Dostupni linkovi

logo-print

Ko je ugrožen, Srbi ili Crnogorci?


KARABEG: Nezavisnost je danas pitanje svih pitanja u Crnoj Gori. Svakim danom rastu tenzije između pobornika i protivnika nezavisne države. Čuje se oštra retorika i sa jedne i sa druge strane, ali dijaloga nema. Zašto?

LAUŠEVIĆ: Dijaloga nema, jer je bauk referenduma koji kruži Crnom Gorom proizveden voljom vlasti, a ne odozdo, iz naroda, iz baze. Referendum je postao predmet političke propagande i političkog projekta koji dolazi sa pozicija vlasti.

PEROVIĆ: Kada je jedna grupa independentista, u koju sam i ja spadao, a spadam i danas, počinjala da govori o nezavisnosti odmah posle Miloševićevog puča 1989. godine - bilo nas je malo. Sila koja je vladala Crnom Gorom, prijetila je Beču, Londonu i Njujorku, i nad nama, koji smo smo se zalagali za tu ideju, vršila je veliko nasilje. Tada je ova vlast bila s druge strane. Prema tome, priču o referendumu nije proizvela ova vlast, već crnogorska inteligencija i to onaj njen dio koji je dugačije bio raspoložen prema svojoj istoriji i svome identitetu. Tokom vremena jedan dio vlasti je prihvatio te ideje. Inače, pitanje crnogorskog referenduma i nezavisnosti Crne Gore je demokratsko pitanje. U Crnoj Gori nema podjela kakvih ima u Sjedinjenim Američkim Državama ili u Sjevernoj Irskoj. Naše podjele nisu ni rasne, ni religiozne, ni etničke. Podjele u Crnoj Gori su u okviru iste porodice. Otac može biti za nezavisnost, a majka za zajedničku državu.

LAUŠEVIĆ: Mislim da elita ne može kvalifikovati jedno opšte pitanje koje određuje status države. Rijetko se u Evropi organizuju referendumi o statusu države. Organizuju se uglavnom referendumi o važnim pitanjima koja zadiru u opšte interese građana. Rijetko se organizuju referendumi da se uništi jedna država, a formira druga, da se jedno političko uređenje zamijeni drugim. U evropskoj istoriji to se, s malim izuzetcima, nikada nije događalo na referendumima. Ako bi se to pitanje riješavalo referendumom, onda on mora da nikne iz potrebe širih masa ljudi i građana, iza toga mora da stoji konsenzus građana cijele države, kao što je to bilo u Sloveniji. Nikada se referendum o promjeni državnog statusa ne praktikuje ukoliko ne postoji široki konsenzus, i to ne u okviru elite, već u bazi društva. Tek tada referendum može da postane demokratski instrument. Demokratski instrumenti nisu sami po sebi demokratski. Može se demokratskim instrumentom doći i do nedemokratskih rješenja, do nasilja, do destabilizacije. Sada se procjenjuje da je Crna Gora podijeljena 50:50 po pitanju nezavisnosti.

PEROVIĆ: Nemam narodnjačko shvatanje inteligencije. Mislim da elite prepoznaju i oblikuju istorijski trenutak. Sjedinjene američke države su stvorene Deklaracijom o nezavisnosti koju je potpisalo pedesetak intelektualca, a ne čitav narod. A što se tiče raspoloženja naroda u Crnoj Gori, danas se prema ispitivanjima javnog mjenja 65 posto crnogorskih građana izjašnjava da treba održati referendum.

LAUŠEVIĆ: Na koja istraživanja se pozivate?

PEROVIĆ: Na sva, od Stratedžik marketinga do lokalnog podgoričkog.

LAUŠEVIĆ: Mislite na istraživanja koja se vrše pomoću telefonskih anketa koje sprovode "nevladine" organizacije koje finansira vlada?

PEROVIĆ: Istraživanje je vršio i američki National endowment for democracy. Sva istraživanja pokazuju da je preko 50 odsto stanovništva za referendum. Referendum je postao mora u kojoj živimo.

LAUŠEVIĆ: On je to postao jer se svakim danom putem radija, televizija i pisanih medija ta mora sprovodi kao jedna vrsta terora nad građanima.



PEROVIĆ: Rekao sam da u Crnoj Gori nema ni rasne ni etničke podjele kao u Sjedinjenim Američkim Drzavama, niti religiozne kao u Sjevernoj Irskoj, ni klasne kao u Nepalu. Oko čega je podijeljeno crnogorsko društvo? Pobornici i protivnici nezavisnosti se istovremeno dijele i oko pitanja rata i mira na Balkanu, oko ratnog zločina, oko podrške Mladiću i Karadžiću, oko odvojenosti crkve od države, oko naziva jezika, oko interpretacije istorije, oko odnosa prema manjinama, oko odnosa prema susjedima, oko pjesme koja se pjeva na utakmici "Ubi, zakolji da Hrvat ne postoji"

LAUŠEVIĆ: To je nacionalna podjela.

PEROVIĆ: Ne, to nije nacionalna podjela, već vrijednosna. Podjele u Crnoj Gori su tipične političke podjele, kao kad, na primjer, u jednoj petočlanoj porodici troje glasa za jednu a dvoje za drugu stranu. To nije podjela na muslimansko i srpsko selo ili na crnce i bijelce.

LAUŠEVIĆ: Ideja o stvaranju posebnog političkog prostora, o obnovi državnosti ili stvaranju nove države Crne Gore u početku nije imala podršku ni 10 posto građana. Na referendumu 1991. godine 70 posto građana je bilo za zajedničku državu. Propagandnim djelovanjem došlo se do 50 procenata. Pretpostavimo da je to tačno. Postavlja se pitanje da li je ideja o samostalnoj državi izrasla iz baze, da li je to ideja građana Crne Gore, ili je nametnuta. Ona je stvorena na vještački način svakodnevnom propagandom u medijima. Kada bi to kljukanje javnosti prestalo, taj procent bi znatno opao, ispuhao bi se kao neki balon koji se stalno naduvava i nikako ne može da se naduva.

PEROVIĆ: Ja sam od onih koji je počinjao proces. Vlast je prešla na moju stranu. Sa ovom vlašću, niti sam što imao, niti imam danas. Ne mislim da je podržavam, osim u tome da vrši pritisak da referendum bude što prije. Mislim da je to od vitalne važnosti za Crnu Goru.

LAUŠEVIĆ: Zar ne mislite da je razgovor o referendumu trebalo početi prije objavljivanja njegovog datuma? Zar ne mislite da je prije odluke o referendumu trebalo stvoriti neki konsenzus? Tek kada ustanovimo da li nam teba referendum možemo početi razgovor o proceduri. Umjesto toga, donesena je jedna ad hoc odluka, određen je datum referenduma i zakon o referendumu, a tek nakon toga se traži razgovor sa drugom stranom.

PEROVIĆ: Zakon o referendumu je usvojen davno uz participaciju današnje opozicije. Pitanje referenduma je odloženo 2002. godine, kada je potpisan Beogradski sporazum.

LAUŠEVIĆ: Tada je on bio samo mogućnost. Sada se raspravlja o referendumu kao o stvarnosti, kao o realizovanju te mogućnosti.

PEROVIĆ: Tada je organizacija referenduma bila na pragu, a sada, kada je on ponovo postao aktuelan, opozicija neće o njemu da razgovara. Da je vama bilo do razgovora, da ste tražili neke uslove, gotovo svi intelektualci koji podržavaju referendum, a ja prvi, bili bismo s vama i tražili zajedno s vama da se ostvari totalna kontrola referendumskog procesa. Ja vjerujem da će moj program dobiti na referendumu, ali sam potpuno spreman da prihvatim i da moja strana izgubi u toj utakmici jer mislim da je bolje da izgubimo i da počnemo novi život nego da ovu situaciju produžavamo. Ova situacija drži Crnu Goru zamrznutu u prepodlitičkom stanju.

LAUŠEVIĆ: Referendum se nameće kao testament koji se mora izvršiti. Kada se stvari tako postave, onda nije mogućan nikakav slobodan razgovor, nema dijaloga. Imamo samo zadatu tezu - referendum je neminovan. Mora ga biti, htjeli mi to ili ne.

PEROVIĆ: Niste u pravu. Polovina društva, koja je za nezavisnost, traži referendum.

LAUŠEVIĆ: Zar mislite da ova vlast može sprovesti referendum?

PEROVIĆ: Mislim da Crna Gora može da organizuje referendum i s ovom vlašću.

LAUŠEVIĆ: Ja mislim da ne može. Ta vlast želi da se identifikuje sa Crnom Gorom, a pri tom proglasi za neprijatelje sve one koji drugačije misle. Mislim da takva vlast ne može voditi dijalog, niti organizovati referendum.

PEROVIĆ: Mislim da bi trebalo prinuditi i vlast i opoziciju da povedu razgovor o tome.

KARABEG: Tenzije rastu. Ne vidi se neko rješenje. Dijaloga nema. Mogu li stvari eskalirati tako da dođe do sukoba u Crnoj Gori?

LAUŠEVIĆ: Mislim da postoje pretpostavke za to, iako ne bih to mogao sa sigurnošću da tvrdim. Ne bih volio da dođe do takvih sukoba jer to bi to bilo tragično za Crnu Goru u kojoj se male razlike pretvaraju u velike. Treba slušati glas onih institucija koje su izvan Crne Gore jer se izvana stvari bolje vide nego iznutra. Kada Evropska unija kaže da referendumom može na neki način da bude narušena bezbjedonost regiona, moramo je saslušati. Za referendum te vrste, kojim se mijenja državno-pravni status, a to je duboka promjena, mora postojati unutrašnji konsenzus stranaka i građana, mora postojati konsenzus država članica koje se nalaze u zajedničkoj državi, mora postojati spoljni konsenzus, to jeste pristanak stranih faktora koji u svakom slučaju određuju našu političku stvarnost. Taj konsenzus sada ne postoji. Postoji jedino konsenzus vlasti i onog dijela građana koji zastupaju ideju o nezavisnosti. Taj konsenzus se sada želi ostvariti na silu, raznim pritiscima. Vlast poziva opoziciju na dijalog, ali je taj poziv dat u formi ucjene, u formi prijetnje - bolje bi bilo da razgovarate, jer ako ne razgovarate vi ćete imati ovo ili ono. Tako se jedan demokratski instrument – referendum paradoksalno preobražava u sredstvo prisile.

PEROVIĆ: Mislim da u Crnoj Gore ne može biti nikakvih sukoba ako ih ne pothrani ili ne organizuje neko spolja. U Crnoj Gori nema ko s kim da ratuje. Teško će ratovati sestra protiv brata ili otac protiv sina. Gledajte u kakvoj se situaciji nalaze independisti. Unionističke partije se ponašaju kao da su i dalje većina, kao da i dalje iza njih stoji Milošević s početka devedesetih. Brutalno nas vrijeđaju, nazivaju nas Dukljanima, daju negativnu konotaciju našoj dukljansko-zetskoj istoriji. Brišu multietničnost i multireligiozni karakter Crne Gore. Ruše druge oltare u našim crkvama koje imaju po dva oltara, jedan na istočnoj, a drugi na zapadnoj strani. Brišu mediteransku komponentu naše kulture.

LAUŠEVIĆ: Ko to radi?

PEROVIĆ: Srpska pravoslavna crkva. Hoće da iščupaju iz našeg sjećanja čak i Ivana Crnojevića, iako u Crnoj Gori ima 50 toponima koji se zovu po njemu. Hoće da izbrišu sve što je postojalo prije Petrovića i njihovog prosrpskog opredjeljenja.

LAUŠEVIĆ: Maloprije ste rekli da nacionalne tenzije ne postoje.

PEROVIĆ: One su minimalne. Druga strana ih proizvodi negirajući moje pravo da se sjećam svoje države. Što se mene tiče, vrlo rado bih pristao na savez suverenih država da bi prosrpski dio doživljavao Srbiju i Crnu Goru kao jedan prostor za život, a mi independentisti dobili svoju državu. Pošto Srbija neće na to da pristane, mislim da nemamo drugog izlaza iz te situacije nego da organizujemo demokratski referendum.

LAUŠEVIĆ: Gdje se to u Evropi glasalo o državno statusu?

PEROVIĆ: Recimo u Škotskoj. Ako budu riješavali takvo pitanje, postoji zakon o referendumu.

LAUŠEVIĆ: Da li se Škotska otcijepila?

PEROVIĆ: Nije, ali ako se bude odvajala, otcijepiće se po tom zakonu.



LAUŠEVIĆ: Ako bude! Mislim da jednu stvar dovoljno ne sagledavate. U Crnoj Gori su radi promjene državnog statusa, radi ideje suverenosti stavljene u igru sve vrijednosti. Želi se stvoriti suverena nacija - crnogorska. Želi se stvoriti suverena crkva - crnogorska. Želi se stvoriti suvereni, crnogorski, jezik. Svim kulturnim vrijednostima, koje smo baštinili kao zajedničke, sada se želi dati predznak suverenosti. Ideja suverenosti je ovdje pogrešno shvaćena. Ta ideja je bila dominantna u 18. i 19. vijeku kada su pravljene nacionalne države u Evropi. Danas ideja suvereniteta ne postoji u toj formi. Sve države evropske zajednice više nisu suverene države. One su ograničenog suvereniteta samim tim što su u toj zajednici. U Crnoj Gori se, uprkos tome, insistira na ideji suverene, nacionalne, države koja ima svoju crkvu, svoju državu, svoju kulturu. Međutim, gdje je istorija tog crnogorskog jezika, ako se on stvara tek danas, gdje je do sada bila crnogorska crkva, gdje je bila crnogorska nacija, ako njena istorija počinje u 20. stoljeću, kada se ne stvaraju nacije. Ta zakašnjelost djeluje karikaturalno. Možda bi se pitanje Crne Gore kao posebne države mnogo lakše riješilo da stvari nisu prenijete na religiju, jezik, kulturu, da se po svaku cijenu ne želi napraviti jedan identitet koga nema. To djeluje iritirajuće na veliki broj ljudi koji bi, možda, bili za nezavisnu Crnu Goru.

PEROVIĆ: Independentistička strana se zalaže za Crnu Gora koja će biti koliko Rožajaca toliko i Cetinjana. Ona se zalaže za građansko samoopredjeljenje.

LAUŠEVIĆ: Ali ima mnogo više Rožajaca nego Cetinjana.

PEROVIĆ: Svejedno. Ja se zalažem za građansko samoopredijeljene Crne Gore i takva je ogromna većina u independentističkom pokretu. Hoćemo Crnu Goru u kojoj će naši Muslimani i naši Albanci biti sa nama jednaki građani.

KARABEG: Vi ste nedavno, gospodine Lauševiću, izjavili da u Crnoj Gori postoji srbofobija. Čime to potkrepljujete?

LAUŠEVIĆ: Mislim da postoji. Postoji jedna programirana srbofobija koja je posredovana preko medija, koja je na neki način povlašćena u institucijama kulture. Mislim da je ona postala politički stav vladajućih struktura vlasti. Govori se jezikom mržnje, govori se jezikom koji stalno proizvodi protivnike od ljudi koji ne misle kao vlast. Čak se počinju praviti i hajke na ljude. To se radi tiho i iz potaje. U stvarnosti još niko nije imao neke posljedice zbog toga, ali postoji proizvodnja straha.

KARABEG: Za ljude koji se deklarišu kao Srbi?

LAUŠEVIĆ: Da.



PEROVIĆ: To što govori gospodin Laušević nema veze sa mojim osjećanjem prostora u kojem živim. Naprotiv, mislim da smo mi Crnogorci još uvijek pod većim pritiskom i s manje prava nego Srbi u Crnoj Gori. Njima niko ne osporava nijedno pravo, dok nas proglašavaju izdajnicima. Independistički dio Crne Gore stalno vodi računa o tome kako ostvariti ravnotežu sa Srbijom i ništa ne uskratiti onom dijelu Crne Gore koji se izražava srpski i koji drži veze sa Srbijom. Mi smo svjesni da mnoge stvari koje su se dogodille u crnogorskoj istoriji imaju srpsku konotaciju, ali to ne znači da treba da se izbriše crnogorski identitet.

LAUŠEVIĆ: Koliko ima direktora u osnovnim i srednjim školama koji su srpski orjentisani? Koliko u administracije ima ministara i funkcionera sa srpskom orijentacijom? Koliko takvih ljudi ima u policiji?

PEROVIĆ: Ako na izborima pobijede partije procrnogorske orijentacije, onda je prirodno da ministri budu iz tih partija.

LAUŠEVIĆ: A šta je sa direktorima?

PEROVIĆ: Znam da je 30 ili 50 srpskih izbjeglica iz Hrvatske i Bosne bilo imenovano za direktore srednjih škola. Ne vidim da u Crnoj Gori postoji negiranje srpstva. Kada bih znao da postoji eliminacija Srba u Crnoj Gori, pobunio bih se protiv toga.

LAUŠEVIĆ: Pošto ne vidite, ne možete se ni pobuniti.

PEROVIĆ: Primijetio bih da to preovladava. Toga, recimo, nema na mom fakultetu. Toga nema među mojim kolegama. Naprotiv. Na mom fakultetu za dekane i prodekane birani su ljudi koji zastupaju vašu opciju. Biramo one koji će najviše da doprinesu razvoju fakulteta. Inače, mi nemamo ništa protiv srpstva, ali radikalno srpstvo koje do kraja poništava svaki crnogorski identitet ne može da prođe u Crnoj Gori. To je završena istorijska etapa. Propastom jugoslovenske države Srbije je izgubila tu mogućnost. Crna Gora je i civilizacijski i ekonomski i u svakom pogledu poodrasla i više neće moći, ni u jednoj varijanti, da se od Crne Gore pravi ono što je od nje pravljeno tokom 20. vijeka.

LAUŠEVIĆ: Ko je to pravio?

PEROVIĆ: Ko je pravio podgoričku skupštinu?

LAUŠEVIĆ: Crnogorci.

PEROVIĆ: Ne. Podgorička skupština je održana u sali ispred koje je, dok se diskutovalo, stražario srpski vojnik sa šajkačom i bajonetom.

LAUŠEVIĆ: To ste čitali ove novokomponovane tekstove.

PEROVIĆ: To sam čitao mnogo ranije. Nedeljnik Monitor je to prvi objavljivao. Išao sam da pitam po mom selu. Raspitivao sam se.

LAUŠEVIĆ: Nije to istorija.

PEROVIĆ: O tome postoje pisani istorijski dokumenti, ali ja sam sve to provjeravao da bih vidio da li to živi u sjećanju ljudi i na koji način.

LAUŠEVIĆ: Zar to sada treba pothranjivati?

PEROVIĆ: Ne treba. Ali zašto bih to zaboravio? Zašto bih zaboravio šta su učinili Karađorđevići? Kada je Crna Gora krajem 19. vijeka počela da prestaje da bude vojnički logor i kada je počela da pravi prve institucije, novine i pozorište, došli su Karađorđevići i sve to ugasili 1920. godine. Ugašen je dnevni list poslije 50 godina postojanja, zatvoreno je pozorište koje je radilo 14 godina. To je bilo vraćanje Crne Gore sto godina unatrag, na 1850. godinu.

KARABEG: Da li je mogućno pomirenje između ova dva sadašnja oštro suprotstavljena bloka u Crnoj Gori?



LAUŠEVIĆ: Mislim da je pomirenje moguće, ali ne preko noći. Na duže staze bi trebalo raditi na nekoliko stvari. Moramo odvajati partijsku politiku od institucija države, od državne politike. Državnim funkcionerima treba onemogućiti da budu istovremeno i partijski funkcioneri, da ne mogu koristiti državne institucije i državne položaje za propagiranje partijskih stavova i partijske politike. Mediji treba da budu slobodni, a novinari autonomni, da imaju stanove, plate, da političari ne mogu da ih smijenjuju. Treba im omogućiti da budu nepristrasni, a ne da prave prostor za političku propagandu. Državne institucije, prije svega sudske, treba da budu nezavisne. Naučnicima i inteligenciji treba dati mogućnost da slobodno govore, da ne budu servilni, da se ne plaše, da ne ćute, da osjećaju odgovornost, da kažu ono što je istinito i realno. Tako bi se malo po malo stvarao prostor za normalnu komunikaciju, pa bismo konačno došli do pomirujućeg stava koji bi predstavljao neku srednju opciju, neku realnu mogućnost.

PEROVIĆ: Mislim da ovaj naš razgovor pokazuje da smo nas dvojica Crnogorci na isti način. Kada maknete glavno pitanje, pitanje države, mi mislimo na isti način, mi joj na isti način želimo dobro, nas povezuju isti ciljevi - izgradnja demokratije i drugačijeg društva. Ja vjerujem da je održavanje referenduma uslov za pomirenje i promjenu vlasti u doglednom vremenu. Dok god se referendum ne održi, ova vlast će opstajati na podjelama i produžavaće se ovo sadašnje stanje u kojem je opozicija ona ista iz ratnih devedesetih, a i vlast je skoro ista jer su njeni glavni ljudi iz onog vemena. Crnoj Gori promjene donosi referendum i ja mislim da je pomirenje u Crnoj Gori ne samo mogućno, već i da ono slijedi ubrzo nakon referenduma.
XS
SM
MD
LG