Dostupni linkovi

logo-print

10 godina Daytona: Mirovni planovi


Karakteristika svih mirovnih inicijativa za Bosnu i Hercegovinu bila je njena podjela po nacionalnom principu, što je na kraju i inaugurisano Dejtonskim mirovnim sporazumom. Važnost takve opcije rasla je kod zapadnih saveznika srazmjerno vojnoj situaciji i osvajanjima na frontu. Prvi mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu ponudio je, još u proljeće 1992. godine, Portugalac, Žose Kutiljero. Njime je bila predviđana teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine na više nacionalnih konstitutivnih jedinica, ali ni jedna strana u ratu to nije smatrala konstruktivnim rješenjem.

Zbog uvažavanja vojne situacije na terenu i ratnih osvajanja, sličnu sudbinu je doživio i kasniji mirovni plan, koji je međunarodni pregovarač, lord Karington, ponudio predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Aliji Izetbegoviću:

''To naravno nije bilo ono što je on želio. On je želio unitarnu državu. Bilo mi je jasno da su Srbi apsolutno vojno nadmoćni, ali predsjednik Izetbegović uopšte nije bio svjestan u kakvoj je poziciji.''

''Pitao me šta ćemo raditi. Rekao sam da ćemo se boriti. Tada je Karington zastao na trenutak. Pogledao me pravo u oči i pitao a kako mislimo da se borimo. Rekao sam da nemamo izbora. Preostaje nam da se borimo ili da kapituliramo. Ako kapituliramo, bićemo pobijeni.''

U proljeće 1993. godine uslijedio je mirovni plan koji su pripremili međunarodni pregovarači, Cyrus Vance i David Owen. Bio je to do tada najozbiljniji mirovni prijedlog koji je predviđao opstanak jedinstvene Bosne i Hercegovine, podijeljene u deset kantona po nacionalnoj osnovi, koji bi imali ovlasti i u administraciji i policiji. Za Sarajevo je predviđen poseban status.

Provincije sa bošnjačko-hrvatskom većinom trebalo je da zadrže 52,53 posto teritorije, dok je ostatak ostavljen Srbima.

Britanski lord Owen objašnjava kako je to bila prilika da se spriječi sve izvjesnije uvlačenje vojnih efektiva Zapada u bosanski rat:

''Preuzeo sam taj posao potpuno uvjeren da sve ključne zemlje, uključujući i SAD i Veliku Britaniju, nisu vjerovale da je ovo bio problem čije se rješenje moglo postići vojnom akcijom. Ako smo željeli postići mir pregovorima, morali smo ova tri naroda ponovo približiti, pokazati im kako da dijele vlast u zemlji koju je trebalo ponovo ujediniti. Naš je plan predviđao, ne samo održanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine, nego brisanje posljedica etničkog čišćenja. Plan je možda bio pomalo idealističan jer je nastojao umanjiti teritorijalni posjed pobjedničke srpske vojske za dvadesetak posto.''

Vance-Owenov plan su prihvatile kao rješenje sve strane u Bosni i Hercegovini, ali ga je na kraju odbila Skupština bosanskih Srba na Palama, jer raspored kantona nije omogućavao jedinstvenu teritoriju pod srpskom administracijom. Taj plan, međutim, nije bio prihvatljiv ni za američku administraciju zbog njegove etničke naglašenosti. Ivo Daalder, u to vrijeme šef Odjeljenja za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost američke administracije, kaže da se vjerovalo kako je plan koji podrazumijeva etničko čišćenje, neprovodiv:

''Administracija predsjednika Klintona nije nikada podržala Vance-Owenov mirovni plan i to iz dva razloga. Pojavio se krajem 1992. i početkom 1993. godine, kada je nova administracija tek preuzela vlast i još uvijek bila u procesu tranzicije. U to su vrijeme Klintonovi ljudi smatrali da se Vance-Owenovim planom nagrađuje etničko čišćenje jer se dijelovi Bosne, iz kojih su prethodno protjerani nesrbi, daju na upravu srpskoj većini. U to vrijeme je takav ishod bosanskog rata za administraciju u Vašingtonu bio potpuno neprihvatljiv. Ona se ni na koji način nije željela uključiti u međunarodne pregovore čiji bi ishod potvrdio rezultate etničkog čišćenja. Podjednako važan bio je i drugi faktor, a to je rašireno uvjerenje u administraciji da je Vance-Owenov plan jednostavno neprovodiv.''

****

Međunarodni mirovni pokušaji evoluirali su krajem 1993. godine prijedlogom uređenja Bosne i Hercegovine kao unije tri nacionalne republike u formi Owen-Stoltenbergovog plana. Njime je u potpunosti priznato vojno osvajanje i već završeno etničko čišćenje na područjima koje su osvojile srpske snage. Srpskoj republici je u tom trenutku bilo namijenjeno 52,9 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Posebne posljedice ostavio je bošnjačko-hrvatski sukob, te otvorena namjera Franje Tuđmana o pripajanju dijela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Vlasti u Sarajevu, u tom trenutku, ne vide bolje rješenje i Parlament Bosne i Hercegovine, krajem septembra 1993. godine, prihvata Owen-Stoltenbergov plan. Uslov je bio povratak okupiranih teritorija, što je i tu mirovnu inicijativu učinilo neizvodljivom.

U realizaciji mirovnih prijedloga za Bosnu i Hercegovinu, sve do Daytona, za međunarodne medijatore je ključna nepoznanica bila brojnost i kompetentnost pregovaračkih strana u toj državi. To je bio razlog o kojem se nije govorilo jer to nikome nije išlo u prilog, kaže James O’Brien, američki pregovarač i posebni izaslanik predsjednika Clintona za bivšu Jugoslaviju:

''Administracija dugo nije mogla procijeniti ko su strane s kojima se treba pregovarati o miru. Mislim da dobar dio razloga za propast mirovnih pregovora i planova, poput Vance-Owenovog i kasnije Owen-Stoltenbergovog, leži u činjenici da se za istim stolom nalazilo previše zainteresiranih strana, od kojih većina nije bila spremna provesti mirovni sporazum. Uobičajene priče o odnosu Amerike prema Vance-Owenovom planu u osnovi su u krivu. Nema sumnje da je bilo mnogo onih koji su tvrdili da SAD ne bi smjele prihvatiti te prijedloge jer oni jednostavno nisu bili pravedni. S druge strane mislim da niko nije vjerovao da će se Srbi zbilja pridržavati tih ugovora i provesti ono što su potpisali. Znam iz vlastitih kontakata s najodgovornijim ljudima sa srpske strane da Srbi nikada nisu mali namjeru provoditi te sporazume. Administracija je u to vrijeme bila priklještena. S jedne strane nije bila voljna potpisati nešto u što ni sama ne vjeruje, a s druge, nije mogla podržati sporazum kada je bilo sasvim izvjesno da će ga neka od strana potpisnica izigrati.''

Američka politika prema Bosni i Hercegovini bila je sve do prve polovine 1994. godine vrlo defanzivna jer se smatralo da su Evropljani odgovorni za probleme na svom tlu. U SAD, međutim, približavali su se izbori i trebalo je nešto produktivno učiniti. Najbolja prilika bila je Bosna. Prvi korak je učinjen zaustavljanjem bošnjačko-hrvatskog sukoba i dogovorom u Washingtonu, koji su potpisali Alija Izetbegović i Franjo Tuđman. Kasnije je u Daytonu potpisan i dogovor o jačanju bošnjačko-hrvatske federacije koja je u nastavku mirovnih pregovora bila i ostala vojni i politički ekvivalent budućem srpskom entitetu. Trebalo je još odrediti mape razgraničenja, što se kasnije pokazalo najtežim dijelom u finaliziranju Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Pad Srebrenice i Žepe, i njihov prelazak pod kontrolu bosanskih Srba, omogućio je nastanak mape buduće teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine. Kontaktna grupa, koju sačinjavaju Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Rusija i SAD, utvrđuje granice budućih teritorija Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u omjeru 51 prema 49 posto. Američka administracija prihvata to rješenje kao osnovu budućeg sporazuma, kaže tadašnji savjetnik za nacionalnu bezbjednost američkog predsjednika, Anthony Lake:

''Na taj način, umjesto da crtamo krivudave linije razgraničenja, koje su možda imale smisla u ranijim pregovaračkim procesima jer su odražavale trenutni raspored vojnih snaga i stanovništva, mogli smo doći do teritorijalne podjele koja je do kraja pojednostavljena.''

Pokazalo se da su istočno-bosanske enklave u budućem teritorijalnom poravnanju bile ključne za pristupanje konačnom mirovnom planu, kaže profesor Cees Wiebes, autor, za sada jedine, studije o ulozi obavještajnih službi u ratu u Bosni i Hercegovini:

''Sjećam se jednog citata na koji sam naišao i u kome tadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u UN, Muhamed Šaćirbegović, kaže – Nakon pada Srebrenice imamo jedan problem manje -. Ukoliko analizirate mirovne inicijative koje su pokretane tokom rata, vidjećete da su već 1993. i 1994. godine svi sudionici pregovora uvidjeli da će istočne enklave predstavljati veliku prepreku u uspostavi mira. Svima je bilo jasno da bosanski Srbi i vlasti u Beogradu nikada neće prihvatiti sporazum u kojem će bošnjačke enklave ostati utisnute u već uspostavljen etnički čist srpski prostor. Moglo bi se reći kako je s političkog stanovišta pad Srebrenice uklinio značajnu prepreku za okončanje rata. Tako nešto vam niko od političara nije spreman javno priznati.''

Amerika definitivno preuzimaju u svoje ruke pripremu završnog mirovnog plana na osnovu rješenja Kontakt grupe, koji je bosanska strana, za razliku od lidera na Palama, prihvatila kao šansu za mir.

Na inicijativu američkog mirovnog pregovarača, Richarda Holbrooka, u Ženevi je održan prvi zajednički dogovor ministara vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske koji su prihvatili osnove budućeg mirovnog plana. Time je otvoren put u Dayton, u američku državu Ohio, za dogovor o konačnom okončanju rata u Bosni i Hercegovini.

10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH
10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora
10 godina Daytona: Posljedice I
10 godina Daytona: Posljedice II
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene I
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
XS
SM
MD
LG