Vladimir Žarković je bio rezervist JNA, a nakon uhićenja, iznad Neuma u ožujku 1992., pet mjeseci je proveo u Lori. Prvih oko mjesec dana bio je izložen torturi:
Kasnije je, prema vlastitom priznanju, imao privilegirani status i nije bio tučen. Čuvari su mu davali razne poslove poput izrade kućica za pse:
«Ali, te kućice nisu bile za pse, nego su bile ljude koji su bili tu i igrali su se psa i mačke. Jedan se uvuče u kućicu i morao je da riježi, da laje, i tako…»
Žarković je iskovao i oko 15 mrtvačkih sanduka. Slobodnije se kretao po zatvoru, sjeća se dovođenja šezdesetak vojnika, civila i žena s Kupresa. I dosta je toga vidio:
«U Lori sam doživio i preživio svašta. I vidio svašta. I ubijenih, razvaljenih, unakaženih, posebno kada su dovedeni Crnogorci, tad me je Sula zovn'o. Kaže: 'Dođi da vidiš, ti si dobro prošao'. 'Da vidiš kakvi su ovi'. Jedan čovjek bez ušiju, jedan bez jednog uha, to je bilo toliko ružno pogledati. Glave su bile kao bačva od vina, nateklo.»
Vladimir Žarković je izravno teretio optužene Anđelka Botića, Antu Gudića i Emilija Bungura za premlaćivanje do smrti civila Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, stanovnika Splita. Bio je svjedok pokušaja bijega Nenada Kneževića. Da ga spriječi, rekao je, na njega je pucao Andjelko Botić i ranio ga:
«Kroz rame i kroz nogu. A, ovi su ga toliko tukli, interventni vod, konstantno su ga tukli. U međuvremenu, ova ekipa interventnog voda sa Gudićem i Botićem, napali su na drugog civila. Izgazili su ga nogama.»
Taj drugi civil je bio Gojko Bulović koji je preminuo u Lori, dok je Knežević umro kasnije u bolnici na Firulama. Svjedok Žarković je spomenuo i da su visoki časnici pa i sam zapovjednik vojne policije Hrvatske vojske Mate Laušic dolazili u Loru:
«Navraćao je Laušić, general, s njegovom bradicom i činovima.»
Na ovo prisjećanje svjedoka nitko nije reagirao. Gotovo svaki odvjetnik svjedocima iz BiH, a bilo ih je osam do sada, uputi pitanje o njihovim susretima s Tončem Majićem, predsjednikom Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Zašto to, pitali smo samog Majića:
«Radi se o tome da u to vrijeme, kada sam odlazio u Trebinje, nije bilo ugovora o međunarodno-pravnoj pomoći između Sarajeva i Zagreba i jedino objašnjenje što su ti svjedoci danas uopće ovdje je to što je jedna nevladina udruga otišla dole, kontaktirala s njima i uspjela ih uvjeriti da će suđenje u Hrvatskoj, prije ili kasnije, biti fer i pošteno, što se upravo sad i dogodilo.»
Ovo suđenje je odlukom Vrhovnog suda ponovljeno, između ostaloga i zato što 2002. godine nije bilo svjedoka iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Jedan od promatrača Vojko Ivice iz splitske nevladine udruge za ljudska prava Altruist kaže da se ovo i ono suđenje ne daju usporediti :
«Ne može se uspoređivati, s jedne strane, dok s druge strane, smatramo uz sva nastojanja predsjednice Srpskog vijeća, da određeni broj odvjetnika obrane često svojim upadicama stvaraju jedno anarhično stanje koje se posebno danas ogleda, kada je u pitanju najvažniji svjedok.»
Sutra će se pred splitskim sudom pojaviti posljednja dvojica svjedoka iz Trebinja.
Kasnije je, prema vlastitom priznanju, imao privilegirani status i nije bio tučen. Čuvari su mu davali razne poslove poput izrade kućica za pse:
«Ali, te kućice nisu bile za pse, nego su bile ljude koji su bili tu i igrali su se psa i mačke. Jedan se uvuče u kućicu i morao je da riježi, da laje, i tako…»
Žarković je iskovao i oko 15 mrtvačkih sanduka. Slobodnije se kretao po zatvoru, sjeća se dovođenja šezdesetak vojnika, civila i žena s Kupresa. I dosta je toga vidio:
«U Lori sam doživio i preživio svašta. I vidio svašta. I ubijenih, razvaljenih, unakaženih, posebno kada su dovedeni Crnogorci, tad me je Sula zovn'o. Kaže: 'Dođi da vidiš, ti si dobro prošao'. 'Da vidiš kakvi su ovi'. Jedan čovjek bez ušiju, jedan bez jednog uha, to je bilo toliko ružno pogledati. Glave su bile kao bačva od vina, nateklo.»
Vladimir Žarković je izravno teretio optužene Anđelka Botića, Antu Gudića i Emilija Bungura za premlaćivanje do smrti civila Nenada Kneževića i Gojka Bulovića, stanovnika Splita. Bio je svjedok pokušaja bijega Nenada Kneževića. Da ga spriječi, rekao je, na njega je pucao Andjelko Botić i ranio ga:
«Kroz rame i kroz nogu. A, ovi su ga toliko tukli, interventni vod, konstantno su ga tukli. U međuvremenu, ova ekipa interventnog voda sa Gudićem i Botićem, napali su na drugog civila. Izgazili su ga nogama.»
Taj drugi civil je bio Gojko Bulović koji je preminuo u Lori, dok je Knežević umro kasnije u bolnici na Firulama. Svjedok Žarković je spomenuo i da su visoki časnici pa i sam zapovjednik vojne policije Hrvatske vojske Mate Laušic dolazili u Loru:
«Navraćao je Laušić, general, s njegovom bradicom i činovima.»
Na ovo prisjećanje svjedoka nitko nije reagirao. Gotovo svaki odvjetnik svjedocima iz BiH, a bilo ih je osam do sada, uputi pitanje o njihovim susretima s Tončem Majićem, predsjednikom Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Zašto to, pitali smo samog Majića:
«Radi se o tome da u to vrijeme, kada sam odlazio u Trebinje, nije bilo ugovora o međunarodno-pravnoj pomoći između Sarajeva i Zagreba i jedino objašnjenje što su ti svjedoci danas uopće ovdje je to što je jedna nevladina udruga otišla dole, kontaktirala s njima i uspjela ih uvjeriti da će suđenje u Hrvatskoj, prije ili kasnije, biti fer i pošteno, što se upravo sad i dogodilo.»
Ovo suđenje je odlukom Vrhovnog suda ponovljeno, između ostaloga i zato što 2002. godine nije bilo svjedoka iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Jedan od promatrača Vojko Ivice iz splitske nevladine udruge za ljudska prava Altruist kaže da se ovo i ono suđenje ne daju usporediti :
«Ne može se uspoređivati, s jedne strane, dok s druge strane, smatramo uz sva nastojanja predsjednice Srpskog vijeća, da određeni broj odvjetnika obrane često svojim upadicama stvaraju jedno anarhično stanje koje se posebno danas ogleda, kada je u pitanju najvažniji svjedok.»
Sutra će se pred splitskim sudom pojaviti posljednja dvojica svjedoka iz Trebinja.
