Dostupni linkovi

logo-print

Do kraja godine sporazum o dvojnom državljanstvu


*****

Prema informacijama iz Ministarstva civilnih poslova BiH, do kraja godine se može očekivati konačna verzija teksta o dvojnom državljanstvu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji bi predstavnici dvije zemlje trebali potpisati – kako se očekuje – u Sarajevu.

Sporazum je bio pripremljen za potpis prije nekoliko mjeseci, ali su predstavnici Republike Srpske tada osporili dijelova teksta o imovinsko pravnim odnosima, koji je takođe trebao biti parafiran.

Podsjećamo da Bosna i Hercegovina do sada ima samo dva sporazuma o dvojnom državljanstvu – sa Srbijom i Crnom Gorom, te Švedskom.

*****

U sjedištu Vlade Zeničko-dobojskog kantona ozvaničen je početak rada Zavoda za pravnu pomoć. Na ovaj način, Zeničko-dobojski je postao prvi kanton u Federaciji BiH koji je formirao Zavod za pravnu pomoć namijenjen građanima lošeg materijalnog stanja.

Željka Klobučar, ministrica pravosuđa i uprave u Vladi ovog kantona, kaže:

„Po međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava, neophodno je postojanje jedne ovakve institucije na nivou države. Funkcioniranje vlastitog pravosudnog sistema Zeničko-dobojski kanton je na ovaj način približio međunarodnim standardima i ova ideja je pozitivno ocijenjena od relevantnih institucija. Uskoro bi na osnovu naših iskustava trebalo uslijediti donošenje okvirnog zakona o pružanju besplatne pravne pomoći na nivou države Bosne i Hercegovine.“

U Zavodu za pružanje pravne pomoći su zaposlena tri pravnika. Usluge Zavoda za pravnu pomoć ZDK-a mogu koristiti osobe koje su korisnici socijalne pomoći, nezaposlene osobe, djeca bez roditeljskog staranja, osobe koje nemaju kreditnu sposobnost, kao i druge osobe za koje se u Zavodu procijeni da nemaju mogućnost plaćati usluge advokata.

Pravnici Zavoda pojavljivaće se i u krivičnim postupcima gdje je propisano postojanje branioca po službenoj dužnosti.

Odluku o formiranju Zavoda za pravnu pomoć ZDK-a, usvojila je Skupština 31. marta 2005. godine, dok će se svečanost otvorenja adaptiranih prostorija u ulici Kočevska čikma broj 1, u Zenici, održati početkom decembra.

*****

Ministar za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Jasmin Samardžić, obećao je pomoć u rješavanju problema smještaja jedanaest porodica raseljenih lica iz Sanskog Mosta, koje se nalaze u barakama u banjalučkom naselju Trapisti:

„Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica će za dvije porodice obezbijediti alternativni smještaj, dok će ostalih devet, koje su kupile placeve za izgradnju porodičnih kuća u Banjaluci, nastojati da pomogne novčano ili doniranjem građevinskog materijala“, rekao je Samardžić novinarima, nakon obilaska raseljenih lica.

On je precizirao da će alternativni smještaj biti obezbijeđen za porodice koje su podnijele zahtjev za vraćanje imovine koja je uništena u Sanskom Mostu.

On je podsjetio da se najveći broj raseljenih lica u ove neuslovne barake, koje su vlasništvo Građevinskog preduzeća „20. oktobar“ iz Sanskog Mosta, samoinicijativno uselio 1995. godine i da nemaju rješenja o privremenom i alternativnom smještaju.

*****

Savez za koordinaciju udruženja izbjeglih i raseljenih lica Republike Srpske je izrazio nezadovoljstvo činjenicom da ni deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini nije osnovan fond za pravičnu nadoknadu ratom uništene ili oštećene imovine pri Centralnoj banci BiH, izjavio je član ovog Saveza Vojislav Milišić:

„To je usporilo povratak, kao i rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih lica, koja žele da ostanu u sadašnjim mjestima prebivališta“, rekao je Milišić „Srni“ i podsjetio da je formiranje Fonda za povratak definisano članom sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Milišić je poručio predstavnicima međunarodne zajednice da Savez „nikada neće odustati od formiranja fonda za nadoknadu, jer se, uz pomoć te institucije, kako je naveo, jedino može staviti tačka na pravedno rješenje izbjegličke problematike u Bosni i Hercegovini“.

*****

Nakon decenije od potpisivanja mirovnog sporazuma, povratnici i oni koji čekaju da se vrate u svoje domove, žele konkretne rezultate u zapošljavanju, obrazovanju, socijalnom i penzionom osiguranju. Jednom riječju, održivi povratak. Za sada imaju podijeljene škole, nezaposlenost, probleme kako do ljekara, kada i gdje primiti penziju...

Oni pitaju nije li deceniju od uspostave mira u BiH, te najava početka ulaska u „briselsku fazu“ dovoljno vremena da povratnicima bude osiguran minimum uvjeta za život. O prukama Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih govori predsjednica Mirhunisa Zukić:

ZUKIĆ: Mi smo u okviru analize održivog povratka na prostoru Bosne i Hercegovine krenuli s ovim sastankom, analizom održivog povratka na području Hercegovine i planovima za naredni period. Na nekim prostorima su bili pilot projekti poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, gdje smo imali općine u koje su se tada vratili prvi povratnici. Osim toga, imali smo i dosta povrataka regionalnog karaktera. Smatrali smo da treba da krenemo sa Hercegovinom. Trebinje nam se učinilo kao grad kojem bi trebalo dati podsticaj za povratak, i ne samo za povratak, nego i za ljude koji žive tamo, ali su jednostavno došli u situaciju da ne mogu živjeti od svog rada, nego su prepušteni tome da žive od donacija. Naravno, pozvali smo predstavnike lokalne vlasti, dakle od Konjica, Jablanice, Mostara, zatim Prozora, Čapljine, Stoca, Ljubinja, Berkovića, zatim predstavnike lokalnih nevladinih organizacija, zatim Foruma mladih, i posebno moram ovde istaći prisustvo međunarodnih organizacija – OHR, UNHCR, OSCE i ombudsmena Hercegovačko-neretvanskog kantona. Nakon diskusija smo došli do zaključka da se hitno uputi preporuka državnom Ministarstvu da se u okviru Fonda za povratak formira jedna linija za održivi povratak, odnosno pokrenu projekti, za koje će lokalna vlast moći da aplicira, naravno na sugestiju lokalnih udruženja, i da se ta saradnja između lokalnih vlasti i nevladinih organizacija konačno uspostavi. Zatim, ono što se tražilo od Saveza, to je da se u narednom periodu što veći broj izbjeglica, raseljenih lica i povratnika animira da učestvuju na izborima u narednoj godini. Pokazalo se da se jedino tako održivi povratak može u narednom periodu riješiti, jer oni koji nisu izlazili na izbore su upravo ova kategorija stanovništva. Također, to je samo bila polazna tačka. Ovih dana trebamo to organizovati i u Zvorniku i u Goraždu i u Bosanskom Brodu. Da bi onda naš centralni sastanak, odnosno skupština Saveza bila 14. decembra ove godine, gdje ćemo imati, dakle, analizu održivog povratka na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. S druge strane moram istaći da ovde predstavnici i lokalnih vlasti, a naravno i lokalne vladine organizacije i međunarodne organizacije, smatraju da se mora poboljšati transparentnost rada, kako lokalnih vlasti, tako i nevladinih organizacija, da se uspostavi jedna koordinacija i sinhronizacija u radu, jer sugestija lokalnih vlasti je, čak, da oni ne znaju ko radi u njihovim opštinama i kakve projekte implementiraju. S druge strane, opet imamo nevladine organizacije koje se nameću i koje pokušavaju da svojim planovima utiču na promjenu svog života nabolje. Tako da smo, nadamo se, za naredni period pripremili planove koji će biti, jednostavno, zajednički i koji će se moći uputiti prema Državnoj komisiji.

RSE: Jeste li možda ocjenjivali povratak u neke od gradova u Hercegovini?

ZUKIĆ: Recimo u Trebinje se vratilo 110 porodica od 5,5 hiljada ljudi, koji žive uglavnom u Norveškoj, Švedskoj i Danskoj. U Čapljini imamo veliki broj povratnika raseljenih lica; iz inostranstva je u Čapljinu vrlo mali povratak. Ovih dana pokušavamo da se u Konjicu, konačno, ti kolektivni centri za raseljene osobe zatvore. Tu je, naravno, i vrlo intenzivan povratak iz Republike Srpske u Konjic. U Mostaru imamo vrlo mali povratak, iz više razloga. Stambene jedinice u Mostaru su još uvijek oštećene, gdje ljudi ne mogu da se vrate. Bio je podatak da je 11,5 hiljada porodica u Mostaru 1999. godine izrazilo želju za povratkom. Od tih 11,5 hiljada, vratio se vrlo mali broj. Tako da je realna ocjena i procjena povratka vrlo mala. Po implementaciji imovinskih zakona, naravno, ona je zadovoljavajuća, ali mi to nazivamo „papirnom povratkom“.

RSE: Povodom 10. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, čule su se brojne ocjene o ovom dokumentu i o onom što je on značio, ali, ipak, najmanje je o aneksu sedam, odnosno o povratku izbjeglih i raseljenih. Kakve su vaše ocjene?

ZUKIĆ: Imamo i pozitivne i negativne strane koje se mogu analizirati kada je u pitanju Dejtonski sporazum. Jedna vrlo bitna stvar, kojom mogu da se ponose i međunarodna zajednica i domaće vlasti, to je da je implementacija imovinskih zakona, možda čak nasilu, ali izvršena. Samim tim, povrat imovine je izvršen, naravno, sa par hiljada slučajeva koji su vrlo alarmantni. Mislim da čak i ombudsmeni utiču na rješavanje tih slučajeva. S druge strane, imamo jako veliki broj ljudi koji se nisu vratili, iz nama poznatih razloga – što nije postojala strategija povratka, što se međunarodne organizacije u to vrijeme nisu obavezale da utiču na državne institucije vlasti i da utiču, također, na lokalne vlasti, koje su trebale da budu adresa povratka. Sve se to vrtilo u krug deset godina – bez prava na rad, bez prava na zdravstveno osiguranje, bez prava na penziono osiguranje… Svi segmenti života su, jednostavno, po strani. U Bosni i Hercegovini samo švedska SIDA je napravila 15 hiljada kuća, Evropska unija 30 hiljada kuća, znači, ostalo je još pedesetak hiljada nerekonstruisanih kuća. S tim da je vrlo mali broj povratnika našao posao, i to ne na mjestima gdje su radili prije rata, nego negdje drugdje. Prema tome, može reći da je ovih deset godina od Dejtona bila jedna agresivna retorika prema povratku, ali u stvarnosti nije dobio prolaznu ocjenu. Bar po onome što pokazuju naše analize na terenu. Naša lokalna udruženja će ovih dana iznijeti na regionalnim sastancima jedan zajednički stav, jednu platformu. To će biti aneks sedam Dejtonskog sporazuma koji ćemo tačno izanalizirati, i u socijalnom i u psihološkom smislu. Da ne govorim o tome koliki je procent smrtnosti povratnika. Imamo zaista vrlo alarmantne podatke sa terena.

RSE: Vi ste svojevremeno, prije dva-tri mjeseca, insistirali na jednom sastanku sa međunarodnom zajednicom, pisali ste i Visokom predstavniku. Da li su ikad to vaše pismo i vaš zahtjev urodili plodom?

ZUKIĆ: Nažalost nisu. Ali mi smo u kontaktu sa Državnom komisijom dobili informacije da će se formirati neki interventni fond koji će upravo odgovoriti na naše zahtjeve da se u okviru postojećih projekata – mi smo učestvovali u prikupljanju tih projekata od strane lokalnih udruženja na prostoru BiH – ta sredstva prikupe i usmjere na projekte zapošljavanja. To će biti, ako se desi, jedna velika radost za izbjeglice. Ali pošto je kod nas ta pravna regulativa vrlo komplikovana, ne znamo kako će se to sve moći riješiti u narednom periodu. Ne zna se ko će voditi taj fond i ko će raditi na implementaciji tih projekata. Ministarstvo još uvijek ima samo monitoring nad rekonstrukcijom kuća.

*****

U nastavku jedna povratnička priča:

Među pedesetak povratničkih porodica u bihaćko naselje Pritoka je i porodica Batas. Sa nekadašnjim komšijama sada dijele i dobro i zlo. Iako na zgarištu nekadašnjeg doma još uvijek žive u kontejneru, to nije razlog za nezadovoljstvo. Govori Snježana Batas:

„Ljudi su ljudi i uvijek ostaju ljudi. To je nešto pozitivno što čovjek može da primijeti. Bez obzira na ta ratna dešavanja i to što se desilo, lijepo je kad te ljudi prihvate. Predali smo zahtjev za obnovu još 2003. godine i evo, Bogu hvala, da se pohvalim, nakon skoro dvije godine smo dobili obnovu. Neki dan smo potpisali ugovor. Moj otac je čuveni livac, i mislim da je, po nekim podacima kojima raspolažem, jedini preživjeli iz te generacije livaca. Mi smo imali veliku livnicu, čuvenu prije rata. Radili smo za sve okolne firme. Najjaču saradnju smo imali sa Energoinvestom. Oni su, čak, naše proizvode obrađivali i slali na inostrana tržišta. Mi smo jednim dijelom bili pozvani od strane Energoinvesta i sada, to je možda i doprinijelo našem povratku ovdje, međutim, još uvijek nismo ostvarili nikakvu saradnju s njima. Inače, nismo mogli osposobiti staru firmu i sad se vodimo pod domaćom radinosti za izradu ukrasnih predmeta od metala. Međutim, bavimo se i proizvodnjom svih vrsta rezervnih dijelova. Sada smo dobili donaciju za obnovu kuće, ali, kako sam čula, za obnovu firmi nema donacija. Nama bi to dobro došlo. Mi u principu ne tražimo milostinju, tražimo posao, tražimo rad. Ja sam optimista u duši, optimistički razmišljam, ali ne vidim da će to ići brzo. Međutim, ljudi jedni druge guraju i tješe. Mislim da ima nade za nas. Mislim da smo jači od sudbine.“

*****

ODGOVORI NA PITANJA SLUŠALACA

Slušalac iz Tešnja pita, odnosno piše: „Poslije dvije godine od smrti oca i provedene ostavinske rasprave, utvrdili smo da postoji parcela zemljišta koja nije ušla u taj postupak i samim tim ni u Rješenje o nasljeđivanju. Da li možemo naknadno pokrenuti novu ostavinsku raspravu?“. Na pitanje odgovara Kenan Spahić, Udruženje za pružanje besplatne pravne pomoći „Vaša prava“, Kancelarija u Zenici:

„Članom 139, stav 1 Zakona o vanparničnom postupku je predviđeno da u slučaju pravomoćnosti već postojećeg rješenja o nasljeđivanju, a u slučaju pronalaska imovine za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada ostavštini, sud neće ponovo raspravljati o ostavštini, već će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranijeg donesenog rješenja o nasljeđivanju. Dakle, radi se o takozvanom dopunskom rješenju. U konkretnom slučaju, zainteresovana stranka – nasljednik, bez ikakvih ograničenja u pogledu roka, može nadležni sud upoznati s činjenicom naknadno pronađene imovine ostavioca, nakon čega će sud pozvati nasljednike, koji su se eventualno u prethodnom postupku odrekli nasljeđa, da se u određenom roku izjasne da li ostaju kod odricanja ili traže da im se prizna pravo na nasljeđe na naknadno pronađenoj imovini, i u zavisnosti od njihovog izjašnjenja, novim rješenjem raspodijeliti imovinu na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju, ili donijeti novo rješenje u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o nasljeđivanju.“

Postoji li mogućnost zastare ili neki rok u kojem bi trebalo da se evidentira naknadno pronađena imovina ostavioca?

„Ne, u suštini taj rok ne postoji.“

Našu slušateljku iz Sarajeva zanima šta je to uvjerenje o nekažnjavanju, ko izdaje ovo uvjerenje i da li se u njemu navode svi počinjeni prekršaji? Objašnjenje daje Zoran Pelemiš, pravnik iz Udruženja „Vaša prava“, kancelarija u Tuzli:

„Propise o krivičnoj evidenciji donosi ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH, uz suglasnost federalnog ministra pravde. Davanje podataka iz krivične evidencije, regulisano je na dva načina, zavisno od toga da li se daju podaci o osudi koja nije brisana iz krivične evidencije, ili o osudi koja nije brisana iz krivilne evidencije. Podaci o osudi koja nije brisana, mogu se davati iz dva osnovna razloga. I to u cilju pravilnog izricanja krivične sankcije za djela učinjena u povratu i u cilju utvrđivanja da li još traju određene pravne posljedice ili mjere sigurnosti. Brisanje osude nastupa po sili zakona samo za osude za određene krivične sankcije, i to po proteku određenih rokova i pod uvjetom da u toku tih rokova osuđeni ne izvrši novo krivično djelo. Takođe, može se po osnovu sudske odluke odrediti brisanje iz krivične evidencije, a na molbu osuđenog, ako mu je izrečena kazna zatvora preko jedne do tri godine zatvora, a ako je proteklo pet godina od dana izdržave, zastarjele ili oproštene kazne, te ako osuđeni u toku tog vremena nije izvršio novo krivično djelo. Pri odlučivanju da li će se, uz postojanje navedenih uslova, odrediti brisanje osude iz krivične evidencije, sud će cijeniti vladanje osuđenog poslije izdržane kazne, prirodu krivičnog djela, i druge okolnosti koje mogu biti od značaja za ocjenu opravdanosti brisanja osude. Brisanjem osude iz krivične evidencije prestaju pravne posljedice osude. Podaci o brisanoj osudi se mogu dati samo sudu, nadležnom tužilaštvu i organima unutrašnjih poslova, u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica čija je osuda izbrisana. Zakonima o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i Federaciji BiH, kao i Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kao jedan od općih uslova za zasnivanje radnog odnosa jeste da se protiv tog lica ne vodi krivični postupak, odnosno da nije osuđivano za krivično djelo koje po zakonu predstavlja smetnju za zasnivanje radnog odnosa u organu uprave i službi za upravu. Dakle, uvjerenja o nekažnjavanju, na zahtjev zainteresovane osobe, izdaje nadležni sud, i u njima je sadržan podatak da li je protiv osobe pokrenut, odnosno da li se vodi krivični postupak, a izvode iz krivične evidencije vode nadležni organi unutrašnjih poslova i oni ih mogu dati samo nadležnim organima pravosuđa po službenoj dužnosti. Izuzetno se na zahtjev građanina mogu dati podaci o njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti, samo ako su im ovi podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih prava u inostranstvu. U ovim slučajevima, u uvjerenju koje se izdaje, ne smije se pominjati brisana osuda. Uvjerenje izdato od nadležnog suda ne sadrži podatke o izrečenim prekršajnim kaznama. Izvode iz prekršajnih evidencija vode nadležni sudovi za prekršaje.“

*****

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG