Dostupni linkovi

logo-print

10 godina Daytona: Posljedice II


Međunarodna zajednica je već na samom startu primjene Dejtonskog sporazuma bila suočena s teškoćom provođenja bilo kakve odluke koja je imala integrativni državni karakter.

Nametanje odluka bilo je rješenje koje se pokazalo neminovnim i praksom međunarodne zajednice tokom proteklih deset godina. Carlos Westendorp, drugi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini (1997-1999), kaže za Radio Slobodna Evropa kako je to bilo antidemokratski, ali neophodno:

„Mi smo bili prinuđeni raditi mnoge stvari u Bosni i Hercegovini, koje su, obično, bile nedemokratske, zbog pogrešnih odluka i djelovanja ljudi u vlasti. Ali, čak, i u uslovima izostanka razumijevanja i saradnje među različitim političkim partijama, nastojali smo veoma strpljivo i pažljivo razmotriti svaki problem i zadatak koji je bio pred nama. I kada o tome nije bilo saglasnosti, bili smo prinuđeni nametati zakonske odluke. Isto tako, bili smo prinuđeni u nekim slučajevima i uklanjati neke ljude koji su bili odgovorni za održavanje ratne ideologije. Ali, bilo je veoma teško uklanjati ljude koji nisu prihvatali provođenje Dejtonskog sporazuma i mi smo to nerado činili. Morate imati na umu da to nije lako ni za jednu osobu koja vjeruje u demokratiju. Ipak, kada pogledamo s ove distance, odluke koje smo tada donosili nisu bile loše.“

Iako Daytonski sporazum ima u svojim odredbama ugrađene mehanizme koji omogućavaju uvođene promjena i amandmana, mnoge važne stvari su sve do sada ostale nepromijenjene, zato što međunarodna zajednica nije imala sposobnosti ili volje da ispravi neke pogrešne stvari.

Pitanje hapšenja optuženih za ratne zločine pokazalo se kao neprelazna prepreka zadovoljavanju pravde, pomirenju i obnovi povjerenja. Carla del Ponte, glavni tužilac Haškog tribunala:

„Iskustva Tribunala u radu sa bosanskim zvaničnicima na različitim nivoima, pokazala su loše rezultate. Karadžić i Mladić su još uvijek na slobodi i nema nijedne strukture vlasti u Bosni i Hercegovini koja je blizu hapšenja nekog od njih. Razlozi zašto su haški bjegunci na slobodi već deset godina, više nisu misterija. Prvih godina nakon Dejtonskog sporazuma nije bilo političke volje da se oni privedu u Hag. Posljednjih nekoliko godina politički pritisci međunarodne zajednice su povećani, a rezultat toga je da su Beograd, Podgorica i Banjaluka počeli pokazivati više truda na tom polju.“

Richard Hoolbrooke, glavni američki pregovarač u Dejtonu, u svojoj knjizi „Završiti rat“ priznaje kako je bila greška ostavljanje Karadžića na slobodi i objašnjava zašto nije uhapšen u kritičnom trenutku primjene mirovnog sporazuma:

„Iako hapšenje Radovana Karadžića ne bi riješilo sve probleme s kojima je bila suočena međunarodna zajednica, njegovo uklanjanje iz Bosne bio je neophodan, iako ne dovoljan uvjet za uspjeh. Kao što smo prije Dejtona rekli predsjedniku i njegovim glavnim savjetnicima, bilo je izvjesno da Karadžić na slobodi znači odgađanje ili poraz Dejtona. Ništa se nije promijenilo šest mjeseci kasnije, osim što je Karadžić učvršćivao svoj položaj. Dok su organizacije za ljudska prava i neki članovi State Departmenta, posebno Madeleine Albright i John Shattuck, tražili akciju, vojska je upozoravala na gubitke i srpsku osvetu ako dođe do njegovog hapšenja. Rekli su da će to izvesti samo ako im predsjednik direktno naredi. Ako bi što krenulo naopako, međutim, krivnja bi pala na civile koji su inzistirali na operaciji, posebno na samog predsjednika. Bilo bi to teško breme za svakog predsjednika, posebno u vrijeme izborne godine, i nije ni čudo što 1996. ili 1997. godine nije poduzeta nikakva akcija da se pokrene ili barem planira operacija protiv Radovana Karadžića.“

Norman Cigar, profesor na Američkom mornaričkom univerzitetu u Virdžiniji i autor više knjiga o ratu na Balkanu, ističe da bi međunarodne snage konačno morale biti aktivnije u hapšenju Karadžića i Mladića:

„Mislim da se danas stvari mijenjaju i da je NATO sada više zainteresiran i uvjeren da to mora učiniti. To može učiniti samo NATO. Lokalna policija to nije u stanju, na jednoj strani, ili nije voljna da to učini, kao što je slučaj u Republici Srpskoj. Zato mislim da postoji samo jedna snaga koja to može učiniti, a to su NATO i EUFOR, koji su za to osposobljeni i imaju mandat.“

Aneksom VII Dejtonskog ustava previđeno je da se vrati dva miliona i dvjesto hiljada izbjeglica i raseljenih lica u svoja ranija prebivališta. Posljedica bi bila ispunjavanje elementarnih ljudskih prava, ali i očuvanje prvobitnog multietničkog karaktera Bosne i Hercegovine na cijelom njenom području. Upravo ta činjenica bila je razlog što ta ustavna zadaća ni nakon deset godina nije u potpunosti realizovana.

Prema podacima UNHCR-a u Bosnu i Hercegovinu se do sad vratilo nešto malo više od milion osoba, od toga manje od polovine su izbjeglice. Još uvijek skoro dvjesto hiljada ljudi čeka da im se omogući povratak njihovim kućama. Preostalih oko milion ljudi je u inostranstvu i, prema podacima Ministarstva za izbjeglice u Vijeću ministara BiH, oni više ne pokazuju interes za povratak. O razlozima govori ministar Mirsad Kebo:

„Bezbjednosna situacija je dobra. Bez obzira na određene ekscese, možemo reći da je ona zadovoljavajuća i da ona više nije faktor koji loše utječe na povratak. Ovdje se sada, prije svega, problem fokusira na opstanak na tim prostorima u ekonomskom smislu, znači u smislu zapošljavanja i obezbjeđenja osnovnih sredstava za život. Mislim da je to dominantan problem. Nalazimo se u takvoj fazi da ljudi koji su se vratili razmišljaju da eventualno ponovo odu, odnosno da se pokrenu prema mjestima gdje mogu naći zaposlenje. To je, s jedne strane, odraz ekonomske situacije u kojoj se nalazimo i činjenice da se nedosljedno ili vrlo malo provode ustavne odredbe o obaveznom zapošljavanju po nacionalnom sastavu u skladu sa popisom iz 1991. godine, u javnoj upravi, policiji, javnim preduzećima i tako dalje. Mislim da su to resursi koje treba iskoristiti kako bismo zadržali ljude.“

Tako je vrijeme učinilo svoje. Protjerivanje i etničko čišćenje se isplatilo zagovornicima i izvršiocima tog ratnog projekta, a višegodišnje opstruiranje povratka sada je relativizirano objektivnim ekonomskim razlozima. Konačan rezultat je da je deset godina nakon rata Bosna i Hercegovina ostala bez oko milion svojih najproduktivnijih građana koji danas svojim znanjem i sposobnostima doprinose razvoju nekoj od naprednih zapadnih zemalja.

Ekonomska kompaktnost je jedna od ključnih činjenica opstanka i samoodrživosti svake države. U Bosni i Hercegovini ona ne postoji, jer su u skladu sa dejtonskom šemom nacionalno izdijeljena čak i preduzeća. Posljedice su najočitije u procesu privatizacije koja se, kako kaže profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Dragoljub Stojanov, takođe odvijala po istom principu:

„Zbog toga smo imali, imamo, nažalost, i sada, situaciju da u velikom broju preduzeća recimo u entitetu Republika Srpska rade samo Srbi, u preduzećima u bošnjačkom dijelu rade samo Bošnjaci, a u hrvatskom dijelu rade samo Hrvati. To je ostavilo nesagledive i teško rješive posljedice za BiH kao društvo, a istovremeno i ekonomske. Govorili smo i govori se i o takozvanoj entitetskoj privatizaciji, koja je u biti doprinijela razbijanju nekadašnjih velikih preduzeća, velikih poslovnih sistema. Drugim riječima, nekadašnja preduzeća, koja su obećavala povoljniju poziciju Bosne i Hercegovine tokom oporavka njene privrede, a kasnije na međunarodnim tržištima, razdrobljena su automatski, samim činom podjele Bosne i Hercegovine na dva entiteta i na tri etničke grupe. I to je, možda, nešto najnepovoljnije što je Dejtonski mirovni sporazum, u ekonomskom smislu, učinio u BiH. Najbolje rješenje za Bosnu i Hercegovinu bilo je puni politički i ekonomski protektorat. Da je to učinjeno, za određeni broj godina, dok se mi ne bi malo primirili, dok ne bi malo sazrjeli, prije svega politički, demokratski i građanski, imali bi drugačiju društveno-političku organizaciju zemlje. U ekonomskom smislu, to bi podrazumijevalo da obim međunarodne pomoći bude kvalitetniji nego što je bio. Međunarodne finansijske institucije i donatori bi, a nažalost nisu, puno više ulagali u privredu, u proizvodnju i prerađivačku industriju, umjesto što su ulagale u infrastrukturu, koja je isto tako vrlo bitna, ali je potpuno zapostavljena ova ekonomska struktura, njena revitalizacija, njena izgradnja. Tako da je taj momenat djelovanja međunarodne zajednice, koji je pratio našu internu podjelu, naše interne probleme, dobrim dijelom nas doveo u situaciju da još uvijek nismo ekonomski održiva zemlja.“

10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH
10 godina Daytona: Mirovni planovi
10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora
10 godina Daytona: Posljedice I
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene I
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
XS
SM
MD
LG