Dostupni linkovi

logo-print

Budale su s očima slijepe


„Najveći stereotip sa kojim se moraju izboriti ljudi sa posebnim potrebama je onaj koji ih svrstava u red pasivnih posmatrača života“, kaže Gojko Kuljača, vrsni fizioterapeut, koji je veći dio života proveo slijep:

„Ne postoji takav odnos da treba pomoći takvim ljudima, jer su oni, eto jadni. Ko je hendikepiran, on je ćorav, on je sakat. Sažaljevaju ljudi, a nikad ne razmišlja – Pa, daje da pomognemo tom čovjeku da radi nešto što može da radi. Znači, za razliku od zemalja na zapadu prioritet im je pomoć, a ovdje je prioritet sažaljevati čovjeka“.

Školovani slijepi fizioterapeuti su među prvima na ovim prostorima pokazali da ljudi sa posebnim potrebama mogu biti uspješni u poslu:

RSE: Je li to stereotip da slijepi ljudi imaju jači osjećaj dodira?

KULJAČA: Ne, ne. Mnogi ljudi koji dođu kod mene oni ne znaju da sam ja fizioterapeut. Eto, ja ne vidim, pa ja imam bolji osjećaj. Dok ja njima pokažem tu diplomu, da ljudi vide da sam ja ipak sedam i po godina to učio. Mora se znati, mora se poznavati anatomija i sve ono ostalo što je vezano za fizikalnu medicinu da bi se moglo ljudima pomoći.

Svakodnevica Gojka Kuljače odvija se od porodice i pacijenata, do knjiga i malobrojnih prijatelja:

„Ja rijetko upotrebljavam riječ „prijatelj“. Ako neko u životu ima jednog prijatelja to treba da bude srećan čovjek. Imam poznanika dosta. Ponekad se nađemo, ponekada se i malo razveselimo i tako, jer često se desi da djeca nemaju vremena, jedna radi, druga je u školi, supruga na poslu. Jako bi lijepo bilo kada bi se neko sjetio da dođe, pa da pita – Gojko, treba li da izađeš, da prošetaš? Da li ti je potrebno nešto? Međutim, još nijesam doživio da se neko sjetio, a, na žalost, niko se ne sjeti iz ovog Šahovskog klupa „Budva“ da me pozove, iako znaju da igram šah, da me povede da odigramo partiju šaha, toga nema“.

RSE: Vidim da se lako snalazite u prostoru. Kako biste opisali taj svoj svijet?

KULJAČA: Običnom čovjeku to je teško da shvati, jer on misli da, ako vidi, da je njegovo sve. Međutim, moramo se sjetit da je najljepše stihove Njegoš napisao u „Gorskom Vijencu“ kroz igumana Stefana i na jednom mjestu kad kaže: „Ti nijesi slijep, igumane, kad si tako mudar i pametan. Budale su s očima slijepe koje vide, a zalud...“. Onda, sjetimo se Miltona, koji je bio slijep i „Izgubljenog raja“, pa Borhesa, pa Homera. Jedan moj prijatelj, veliki intelektualac, jedan gospodin Sjekloća, koji potpuno razumije slijepe ljude i koji se divi onome što oni mogu da urade, ne zato što ih on sažaljeva, nego baš zato što jednostavno u njima vidi tu ogromnu snagu. On kaže: Pa, znaš Gojko, ja gledam zatvorenih očiju, a vidim kad otvorim oči“. Za jednog intelektualca, za šahistu, za projektanta, on i kad zatvori oči, on može da razmišlja o tome. Prema tome, nije u očima mozak. Oči su jedan organ kojima se gleda, a mozak je sa kojim se razmišlja. Ja sad nemam osjećaj mraka, ja imam osjećaj kao da je sve svijetlo. Prema tome, ljudi treba da shvate da i mi koji ne vidimo imamo svoj svijet, ali da taj svijet nije neki drugi svijet, da je taj svijet isti njihov svijet.
XS
SM
MD
LG