina još ne znam gdje je moja plaća. Sve što zaradim, državi dadoh.''
''Zna se da ne rade dobro svoj posao. Možda imaju previše interesa za sebe, a ne za narod.''
''Bilo bi dobro da dobivaju naknadu. Svakoga put košta.''
''Po meni, to nije u redu. Imaju dobro penziono, dobre plaće, mladi idu u penziju. Ipak je to previše novaca. Živim sa 1000 kuna penzije.''
Jedan od saborskih zastupnika, kolji doista zaradi svoju plaću, je Damir Kajin iz Istarskog demokratskog sabora. On razumije ogorčenje građana, ali ne razumije licemjerje medija, posebice onih koji dijele plaće iz proračuna:
''Razumijem građane jer je prosječna plaća u Republici Hrvatskoj 4400 kuna. Razumijem naših milion i nekoliko umirovljenika kojima je prosječna penzija oko dvije tisuće kuna. Mnogi koji ispred medija o tome progovaraju, najobičniji su demagozi. Ne znam da li građani znaju da na HRT-u oko 300 ljudi prima veće plaće od naših ministara. Svi naši kolumnisti imaju neusporedivo veća primanja od predsjednika države, ukoliko je riječ o vodećim hrvatskim tiskovinama.''
Ako zastupnik onih stotinu i osamdeset radnih dana Sabora godišnje svakog dana dolazi iz stotinjak kilometara udaljenog Varaždina, uzmite olovku i papir i izračunajte prijeđenu kilometražu, kaže Kajin:
''I ti ljudi nakon jednog četvero godišnjeg mandata mogu samo jedan auto baciti. To je cijena ovoga posla.''
Kajin također upozorava da priče o saborskim karticama, enormnim telefonskim računima na račun proračuna i službenim autima sa vozačem za saborske zastupnike, možda dobro zvuče, ali jednostavno nisu točne:
''Zastupnici koji žive u gradu Zagrebu, a obitelj im je recimo u Puli, Šibeniku, ili u Vukovaru, ni u kojem smislu nisu u privilegiranoj poziciji od ostalih zaposlenika u javnim tvrtkama Republike Hrvatske, u kojoj svaki direktor ima dvostruko veću plaću od predsjednika Mesića ili Sanadera. Slažem se da i u Saboru ima baraba i da su si za vrijeme svoga obnašanja posla uspjeli riješiti sve svoje privatne probleme, možda i za svoje unuke, ali mi koji smo u opoziciji, vraćajući se, ili u trenutku kada ćemo ostati bez mandata, moći ćemo svoju egzistenciju potražiti samo na Zavodu za zapošljavanje.''
