Dostupni linkovi

logo-print

10 godina Daytona: Uzroci i tok rata u BiH


U novembru 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini, vlast osvajaju nacionalne partije koje sebi uzimaju pravo ekskluzivnog predstavljanja naroda. Srpska demokratska stranka, na čelu sa Radovanom Karadžićem, nastoji po svaku cijenu realizovati Miloševićev plan o takozvanoj krnjoj Jugoslaviji u koju bi, pored Srbije i Crne Gore, trebala da uđe i Bosna i Hercegovina. Ostale članice bivše zajedničke države su se već izjasnile protiv. Slobodan Milošević nudi lideru SDA i predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Aliji Izetbegoviću, da bude prvi predsjednik buduće reducirane jugoslovenske države, pod uslovom da u njenom sastavu ostane Bosna i Hercegovina. Izetbegović javno odbacuje Miloševićevu ponudu o zajedničkoj državi:

''Bosna neće ostati u krnjoj Jugoslaviji. Drugim riječima, Bosna neće i ne pristaje da ostane u velikoj Srbiji, da bude njen dio.''

Takvo opredjeljenje političkih predstavnika bošnjačkog i hrvatskog naroda dovodi do potpune polarizacije sa liderima SDS-a, koji odbijaju prihvatiti rezolucije Skupštine Bosne i Hercegovine o suverenitetu i nezavisnosti zemlje.

Radovan Karadžić već na parlamentarnom zasjedanju, na kojem je donesena odluka o raspisivanju referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine, otvoreno prijeti i najavljuje već pripremljeni ratni plan:

''Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod neće moći da se odbrani, ako bude ratovao.''

Alija Izetbegović:

''Njegov način izlaganja, njegove poruke, možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. Tavu Jugoslaviju, kakvu hoće gospodin Karadžić, više niko neće, osim, možda, srpskog naroda.''

Na referendumu o samostalnosti, 29. februara i 1. marta 1992. godine, 62 posto građana Bosne i Hercegovine se izjašnjava za nezavisnost i samostalnost države. Srbi najvećim dijelom bojkotuju referendum.

Njegov ishod je definitivno poništio nadanja u Beogradu o pripajanju Bosne i Hercegovine toj državi.

Pod nerazjašnjenim okolnostima, na sarajevskoj Baščaršiji, je tog dana ubijen srpski svat. Taj događaj, kao i referendum, SDS koristi kao razlog za podizanje barikada i blokada glavnih pravaca glavnog grada Bosne i Hercegovine, što se kasnije, tokom ratnih dejstava, pokazalo kao već pripremljena linija osvajanja.

Građanima je već jasno da je rat na pomolu. Izlaze na ulice i traže od lidera da spriječe oružani sukob:

''Bosna. Bosna.''

Započela je realizacija plana pod oznakom RAM o vojnom zauzimanju cijele Bosne i Hercegovine. U međuvremenu su Slobodan Milošević i Radovan Karadžić već započeli potrebne pripreme za rat:

''Možemo istu stvar sa oružjem urediti i u Šipovu i u Mrkonjiću. Već imamo 150 naoružanih i u Mrkonjiću i u Šipovu.''

''Nama je bitno da sav bataljon, koji je digla vojska na Kupresu, bude kako treba.''

Paralelno sa vojnim pripremama, rukovodstvo SDS-a formira takozvane srpske autonomne oblasti širom zemlje, a nakon toga, srpski poslanici, početkom 1992. godine, proglašavaju Republiku Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini s namjerama njenog pripajanja Srbiji.

Šestog aprila 1992. godine, Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata kao samostalna i suverena država. Za režim u Beogradu bio je to znak da su računice o njenom mirnom pripajanju krnjoj Jugoslaviji propale. Milošević i Karadžić definitivno potvrđuju svoje krajnje namjere:

''Više nikome nikakva popust. Ako hoće da se biju, tu smo. Neka svi idu u pičku lepu materinu. Ko god hoće da se bije, neka izvoli.''

''Nikome neće biti ni bolje, ni gore, nego nama.''

''Ko hoće s Alijom da se s nama bije, neka izvoli. Izgubiće.''

Gradovi Bosanski Brod, Bijeljina, Foča, Kupres, Zvornik i druga mjesta na meti su srpskih snaga. Hiljade građana okuplja se na protestnom skupu ispred zgrade Parlamenta Bosne i Hercegovine tražeći mir.

Snajperisti pucaju sa prozora sarajevskog hotela Holiday Inn i okolnih zgrada. Pada i prva žrtva rata u Bosni i Hercegovini, studentica sarajevskog univerziteta, Suada Dilberović. Lideri SDS-a traže podjelu Sarajeva. Momčilo Krajišnik:

''Mi smo uvijek razmišljali o podjeli Sarajeva, da bi Sarajevo bilo i muslimansko i srpsko. To nije nikakva tajna.''

Očekivani negativan odgovor označio je početak opsade Sarajeva bez presedana. Punih 1335 dana grad je bio u potpunoj blokadi, bez struje, vode, hrane. Stotine hiljada građana preživljavaju isključivo od humanitarne pomoći iz svijeta.

Opsadom rukovodi Ratko Mladić, novopostavljeni komandant snaga bosanskih Srba:

''Direktnim pogodcima držite pod vatrom Predsjedništvo i Skupštinu. Tucite polako, u intervalima, dok ne neradim da prekinete. Tucite i Pofaliće jer tamo nema mnogo srpskog življa. Ne prekidajte, da ne mogu da spavaju, da im potučemo pamet.''

* * * * *

Progon iz cijelih gradova i masovne egzekucije nesrpskog stanovništva postaju centralna vijest o ratnim stradanjima. Svjedočanstva preživjelih zvuče nestvarno:

''Neću nikada moći zaboraviti jednu noć kada su ih kod Miljevine pohvatani u tunelu. Doveli su ih na drinski most. Tu su ih poskidali gole i u njih pucali. Svaki pljusak žrtve koja je pala u vodu sam brojala. Bilo ih je sedamdeset.''

Tadašnji ministar inostranih poslova Bosne i Hercegovine, Haris Silajdžić, upozorava svjetsku javnost:

''Nemamo izbora. Naše Predsjedništvo nema izbora, nego da međunarodnu zajednicu pozove na vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini.''

Iako je Bosna i Hercegovina već članica UN, izostaje legitimna zaštita njenog suvereniteta. Embargo na uvoz oružja ostaje na snazi. Ratna razaranja i stradanja civila nezapamćenih razmjera od Drugog svjetskog rata dobijaju na sve većoj snazi.

* * * * *

Američki ratni reporter Roj Gatman objavljuje prve dokaze o koncentracionim logorima za Bošnjake i Hrvate u sjeverozapadnoj Bosni, koji u početku ne uzbuđuju puno međunarodne zvaničnike:

''Kada sam pronašao svjedoke koji su mene i moje urednike uvjerili u postojanje koncentracionih logora, počeo sam tražiti ljude u međunarodnim organizacijama kojima bih to rekao, ali svi su potvrdili da već znaju za postojanje logora.''

Prema podacima UNHCR-a, do kraja 1992. godine, ubijeno je oko 100 hiljada ljudi, a više od milion je protjerano iz njihovih domova. Rijeke izbjeglica traže spas u zemljama širom Evrope.

* * * * *

U proljeće 1993. godine izbija bošnjačko-hrvatski sukob, nova, ozbiljna prepreka za pobornike očuvanja cjelovite Bosne i Hercegovine. Rukovodstvo bosanskih Hrvata, u saglasnosti sa zvaničnim Zagrebom, započinje plan pripajanja dijela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.

Podjela Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata, za predsjednika Hrvatske, Franju Tuđmana, bila je svršena stvar, o čemu svjedoci tadašnji britanski političar, Paddfy Ashdown:

''Predsjednik Tuđman je rekao da su Muslimani uključeni u teritorije velike Hrvatske i velike Srbije. Rekao je da Bosna i Hercegovina više ne postoji.''

* * * * *

Pod snažnim pritiskom SAD-a, početkom 1995. godine, prestaje bošnjačko-hrvatski sukob koji je okončan Vašingtonskim sporazumom. Situacija na terenu se naglo mijenja i dolazi do uspostavljanja vojnog balansa.
Snage Armije Bosne i Hercegovine i HVO-a preuzimaju odlučujuću ofanzivu u regionu Bihaća i dolaze na domak Banja Luke. Potpuni poraz vojske bosanskih Srba, koji je mogao karakter mira u Bosni i Hercegovini učiniti bitno drugačijim, neočekivano sprječavaju Amerikanci. Alija Izetbegović o tome kaže:

''Ogromne kolone srpskih izbjeglica su bile zakrčile bosanski koridor na putu za Srbiju. Gnjev izbjeglica je mogao da ugrozi i opstanak tamošnjeg režima. Govorili su Amerikancima da ako se to i dalje nastavi, da će poslati ovamo pet divizija, pa neka onda uspostavljaju ravnotežu. Amerikanci su izgleda u to povjerovali. Kod mene je došao ambasador Menzis i rekao da Amerika traži da zaustavimo ofanzivu prema Banja Luci. Nismo je zaustavili istog momenta. Poslije pet-šest dana rekao mi je vrlo jasno da ako se akcija nastavi, oni će nas bombardovati na isti način na koji su bombardovali srpske trupe koncem avgusta i početkom septembra.''

Srpske snage, predvođene Mladićem, u ljeto te godine napadaju UN-ove zaštićene zone, Srebrenicu i Žepu. O njihovim namjerama svjedoči general Radoslav Krstić:

''Ubijaj sve redom.''

Za samo nekoliko dana, nakon što je holandski bataljon UN-a Srebrenicu prepustio Mladićevoj vojsci, u nezapamćenom masakru je ubijeno osam hiljada ljudi.

Bio je to događaj koji je odredio sudbinu mira u Bosni i Hercegovini, na čemu će se aktivno angažovati američka administracija na čelu sa predsjednikom Billom Clintonom.

10 godina Daytona: Mirovni planovi
10 godina Daytona: Konferencija i tok pregovora
10 godina Daytona: Posljedice I
10 godina Daytona: Posljedice II
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene I
10 godina Daytona: Inicijative za ustavne promjene II
XS
SM
MD
LG