Dostupni linkovi

logo-print

Standardi i crnogorsko kućenje idu zajedno


Subota, 19. novembar 2005. godine
Prvi put u svom životu učestvovao sam u izgradnji jedne familijarne kuće. Spuž, vjetar, hladnoća, ali bliski prijatelji vrijedno žure da izgrađeno što prije «metnu pod krov». Doprinosim koliko mogu. Noseći blokove improvizovanim stepenicama, otisnuo sam se razmišljanju. Jedva da sam i registrovao šale zidara koji su svaki moj iznijeti blok pozdravili sa «Nema odmora dok traje obnova». Domaćin i majstori brižljivo vode računa o izolaciji, jačini potpornih i nosećih stubova, efikasnoj strukturi prostora, veličini prozora, dovoljnoj prostranosti i osvijetljenosti soba. Mnoštvo drugih detalja koji pošto se proces završi i neće više biti tako važni.
Ova kuća asocirala me je na izgradnju Crne Gore. Prvi osjećaj nosi odvažnost. Pitam se ko to može nekome zabraniti da ima svoju kuću? Šta je priječe od toga? Drugi osjećaj je više emotivno kontrolisan i zaključujem da nije svejedno kakva je to kuća. Razmišljam, ako stvari od početka nijesu kakve bi trebale biti, kasnije sanacije, adaptacije ili rekonstrukcije neće mnogo promijeniti kvalitet i temelje crnogorske kuće u koje su ugrađene loše namjere, neznanje, nedobronamjernost, inat. Standardi i crnogorsko kućenje moraju ići zajedno, istovremeno. Ne znam zašto, ali pomislih da li oni koji misle suprotno imaju dovoljno dug državnotvorni staž za političku zrelost, možda od 1997. ili poslije ove «istorijske» godine, od koje je za mnoge počela istorija. Nadam se da će jelisejski figuranti i glancači državnih simbola sa crvenih audija napraviti mjesta u toj kući i za mene, ovakvog kakav jesam.
S vjetrom vratio sam se u Podgoricu. Odmaram uz novi kablovski kanal, «Nova». Obradovao sam se uspostavljenoj slozi u našem ulazu. Nasmijala me je jedna reklama na ovoj televiziji i podsjetila na psa Pavla.

Neđelja, 20. novembar 2005. godine
Volim kada sam kući. Kada češće ispijam kafe i čajeve, gledam TV, čitam i pišem. Opuštenost.

Ponedjeljak, 21. novembar 2005. godine
Pravoslavni praznik. Odbio sam nekoliko poziva, između ostalog i zeta, za ručak. Opravdao sam se prehladom i istraživanjem o romskoj inkluziji. Ne smijem kasniti. Bio sam, tom zgodom, u posjeti dvojici pomoćnika ministara, jednom šefu međunarodne organizacije i NVO aktivistkinji. Zajednički smo prepoznali prepreke boljoj romskoj integraciji: loš standard i organizovanost, neobrazovanost, jezička barijera, nedostatak političke volje, negativna nasljeđa prošlosti, distanca, drugi prioriteti. Sagovornicima sam sa zadovoljstvom pričao o grupi mladih Roma i Egipćana, koji su studenti crnogorskog univerziteta, polaznici novinarskog i menadžerskog kursa koje doživljavam kao resurse na kojima će počivati primjena Zakona o manjinskim narodima. Cimer Zdravko priredio večeru.

Utorak, 22. novembar 2005. godine
Stečena nova iskustva i saznanja o Romima. Čini se da ohrabruju efekti djelovanja. Kasnije sa šeficom Dadom diskutujem o tome. Inače često kažem «kako je ona pametna». Nije šala naravno, ona doista jeste, mada to svi u kancelariji izgovaramo u šali, zbog jednog ranijeg smiješnog događaja. Diskutujemo o individualnim i kolektivnim pravima i njihovom međusobnom primatu. Sva prava su jednostavno bezvrijedna ukoliko istinski nijesu razvijene individualne slobode. Osjećam, nekako baš lično, da mi je to mnogo važno. Više nego ranije. Osjećam ponos i napredak.

Srijeda, 23. novembar 2005. godine
Dan istraživački proveo. Kiša se ispadala po meni. Nije ni važno, nije mi pokvarila frizuru, ćelav sam, skroz na skroz. Obradovala me je mail poruka iz Parlamenta. Napokon je zakazana sjednica Savjeta za građansku kontrolu policije, čije sam konstituisanje možda i pretjerano okarakterisao, citiraću sebe, «potvrdom izlaska crnogorskog društva iz procesa varvarizacije». Zanos? Ipak se nadam da ćemo kao kolektivni ombudsman za pitanja policije biti od pomoći građanima ali i policajcima. Desilo se i razočarenje. Polaznici jedne alternativne škole iskazali su priličnu nesolidarnost prema homoseksualcima u Crnoj Gori. Strah me je i pomisliti da umjesto par desničarskih navijača, iza čestih parola u Podgorici «Smrt pederima» možda stoji i neka većina. Početak III generacje Škole ljudskih i manjinskih prava je neophodan, što prije.

Četvrtak, 24. novembar 2005. godine
Danas sam bio što bi rekla sestra «prava vrijednica». Uspio sam obaviti nekoliko kvalitetnih razgovora povodom istraživanja koje radim za OSCE. U pauzi između dva termina posjetio sam, poslije nekog vremena, druga direktora Steva. Uspjeli smo, za kratko, izkomentarisati i pohvaliti tekstove «Monitora», posebno o suočavanju s prošlošću i politiku evropskih donatora prema Crnoj Gori. Stiče se utisak da uticajniji i tiražniji mediji nedovoljno pažnje posvećuju temama iz neposredne prošlosti. Možda i zbog toga što elita misli da nije valjan trenutak za otvaranje te priče. Može da šteti kućenju. Inače dan mi je obilježila i vožnja taksijem, ružistatim, i to ravno sedam puta. Toliko sam dobio i nagradnih kupona. Već se zamišljam, negdje vani, za novogodišnje praznike. Bez šale, baš im se radujem. Napokon sam se vratio u matičnu firmu. Svi smo radni, pozitivni, ali i duhoviti. Takva atmosfera puno godi. Noć provodim sumirajući utiske sa istraživanja i čitajući «Građanin». Afera studentskog «Argumenta» podsjeća na povlačenje tiraža nekadašnje «Publike». Moćni pojedinci, šta reći.

Petak, 25. novembar 2005. godine
Dani su proletjeli. Osjećam zamor, ne od posla koliko zbog osoba koje sopstvenu nestabilnost i nezadovoljstvo razbijaju na nedužno okruženje. Nije ni važno, shvatiće prije ili kasnije, da je bolje biti i porno glumac nego ono što uz mnogo, svojih i tuđih suza, pokušavaju biti. Slijedio je nastavak istraživanja, učešće na konferenciji o evropskoj budućnosti, odlazak u dopisništvo «Slobodne Evrope» da ovo i pročitam, te odlazak za Budvu, na otvaranje seminara jačanja kapaciteta nastavnika građanskog vaspitanja koji grade ili će graditi našu demokratsku i građansku održivost. Ugodan vikend.
XS
SM
MD
LG