Dostupni linkovi

logo-print

Ne živim u izobilju


Ne živim u izobilju, ali živim solidno, kaže glumac, režiser, umjetnički
voditelj renomiranog teatra slijepih i slabovidnih „Novi život“ Vojin Perić:

„Nemam riješeno stambeno pitanje, imam plaću koja je sigurno ispod svih nivoa voditelja bilo kojeg kazališta i tako dalje, ali zadovoljan sam zato što mogu iskreirati svoj sutrašnji dan. Ne bih mijenjao.“

I da imaju kola, kao što nemaju, Vojin ne bi dao svojoj supruzi da ga vozi na posao ili s posla. Zašto?

„Ja namjerno idem svaki dan na bus i tramvaj. Ne bih mijenjao da imam ne znam koliko automobila, iako nemam nijedan. To je nešto na čemu ovisi budućnost svake slijepe osobe – da ne izgubi taj osjećaj svakodnevnog kretanja po gradu. Malo je teško, zato što je grad pretrpan, zato što je prevelika buka, ali nije nesavladivo. Svi u kazalištu se krećemo sami. Svi svaki dan sami dolazimo ovdje na probe, idemo na svoje poslove i vraćamo se. I čini mi se da smo, bar dok smo ovdje, zadovoljni.“

Pitali smo Vojina što bi napravio za ljude sa posebnim potrebama da je, recimo, hrvatski premijer?

„Uvijek sam zagovarao to da se svakom tko ima stopostotni invaliditet, bez obzira na uzrok, jer nije bitan uzrok već posljedice, osigura jedan prosječni osobni dohodak, na osnovu kojeg bi osoba, ako je spremna raditi, ako je spremna dokazivati se u nekim područjima, imala mogućnost da si nabavi određena pomagala, da iskoristi svoje talente, da napreduje i tako dalje. Ako nije za to, onda da živi od te, hajmo reći, skrbi i da ima taj neki zagarantirani socijalni minimum koji je daleko potrebniji osobama sa teškoćama nego ljudima koji nemaju teškoća, naprosto zato što osobe s teškoćama vrlo teško mogu raditi na crno, hajmo biti otvoreni, jer puno ljudi, kad mora, radi na crno.“

Naime, jedna anketa kaže kako bi poslodavci od svih osoba sa teškoćama, najteže zaposlili slijepe osobe. A ovo bi bio najtransparentniji oblik pomoći:

„Sad se daje jednokratno: evo ti kupi kolica, evo ti kupi kazetofon, evo ti kupi sat, evo ti kupi Braillov redak… I onda bakice od osamdeset godina nabavljaju kompjutore, onda dođe i do preprodaje i do ne znam čega. Ovo bi bilo transparentno: od države imaš tu pomoć, to možeš iskoristiti za bilo što, možeš kupiti psa vodiča, možeš kupiti štap, možeš kupit Braillov redak… I mislim da bi tada, ne samo slijepi, iako prije svega slijepi jer govorim iznutra, bili i egzistencijalno i kako god hoćete zbrinuti.“

Vojin zamjera hrvatskoj Vladi što prema svim osobama s posebnim potrebama ima jedinstvenu strategiju:

„Možda vi kad sa mnom razgovarate nemate taj dojam da govorite sa osobom kojoj puno toga treba. Ali u jednom informatiziranom svijetu, slijepe osobe su doista najspecifičnije. Odnosno, trebaju najviše stvari zadovoljiti na poseban način da bi profunkcionirale u tom nekom dvadesetprvostoljetnom, odnosno informatičkom smislu.“

Vojina i njegove kolege iz teatra „Novi život“ ulovili smo pred
polazak u Našice, gdje će odigrati predstavu. Ono što nismo znali je da je njemu danas rođendan!

„Danas punim 46 godina.“

Sretan rođendan.

„Thanks.“
XS
SM
MD
LG