Dostupni linkovi

logo-print

10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora


''Holbrook je došao iz Beograda, pa iz Zagreba, sa usaglašenim prijedlogom da Bosna i Hercegovina bude sastavljena od dva entiteta, da ima jedno Predsjedništvo koje će se baviti međunarodnim odnosima, da nema ni vladu, ni Parlament, da apsolutno sve bude na entitetu, izuzev kolektivnog Predsjedništva koje bi se koordiniralo i sastajalo povremeno. Tada je bio takav stav međunarodne zajednice. Iz te situacije je trebalo doći do toga da postignemo državni Parlament i vladu. Trebalo je na neki način međunarodnu zajednicu primoliti da nam pomogne u tome da Bosna i Hercegovina, koliko-toliko, liči na nešto što bi kasnije moglo prerasti u jednu modernu i normalnu državu.''

Prvi američki ambasador u Bosni i Hercegovini, Victor Jakovich, objašnjava zašto je američka administracija, nakon skoro četiri godine ratnih stradanja, tako ambiciozno pristupila Daytonskom sporazumu:

''Za mene su postojala dva cilja Daytonskog sporazuma. Jedan, o kojem se mnogo govori, i drugi o kojem se skoro ništa ne zna. Prvi je zaustavljanje ratnog stanja i postizanje primirja u Bosni i Hercegovini. To se i dogodilo popisivanjem Daytonskog sporazuma. Dogodilo se još nešto i to je, po mom mišljenju, drugi cilj stvaralaca Daytonskog sporazuma. Trebalo je ukloniti bosansko pitanje kao moguću prepreku za reizbor Clintona kao predsjednika. U to vrijeme, Bosna i Hercegovina je još uvijek bila u centru pažnje. Ušli smo u izbornu godinu u Americi i ljudi su preuzeli bosansko pitanje. Potpisivanje Daytonskog sporazuma je značilo uklanjanje tog pitanja sa očiju javnosti, bar na neko vrijeme.''

Za razliku od svih dotadašnjih mirovnih razgovora širom Evrope, delegacija Bosne i Hercegovine je u Dayton otišla jedinstvena i sa jasnom namjerom očuvanja jedinstvene države. Pokazalo se, međutim, da će pripreme i dogovori iz Ženeve o teritorijalnoj podjeli biti gotovo nesavladiva prepreka koja je uticala na bilo kakvu dalju odluku. Doktor Ivo Komšić, član delegacije Bosne i Hercegovine, o tome danas kaže:

''Problem je bio u tome što je gospodin Holbrook pripremio pregovore koji su tekli u njemu željenom smjeru. Smatram da je on najodgovorniji čovjek što je Daytonski sporazum tekao tako kako je tekao. Pripremao ga je mjesec-dva dana i to uglavnom na relaciji Zagreb-Beograd, a nama je dolazio sa dogovorenim stvarima u Beogradu i Zagrebu. Richard Holbrook je u Ženevi, dvadesetak dana pred početak Daytonskih pregovora, već isforsirao legalizaciju Republike Srpske. Njegovim pritiscima, na žalost, podlegao je Alija Izetbegović, koji je tada bio predsjednik Predsjedništva i koji je imao najveći uticaj na tok mirovnih pregovora. Najotežavajuća činjenica u svemu tome je ta što smo u Dayton došli na gotovu stvar - Republika Srpska je legalizirana i možete pregovarati samo u okviru dva entiteta: Federacije i Republike Srpske. Pregovori su se samo sveli na to koliko će ko imati nadležnosti i da li će Bosna i Hercegovina uopće postojati kao država.''

Buduće postojanje Republike Srpske kao države na teritoriji od 49 prosto, očišćenoj od nesrpskog stanovništva, u delegaciji Bosne i Hercegovine je često izazivalo burna neslaganja u formulisanju stajališta o ključnim zahtjevima koje je nametala konferencija, kaže jedan od američkih pregovarača u Daytonu, Jim O’Brian:

''Unutar bošnjačke strane postojao je nesporazum o gotovo svim pitanjima. Osnovni spor bio je oko karaktera buduće države, oko toga koliko će ona biti islamizirana, a koliko prozapadna i multietnička. Taj rascjep u temeljnim stajalištima reflektirao se kroz gotovo svako pitanje o kojem se u Daytonu raspravljalo. Nema sumnje da je bošnjačko izaslanstvo imalo i savjetnike koji su također imali različite poglede. Bilo je ljudi koji nisu bili u Daytonu, ali koji su imali veze sa nekima od sudionika pregovora. Oni su se zalagali da Dayton predstavlja bošnjačku pobjedu. Postojala je i skupina koja je vjerovala da Dayton mora uspostaviti supremaciju Republike Bosne i Hercegovine i potpuno anulirati rezultate srpskog etničkog čišćenja. Druga skupina je vjerovala da Bosna i Hercegovina mora biti multietnička, izgrađena na novoj strukturi vlasti i otvoreno okrenuta Zapadu. Ponekada mi se činilo da zbog takvog odnosa bošnjačka strana u pregovorima nije uvijek uspijevala nametnuti rješavanje problema koji su za nju bili zbilja najvažniji.''

Jedan od spornih momenata u Daytonu, koji je prijetio propasti konferencije, bilo je pitanje bosanske Posavine, koja je prema predloženim mapama namijenjena Republici Srpskoj, kako bi bio teritorijalno spojen njen istočni i zapadni dio.

Član bosansko-hercegovačke delegacije, Krešimir Zubak, u to vrijeme predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, kaže da u Daytonu nije imao podršku ni svoje, ni hrvatske delegacije, da taj region, zbog većinskog hrvatskog i bošnjačkog stanovništva, ostane u Federaciji Bosne i Hercegovine:

''Kao argument sam koristio Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u kojem je, u članu 1., stajalo da područje Federacije čine oni dijelovi Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati i Bošnjaci, pojedinačno ili u zbiru, većinski. Budući da nisam imao dovoljne potpore u izaslanstvu iz Bosne i Hercegovine, zaigrao sam na kartu Posavine, računajući da ću bar u tom dijelu dobiti podršku ljudi iz hrvatske delegacije. Na žalost, nisam je dobio.''

Ivo Komšić međutim svjedoči kako je taj slučaj riješen još prije dolaska u Dayton:

''Za mene osobno je bilo najšokantnije kada sam u Daytonu konačno dobio potvrdu od njih samih da su se oni oko mnogo stvari u Bosni i Hercegovini već davno dogovorili. Milošević je u svom izlaganju na plenarnoj sjednici, odmah na početku Daytonskih pregovora, izjavio pred svima – Što se tiče bosanske Posavine, Franjo i ja smo se davno dogovorili i oko toga više nema razgovora -. Pogledao sam u Zubaka koji mi je rekao da ništa ne brinem jer mu je Tuđman obećao da neće dati Posavinu. Kako su pregovori tekli dalje, pokazalo se da to nije nikakav blef i da njihov dogovor oko Posavine ima Holbrookov blagoslov.''

Član pregovaračke delegacije Hrvatske, Mate Granić, kaže kako je glavni cilj Zagreba u Daytonu bio obezbjediti mirnu reintegraciju Istočne Slavonije. Potvrđuje, međutim, da problem bosanske Posavine nije mogao biti riješen bez saglasnosti Franje Tuđmana. Što je i učinjeno pretposljednju noć Daytonskih pregovora:

''Te noći smo čekali mapu razgraničenja. U tom trenutku Federacija Bosne i Hercegovine je držala 57 posto teritorija. Onda su mi pokazali mapu na kojoj je Republika Srpska praktički bila do Knina. Cijela Posavina je pripadala Republici Srpskoj. To sam energično odbio. Nisam dao Miloševiću da uopće govori. Otišao sam u Tuđmanov apartman i on mi je dao podršku. Sljedećeg dana, oko tri sata, je došao Richard Holbrook do mene i pitao me da li možemo još nešto napraviti. Dali smo prijedlog da svi gradovi Posavine uđu u Federaciju. Oko 5:30, predsjednik Clinton je nazvao predsjednika Tuđmana i uvjeravao ga da prihvati sporazum koji ni za jedan posto ne smije pasti.''

Predstavnici bosanskih Srba su tokom cijelog toka pregovora držani po strani. Milošević, koji ih je zastupao, njihove glavne zahtjeve nije uvažio i potpisao je sporazum koji oni nisu htjeli prihvatiti. Tadašnji Karadžićev savjetnik, Zvonimir Trajković, objašnjava kako su Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i Aleksa Buha ipak potpisali Daytonski mirovni sporazum:

''Prihvatili su ga jer su bili uhapšeni. Kada su sleteli avionom iz Daytona, svi su bili odvedeni u Dobanovce. Milošević je tražio da Karadžić dođe u Dobanovce i prihvati sve odredbe Daytonskog sporazuma da bi ih oslobodio. Tada sam dao direktan savet Karadžiću da ne ide u Dobanovce, nego da Skupština Republike Srpske to razmotri i oceni šta je tamo urađeno. Prateći to, znali smo da ni jedan od uslova, koji je predstavljen Miloševiću, on nije realizovao.''

Daytonska mirovna konferencija uspješno je okončana zahvaljujući ponudi koju ni jedan od balkanskih lidera nije smio ignorisati. Mirovnim sporazumom je predviđeno zaustavljanje rata.

Ključni akteri pregovora napustili su Dayton 21. novembara 1995. godine s različitim osjećanjima i nadama za budućnost.

Američki državni sekretar, Woren Cristofer:

''Prije tri sedmica ljudi SAD-a dočekali su vas u Daytonu. Tražili su od trojice predsjednika da iskoriste ovu posljednju šansu za postizanje mira u bivšoj Jugoslaviji.''

Franjo Tuđman:

''Dramatični karakter ovih pregovora, u kojima je postignuto rješenje, kada su svi mislili da će pregovori propasti, simbolizira teškoće i krize, sasvim sigurno najteže koje su pogodile Evropu nakon Drugog svjetskog rata.''

Slobodan Milošević:

''Počinjući današnjim danom, rat u Bosni i Hercegovini treba ostaviti prošlosti, dok mir, razumevanje, ekonomski i kulturni razvoj treba da stupi na scenu na ovom području.''

Alija Izetbegović:

''Mom narodu ću reći da ovo možda i nije pravičan mir, ali je pravičniji nego nastavak rata. U situaciji kakva jeste, i u svijetu kakav jeste, bolji mir nije mogao biti postignut.''

10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH
10 godina Daytona: Mirovni planovi
10 godina Daytona: Posljedice I
10 godina Daytona: Posljedice II
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene I
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
XS
SM
MD
LG