''Davaj pare. Ovo je pljačka!'' Sama, u skučenom prostoru trafike, u zagrebačkoj Dubravi, prošlog petka iza deset uveče, Iva Tunjić nije mogla vjerovati da joj se to još jedamput događa:
''Ovaj put je ušao s vrećicom u kojoj je bio veliki nož. Lijepo sam ga pozdravila i pitala šta želi. Nož je bio u vrećici zamotan. Kada je nož izvukao iz vrećice rekao je - Stavljaj pare u vrećicu, ovo je pljačka.''
Te sekunde Iva je dohvatila sprej i pošpricala zamaskiranog razbojnika po očima. Ni sad ne vjeruje da je uspjela pogoditi jedini otkriveni dio lica:
''Pošpricala sam ga baš po očima. Ni sama ne znam kako sam se trefila. Odmah je izletio. Nisam za njim išla. Bitno je da je izašao iz moga kioska i da me ne ugrožava. Ovaj kiosk ima samo sitne stvari. Da sve iznese, nije vrijedno moga života. Ovdje zarađujem kruh i od toga živim.''
Dobro se sjeća da je prvi pljačkaš ušao s manjim nožem. Kad je povikao ''Pare. Pljačka'' umjesto da se ukoči, Iva je skočila na njega i vikom ga istjerala:
''Prvi pokušaj pljačke je bio nakon mjesec dana što sam počela raditi, prije pet godina. Druga je uslijedila nakon godinu dana, a treća je bila prošle godine u desetom mjesecu. Četvrta je bila u drugom mjesecu ove godine i sada je bila peta. Svaki put je to bio mlađi muškarac, po mojoj slobodnoj procjeni od 19 do 30 godina.''
Iva vjeruje da nije riječ o pravim razbojnicima jer u trafici za njih nema dovoljno novaca, ali je svjesna da i sitni, nespretni, lopovi mogu izazvati tragediju:
''Drugi put je bilo opasno. Ušao je u 21:50 u trafiku. Držao je u ruci pištolj. Imao je maskirnu kapu na glavi i rekao - Ovo je pljačka. Pored novina je stajao običan, mali, nožić koji sam uzela u ruku i krenula prema njemu. Možda je to ludo, ali sam ga tada povišenim glasom pitala šta hoće i psovala. Drekom sam ga istjerala iz trafike. Po mojoj procjeni, to je bio narkoman.''
Policija je svaki put napravila zapisnik, ali dosad nije uhvatila nijednog napadača. Iva je pod sve većim stresom i strahom, ali svaki put automatski ponovo brani trafiku:
''Koliko god on mene uplaši, pa sam pod stresom par sati, mislim da i on poslije mene sigurno neće isti dan krenuti u novu pljačku.''
Četrdesetjednogodišnja Iva Tunjić ima troje djece, supruga i svekrvu. Izbjegli su prije 13 godina iz Bosanske Posavine, s vrećicama, kao i sve izbjeglice. Ovo joj je, kaže, drugi život u životu:
''U Zagreb sam došla 1992. godine. Tada mi se život okrenio za 360 stupnjeva. Krenula sam ispod nule u novi život, s troje djece, s mužem i svekrvom. Ponovo smo startali. Možda me život očeličio. Prošla sam sve, ali znam samo jedno. Novac ne vrijedi ništa. Danas ga imaš, a sutra ne. Život se ne može namiriti. I gazde su mi rekle da se sklonim u stranu pri pokušaju pljačke jer je moj život vrijedniji. Svaki put drugačije reagiram i svaki puta uspije. Nadam se da se pokušaji pljačke više neće događati.''
''Ovaj put je ušao s vrećicom u kojoj je bio veliki nož. Lijepo sam ga pozdravila i pitala šta želi. Nož je bio u vrećici zamotan. Kada je nož izvukao iz vrećice rekao je - Stavljaj pare u vrećicu, ovo je pljačka.''
Te sekunde Iva je dohvatila sprej i pošpricala zamaskiranog razbojnika po očima. Ni sad ne vjeruje da je uspjela pogoditi jedini otkriveni dio lica:
''Pošpricala sam ga baš po očima. Ni sama ne znam kako sam se trefila. Odmah je izletio. Nisam za njim išla. Bitno je da je izašao iz moga kioska i da me ne ugrožava. Ovaj kiosk ima samo sitne stvari. Da sve iznese, nije vrijedno moga života. Ovdje zarađujem kruh i od toga živim.''
Dobro se sjeća da je prvi pljačkaš ušao s manjim nožem. Kad je povikao ''Pare. Pljačka'' umjesto da se ukoči, Iva je skočila na njega i vikom ga istjerala:
''Prvi pokušaj pljačke je bio nakon mjesec dana što sam počela raditi, prije pet godina. Druga je uslijedila nakon godinu dana, a treća je bila prošle godine u desetom mjesecu. Četvrta je bila u drugom mjesecu ove godine i sada je bila peta. Svaki put je to bio mlađi muškarac, po mojoj slobodnoj procjeni od 19 do 30 godina.''
Iva vjeruje da nije riječ o pravim razbojnicima jer u trafici za njih nema dovoljno novaca, ali je svjesna da i sitni, nespretni, lopovi mogu izazvati tragediju:
''Drugi put je bilo opasno. Ušao je u 21:50 u trafiku. Držao je u ruci pištolj. Imao je maskirnu kapu na glavi i rekao - Ovo je pljačka. Pored novina je stajao običan, mali, nožić koji sam uzela u ruku i krenula prema njemu. Možda je to ludo, ali sam ga tada povišenim glasom pitala šta hoće i psovala. Drekom sam ga istjerala iz trafike. Po mojoj procjeni, to je bio narkoman.''
Policija je svaki put napravila zapisnik, ali dosad nije uhvatila nijednog napadača. Iva je pod sve većim stresom i strahom, ali svaki put automatski ponovo brani trafiku:
''Koliko god on mene uplaši, pa sam pod stresom par sati, mislim da i on poslije mene sigurno neće isti dan krenuti u novu pljačku.''
Četrdesetjednogodišnja Iva Tunjić ima troje djece, supruga i svekrvu. Izbjegli su prije 13 godina iz Bosanske Posavine, s vrećicama, kao i sve izbjeglice. Ovo joj je, kaže, drugi život u životu:
''U Zagreb sam došla 1992. godine. Tada mi se život okrenio za 360 stupnjeva. Krenula sam ispod nule u novi život, s troje djece, s mužem i svekrvom. Ponovo smo startali. Možda me život očeličio. Prošla sam sve, ali znam samo jedno. Novac ne vrijedi ništa. Danas ga imaš, a sutra ne. Život se ne može namiriti. I gazde su mi rekle da se sklonim u stranu pri pokušaju pljačke jer je moj život vrijedniji. Svaki put drugačije reagiram i svaki puta uspije. Nadam se da se pokušaji pljačke više neće događati.''
