To su pojedinačne sudbine trojice ljudi koji su bili nacionalni lideri kada je zaratilo i koji su kao državnici stavili potpis na mirovni sporazum. Sva trojica su u svom narodu značili mnogo više od političkog vođe. Kakav je odnos prema njima deset godina kasnije, da li su oni u svojim zemljama heroji ili se odnos prema njima promijenio? Koliko je Srbija i Crna Gora 2005. godine Miloševićevska, koliko je Hrvatska 2005 Tuđmanovska, koliko su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i dalje sledbenici Alijini?
*****
Srbija i Crna Gora i odnos prema Slobodanu Miloševiću. Pitali smo građane Bora, rudarskog grada u Srbiji u kome se i danas kao što je to bilo i ranije teško živi: šta misle o Slobodanu Miloševiću danas?
„Na svakom koraku se ništa nije promenilo, ista je ideja, isto se zagovara, isti su načini ponašanja i ja ne vidim nigde da idemo u napred.“
„Pa prisutan je kako da nije, zato što, još uvek su oni na vlasti.“
„Pa oseća se veoma mnogo, ima dosta na televiziji njegovo suđenje i dosta još onog njegovog bivšeg rukovodstva iz partije i još su to funkcioneri na visokim položajima i to se veoma mnogo oseća.“
„Tu je prisutan mnogo i nema diskusije o tome uopšte.“
„Smatram da je malo manje prisutan, ali da ga još uvek ima.“
„Prisutan je i treba da bude prisutan.“
„Oseća se mnogo, korumpiran je sud i korumpirana je milicija i sve je korumpirano i dalje se sve oseća ovde, definitivno.“
„Kao da ne mogu bez njega.“
Šta mislite koliko su prisutni Tuđman u Hrvatskoj, odnosno Alija Izetbegović u Bosni?
„Daleko manje od samoga Miloševića u Srbiji.“
„Koliko pratim Hrvatsku televiziju, mislim da Tuđman uopšte nije i da je to njima samo prošlost. U u knjizi i koliko pratim njihovu televiziju, uopšte se ne pominje. Dok za Bosnu ne bih znao da kažem.“
„Ja mislim da jesu i oni dalje, duh njihov.“
„Pa isto kao i Milošević kod nas, što je žalosno za sve tri države da je situacija ista iako su se ljudi promenili.“
*****
S obzirom da je dugi broj ličnosti iz sveta kulture bio dugi niz godina jedna od glavnih tačaka otpora svemu onome što je oličavalo vreme Slobodana Miloševića, moglo se očekivati da će Miloševićev silazak sa državničkog trona umiriti njihovu kritičku savest. No taj milje se sada pojavljuje kao gotovo jedina brana ponovnoj restauraciji sistema vrednosti tog turobnog razdoblja novije istorije, upozoravajući da u Srbiji i dalje vladaju ista uverenja i mišljenja koja su ovu zemlju uvela u diktaturu, izolaciju i ratove.
Jedan od junaka plišane revolucije i ministar za kulturu u vladi Zorana Đinđića, glumac Branislav Lečić tvrdi da se Srbija i dalje nije odrekla Slobodana Miloševića:
„Suštinski nismo prepoznali da je Milošević i njegov način mišljenja i ponašanja u nama i da je to deo nas. I jedina suštinska promena je to, da tako kažem, odsečena glava aždaji. I glava je uklonjena, ali najvažniji deo nije, a to znači onaj krvotok u nama, u našem biću koji je izabrao Miloševića i omogućio mu da tako dugo vlada, nije uklonjen. I nastavlja se stara priča koja je samo dobila novo ruho i ista je politika, ali ličnosti su se promenile.“
Na sličan način razmišlja i pozorišni reditelj Alisa Stojanović:
„Nažalost, mislim da je, kulturološki gledano, gore osećanje nego kada smo živeli pod Miloševićem.“
Ljudi koji su bili bliski ili naklonjeni Slobodanu Miloševiću sklonili su se nakon petooktobarske euforije ustranu. Međutim, čim su se pokazale iluzornim nade da će se Srbija 6. oktobra probuditi sa novim likom, vratili su se na scenu da brane svog bivšeg saborca. Pisac Branislav Crnčević:
„Ako je Milošević kriv za sva zla ovoga sveta, onda je to sasvim druga stvar, ali satanizacija naroda preko njega je ono što danas boli. Mislim da je on postao neka vrsta priče za dve zaleđene strane. Za jednu koja mu pripisuje sva zla i za onu drugu koja već veruje da njegovo doba nije bilo tako zlo.“
Pozorišni reditelja Alisa Stojanović ukazuje da se restauracija jedne kulturološke i društvene matrice Miloševićevog vremena obavlja preko njegovih štitonoša:
„U poslednje dve do tri godine su ljudi iz Miloševićevog perioda postali praktično opet perjanice društva. Ono što zaboravljamo svi, kada pričamo i o kulturološkom i bilo kom drugom fenomenu iz tog perioda, to je da su ti ljudi završili sa velikom količinom novca. Što znači, svi su se dosta obogatili u vreme prethodnog sistema i dan-danas su važni činioci, ne samo u onim važnijim delovima društva. Vi imate sada te perjanice prethodnog sistema koje sav taj novac troše, ulažu i obrću. Samim tim postaju ponovo važni faktori društva, postaju važni za razgovore, pregovore, za koktele, za svaku pozorišnu premijeru. Znači, oni su i sponzori kulture, oni su budući investitori i samim tim postaju interesantni i diplomatskim krugovima u Beogradu i ovim estradnim, itd. To je strašno, ne samo zbog njihove prošlosti, zbog načina na koji su novac zaradili, zbog načina na koji ga sada plasiraju, nego zbog toga što postaju nosioci jednog modela ponašanja i nosioci načina razmišljanja od koga smo želeli da pobegnemo svih prethodnih godina.“
Naravno, ne može se reći da nije bilo onih koji su pokušali da Srbiju prodrmaju iz Miloševićevskog dremeža. Jednog od onih koji je to pokušavao možda upornije i intenzivnije od drugih, reč je naravno o bivšem premijeru Zoranu Đinđiću, više nema. Glumac Branislav Lečić:
„On je zbog toga i ubijen. Zato što je počeo da budi jednu potpuno drugu Srbiju. Znači onu Srbiju koja je dubinski u nama zatrpana upravo tim količinama ideoloških izdaja i koristoljublja koje se na ovim prostorima negovalo, negativnom selekcijom u komunizmu. Tako da, institucije su napunjene poslušnicima, a ne ljudima koji misle svojom glavom.“
Stoga, kako primećuje Alisa Stojanović, više i nema ozbiljnijih prepreka za puno uskrsnuće Miloševićevizma:
„Mislim da je ova vlada takođe ucenjena količinom novca i načinom materijalnog uticaja, koji svi ti prethodni ljudi imaju na ovo društvo. Ako hoćete, od Vučelića, Mrkonjića, koji su čak i manji igrači od ovih Miškovića i ostalih kojima novac društvo vodi i utiče na vladu.“
A nemali deo kritičke javnosti upravo u aktuelnom premijeru Vojislavu Koštunici vidi glavnog Miloševićevog naslednika koji je zapenušalom nacionalizmu dao uljudniji, pomalo salonski lik:
„On produžava tu vrstu klopke u kojoj se mi stavljamo u poziciju da su svi protiv nas, da mi u suštini nemamo adekvatna rešenja za zatečene okolnosti u kojima smo, niti za vreme u kojem živimo. Mislim da sa takvom politikom ćemo ponovo doći u drugu vrstu klopke. Možda ne tako radikalnu kao što je to Milošević napravio, da na kraju doživimo da nakraju 21. veka, dobijemo bombe, ali ćemo dobiti neku drugu vrstu blokade kao što već i jesmo u marginalizaciji evropskih i civilizacijskih tokova. Koštunica ništa drugo i ne radi, nego obavlja i nastavlja Miloševićevu politiku, ali sa demokratskim rukavicama.“
Savetnik premijera Vojislava Koštunice, Vladeta Janković, neće se složiti sa takvim tvrdnjama:
„Po mom sudu te kritike su neutemeljene i nedobronamerne.“
No, oni koji su dugo vremena pratili i upoznali sam duh Miloševićevog doba, poput karikaturiste Predraga Koraksića-Koraksa, i dalje primećuju svuda oko sebe njegove tragove:
„Miloševićevi naslednici ne poseduju onu bezobzirnost, ali ja to osećam na svakom koraku. Postoji velika količina tog načina mišljenja, te bahatosti, prezira prema drugim opcijama, ne samo u vlasti nego i u svim ostalim segmentima društva. Izgleda kao da to nema kraja.“
Naravno, današnja Srbija ipak se dobrano razlikuje od zemlje koju je predvodio Slobodan Milošević, ali na koji način se može napraviti rez koji će označiti radikalni otklon u odnosu na tu epohu? Upitali smo Branislava Lečića:
„Pošto sam napomenuo da smo mi aždaji, kao u bajci, skinuli glavu, ali hrabrost i odluka da se zlu stane na put nije dovoljna. Ostalo je telo, a na tom mestu su, kao i u svakoj bajci, izrasle mnogo više glava nego što smo očekivali. Dakle, sada imamo ono što u bajkama sledi, a to je preći sedam gora, sedam mora, pronaći pećinu u kojoj je zakopano srce aždaje i kada se ono ščepa, onda je zlo pobeđeno. Dakle, treba nam volje, treba nam ne samo hrabrosti nego i upornosti da u ovoj šumi ponuda moramo da prepoznamo šta je to što nas zastupa, koja je to ideja za koju moramo da se borimo? Ukoliko to ne budemo učinili, pobediće zlo. Samo će dobiti novu formu i mi ćemo i dalje biti ono što smo i do Miloševića, i za vreme njega bili, puki robovi.“
*****
Jedan dio Crne gore, koji politički prati Mila Đukanovića, promijenio je odnos prema Slobodanu Miloševiću još u devedesetim godinama. Šta je sa drugim dijelom Crne Gore, koja se smatrala političkim sljedbenikom Miloševićeve Srbije?
Konstantno u istraživanjima javnog mnijenja u Crnoj Gori je drugo ili treće mjesto za Slobodana Miloševića, kod pristalica prosrpskog opozicionog bloka. Ispred njega je takođe konstantno samo Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije, a tik uz njega još jedan haški optuženik, Vojislav Šešelj. Tek potom slijede opozicioni lideri. Istraživač, metodolog i sociolog iz Centra za demokratiju i ljudska prava Miloš Bešić objašnjava:
„Meni se čini da ta vrsta preođenosti da smo sve vreme bili u pravu, gospodin Milošević sa svojim nastupima u Hagu i dalje uspeva da istrajava na tom putu i da ih zavodi u tom smislu, tom vlastitom biračkom tijelu, kojem se on prevashodno obraća u samom procesu suđenja.“
Iako je još 1997., zaokretom ili distanciranjem zvanične crnogorske politike od Miloševića, nekadašnji faktor mira na Balkanu protjeran iz državnih institucija, daleko od toga da je njegov ikonografski značaj u jednom dijelu političke i kulturne javnosti izgubio na značaju, smatra književnik Ognjen Spahić:
„Iz državnih institucija Slobodan Milošević je dobijao i dalje dobija veoma snažnu valorizaciju u institucijama, kao što su Srpska pravoslavna crkva ili Pokret za očuvanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Hipoteka Slobodana Miloševića još uvijek ima svoje eksponente u Crnoj Gori i mislim da će ih imati još dugo, bez obzira što to ime i prezime više nema konretan politički uticaj.“
Za novinara „Monitora“ Branka Vojičića sasvim je lako objašnjiv visok rejting koji u djelu populacije u Crnoj Gori uživa Slobodan Milošević:
„On diktira tempo u Haškom tribunalu, a iz zatvorske jedinice upravlja, ne samo prizemljem, nego i podzemljem Srbije.“
Ognjen Spahić se, ipak, na drugoj strani nada:
„Ipak mislim, ako ne racionalno prevazilaženje tog koncepta, onda zaborav. Jer, ukoliko su Crnogorci uspjeli da zaborave Dubrovnik i sva zla koja su počinili 1991. na tom području, nadam se da će uspjeti barem da zaborave Slobodana Miloševića i tu vrstu političke propagande i situacije koja nam je donijela toliko zla, zbog kojeg se Crna Gora danas nalazi u ovakvoj situaciji.“
*****
U Bosni i Hercegovini svaki narod je imao svog vođu. Alija Izetbegović, predratni lider nacionalne bošnjačke partije, nije uspio da se nametne kao lider svih građana BiH, iako njegovo ime za dio ove države simboliše borbu za jedinstvenu Bosnu. Ali ta politička opcija je bila bliska samo jednom političkom korpusu.
Godina u kojoj se obilježava decenija potpisivanja Dejtonskog sporazuma u BiH je protekla u znaku „za i protiv Alije Izetbegovića“, jednog od potpisnika danas žestoko kritikovanog mirovnog sporazuma. Nakon što uz obilježavanje prve godišnjice njegove smrti nije prihvaćena ideja da se umjesto Titova, po Izetbegoviću zove jedna od glavnih ulica u Sarajevu, postalo je jasno da o liku i djelu prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus ni unutar Bošnjaka, nacionalnog tabora koji je osnovao. Onda je u oktobru ove godine, istim povodom, propala inicijativa da se sarajevski Aerodrom nazove po Aliji Izetbegoviću. Njegov sin Bakir Izetbegović kaže:
„U onoj zemlji, gdje se pola te zemlje zove Republika Srpska, po jednom narodu, gdje se most zove po Franji Tuđmanu, gdje imamo ulice Petra Karađorđevića, valjda se može neki bitan objekat zvati po Aliji Izetbegoviću.“
Sve što je Izetbegović dobio je tabla sa njegovim imenom na nekadašnjem trgu Oslobođenja, čijem je nazivu tek dodano njegovo ime. Upravo ovaj primjer govori o popularnosti čovjeka čiji je potpis prije decenije zaustavio rat, ali nije obezbjedio pravedan mir. Naime, Pravoslavna je crkva, prilikom imenovanja trga, izdala saopćenje da je dio trga nacionalizovana crkvena zemlja, te da je neprihvatljivo da se nameće identitet koji Sarajlije druge vjere ne osjećaju. Sulejman Tihić, predsednik Stranke demokratske akcije, prokomentarisao je:
„Pokušali su devalvirati ne samo ličnost i djelo Izetbegovića, već poniziti i uvrijediti sve bosanskohercegovačke patriote.“
Alija Izetbegović bio je ličnost godine 1996. u odabiru španskog lista „El mondo“, dobitnik nagrade za doprinos demokratiji „Kralj Montana“, te mnogih svjetskih priznanja. Emin Švrakić, Izetbegovićev prijatelj i vođa ratne jedinice „Zelene beretke“, deceniju nakon Dejtona kaže da mu svjedoče ratna djela:
„Alija me pozvao jednoga dana, bio je iftar u Starome gradu, kaže: Emine, molim te, vodi računa o objektima svih mogućih religija. U starom djelu grada, u centru Sarajeva, nalazi se Stara pravoslavna crkva, nedaleko 100 metara postoji Saborna crkva, kod moje kuće je Svetog Ante crkva, imate Katedralu i Sinagogu. Ni jednoj nije falio nijedan crijep! U tim bogomoljama bilo je po pet-šest popova, fratara i nikom ništa nije falilo.“
Izetbegovićevi najbliži saradnici, bivši članovi Predsjedništva BiH, danas univerzitetski profesori, o njegovim ulogama i idejama kažu da su žive, ali da postoje i manipulacije. Mirko Pejanović:
„Izetbegović nadilazi taj okvir stranački i predsjednika jedne stranke, pa ako hoćete, on nadilazi i okvir lidera jednog naroda, bošnjačkog naroda. On se potvrdio i kao lider, državnik BiH, naročito u onome što je značilo postizanje mira za BiH i njeno uključivanje u evropske integracije.“
Ejup Ganić:
„Manipulacije su prisutne. Svako želi na svoj način da tumači stavove. To je jedna tipična manipulacija tezama.“
Novinar i publicista Ozren Kebo smatra kako je odnos prema potpisnicima Dejtonskog sporazuma podijeljen na nekoliko tabora. Dok Bošnjaci Slobodana Miloševića smatraju glavnim krivcem, a Franju Tuđmana sukrivcem, u drugim je nacionalnim elitama Izetbegović trn u oku. No, kaže Kebo, Izetbegoviću je tek nakon smrti popularnost porasla:
„Ja sam slušao strahovite izjave o Izetbegoviću posljednjih godina njegova života. Tako da sam bio u jednom trenutku čak iznenađen načinom na koji su ga počeli glorificirati nakon što je umro. Ovdje je to sasvim normalan sljed tretiranja političkih lidera.“
Ono što se ne može poreći jeste da je Aliju Izetbegovića rukovodio iskren interes za uspostavljanje mira. Alija Izetbegović u Republici Srpskoj, a i u drugim djelovima Hercegovine, vjerovatno nikada neće biti prihvaćen kao mirotvorac ili bar kao zaslužan u bilo kom smislu. Iako ulice Slobodana Miloševića u BiH istina nema, most Franje Tuđmana u Čapljini najbolje svjedoči o podjeljenom odnosu unutar BiH.
*****
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zadržao je u svojoj zemlji isti rejting koji je imao i prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma. No, uz sve kritike, i nekadašnji žestoki protivnici skloni su da mu danas priznaju zasluge za stvaranje hrvatske države. Šta misle građani?
„Neki misle da je bio dobar, a neki ne. Različita mišljenja imaju ljudi. Neki ga kritiziraju, a neki mu ljube stopala. Treba mu dati počast kao hrvatskome predsjedniku prvome. Franjo je Franjo.“
„Za mene je gospodin Tuđman bio jedna velika ličnost. Mnogo toga je učinio za Hrvatsku. Ja mu se divim kao osobi.“
„On je predsjednik naše države prvi, ali nije dobro što je dozvolio ovu pljačku. Nije to smio dozvoliti. Ja sam penzioner i morala bih ići kante prekapati. On je moj Zagorac, ali ja nemam lijepo mišljenje o njemu.“
„Meni je to nešto kao sveto. Ipak je on bio prvi hrvatski predsjednik i to će uvjek i ostati.“
„Bio je samoglav, nikome nije dozvolio da mu se suprotstavi i njemu je bilo dovoljno 200 Hrvata.“
„Gospođo, mi smo dobro prošli, mi ćemo uskoro umrijet, a kako ćete Vi i vaša djeca?“
„Bolje da ne izrazim moje mišljenje, jer nije baš pretjerano pozitivno.“
„Zamjeram i njemu i ostalima, jer nije samo jedan čovjek bio začetnik svega toga i svako ima svoj dio kolača u tome.“
Književnik Miljenko Jergović kaže kako se odnos prema Tuđmanu u Hrvatskoj u proteklih deset godina nije bitno promijenio:
„Mislim da je Tuđmanov rejting danas u hrvatskom društvu poprilično sličan njegovom rejtingu od prije deset godina. Naime, prije deset godina je postojao jedan značajan sloj društva koji je imao dosta loše mišljenje i ima ga i dan-danas. A oni koji su ga slavili, u biti ga slave i danas. I tu postoji neka ravnoteža.“
Vesna Teršalić, iz Centra za mirovne studije, misli da mu je čak u nekim društvenim skupinama rejting povećan:
„Da, Tuđman je dao doprinos, i to značajan, u stvaranju hrvatske države. Što se tiče same procjene hrvatske politike u ratu, posebice hrvatske politike spram Bosne i Hercegovine, tu mislim da je Tuđmanov rejting itekako pao.“
Profesor Miroslav Tuđman kaže da je i danas ponosan što je sudjelovao u Tuđmanovoj politici:
„Nisam ja bio tu zato što sam bio sin, niti sam to podržavao zato što je on moj otac. Upravo iz tog razloga ne govorim nikada o ocu, nego o predsjedniku.“
Predsjednik Hrvatskog udruženja pisaca Veliir Visković:
„Ja sam sasvim siguran da bi 70 posto ljudi dalo pozitivan odgovor o njemu. Kada govorimo, pak, o intelektualnim slojevima, onda mislim da je situacija takva da gotovo polovica intelektualaca ima negativan odnos prema Tuđmanu.“
Unatoč tome što je Tuđmanov rejting u Hrvatskoj i dalje visok, vrijednosni sustav njegove autoritarne politike polako se rastapa, zaključuje flmski redatelj Rajko Grlić:
„Došlo je do neke promjene. Jedan potpuno rigidni sustav, kojeg je nametnuo Tuđman, Šušak i ljudi tog svjetonazora, se polako otapa. Tu ništa ne pomaže osim život sam, ali je ogromna šteta što je ta rigidnost ukopana u temelje države.“
Velimir Visković smatra da je došlo do radikalnih promjena:
„Ono što se naziva govorom mržnje, a ja bih precizirao, govorom etničke mržnje koji je zapravo bio standard ponašanja i koji je u krajnjoj liniji sam Tuđman inicirao, naprosto mislim da danas nije moguć u javnom govoru.“
*****
Srbija i Crna Gora i odnos prema Slobodanu Miloševiću. Pitali smo građane Bora, rudarskog grada u Srbiji u kome se i danas kao što je to bilo i ranije teško živi: šta misle o Slobodanu Miloševiću danas?
„Na svakom koraku se ništa nije promenilo, ista je ideja, isto se zagovara, isti su načini ponašanja i ja ne vidim nigde da idemo u napred.“
„Pa prisutan je kako da nije, zato što, još uvek su oni na vlasti.“
„Pa oseća se veoma mnogo, ima dosta na televiziji njegovo suđenje i dosta još onog njegovog bivšeg rukovodstva iz partije i još su to funkcioneri na visokim položajima i to se veoma mnogo oseća.“
„Tu je prisutan mnogo i nema diskusije o tome uopšte.“
„Smatram da je malo manje prisutan, ali da ga još uvek ima.“
„Prisutan je i treba da bude prisutan.“
„Oseća se mnogo, korumpiran je sud i korumpirana je milicija i sve je korumpirano i dalje se sve oseća ovde, definitivno.“
„Kao da ne mogu bez njega.“
Šta mislite koliko su prisutni Tuđman u Hrvatskoj, odnosno Alija Izetbegović u Bosni?
„Daleko manje od samoga Miloševića u Srbiji.“
„Koliko pratim Hrvatsku televiziju, mislim da Tuđman uopšte nije i da je to njima samo prošlost. U u knjizi i koliko pratim njihovu televiziju, uopšte se ne pominje. Dok za Bosnu ne bih znao da kažem.“
„Ja mislim da jesu i oni dalje, duh njihov.“
„Pa isto kao i Milošević kod nas, što je žalosno za sve tri države da je situacija ista iako su se ljudi promenili.“
*****
S obzirom da je dugi broj ličnosti iz sveta kulture bio dugi niz godina jedna od glavnih tačaka otpora svemu onome što je oličavalo vreme Slobodana Miloševića, moglo se očekivati da će Miloševićev silazak sa državničkog trona umiriti njihovu kritičku savest. No taj milje se sada pojavljuje kao gotovo jedina brana ponovnoj restauraciji sistema vrednosti tog turobnog razdoblja novije istorije, upozoravajući da u Srbiji i dalje vladaju ista uverenja i mišljenja koja su ovu zemlju uvela u diktaturu, izolaciju i ratove.
Jedan od junaka plišane revolucije i ministar za kulturu u vladi Zorana Đinđića, glumac Branislav Lečić tvrdi da se Srbija i dalje nije odrekla Slobodana Miloševića:
„Suštinski nismo prepoznali da je Milošević i njegov način mišljenja i ponašanja u nama i da je to deo nas. I jedina suštinska promena je to, da tako kažem, odsečena glava aždaji. I glava je uklonjena, ali najvažniji deo nije, a to znači onaj krvotok u nama, u našem biću koji je izabrao Miloševića i omogućio mu da tako dugo vlada, nije uklonjen. I nastavlja se stara priča koja je samo dobila novo ruho i ista je politika, ali ličnosti su se promenile.“
Na sličan način razmišlja i pozorišni reditelj Alisa Stojanović:
„Nažalost, mislim da je, kulturološki gledano, gore osećanje nego kada smo živeli pod Miloševićem.“
Ljudi koji su bili bliski ili naklonjeni Slobodanu Miloševiću sklonili su se nakon petooktobarske euforije ustranu. Međutim, čim su se pokazale iluzornim nade da će se Srbija 6. oktobra probuditi sa novim likom, vratili su se na scenu da brane svog bivšeg saborca. Pisac Branislav Crnčević:
„Ako je Milošević kriv za sva zla ovoga sveta, onda je to sasvim druga stvar, ali satanizacija naroda preko njega je ono što danas boli. Mislim da je on postao neka vrsta priče za dve zaleđene strane. Za jednu koja mu pripisuje sva zla i za onu drugu koja već veruje da njegovo doba nije bilo tako zlo.“
Pozorišni reditelja Alisa Stojanović ukazuje da se restauracija jedne kulturološke i društvene matrice Miloševićevog vremena obavlja preko njegovih štitonoša:
„U poslednje dve do tri godine su ljudi iz Miloševićevog perioda postali praktično opet perjanice društva. Ono što zaboravljamo svi, kada pričamo i o kulturološkom i bilo kom drugom fenomenu iz tog perioda, to je da su ti ljudi završili sa velikom količinom novca. Što znači, svi su se dosta obogatili u vreme prethodnog sistema i dan-danas su važni činioci, ne samo u onim važnijim delovima društva. Vi imate sada te perjanice prethodnog sistema koje sav taj novac troše, ulažu i obrću. Samim tim postaju ponovo važni faktori društva, postaju važni za razgovore, pregovore, za koktele, za svaku pozorišnu premijeru. Znači, oni su i sponzori kulture, oni su budući investitori i samim tim postaju interesantni i diplomatskim krugovima u Beogradu i ovim estradnim, itd. To je strašno, ne samo zbog njihove prošlosti, zbog načina na koji su novac zaradili, zbog načina na koji ga sada plasiraju, nego zbog toga što postaju nosioci jednog modela ponašanja i nosioci načina razmišljanja od koga smo želeli da pobegnemo svih prethodnih godina.“
Naravno, ne može se reći da nije bilo onih koji su pokušali da Srbiju prodrmaju iz Miloševićevskog dremeža. Jednog od onih koji je to pokušavao možda upornije i intenzivnije od drugih, reč je naravno o bivšem premijeru Zoranu Đinđiću, više nema. Glumac Branislav Lečić:
„On je zbog toga i ubijen. Zato što je počeo da budi jednu potpuno drugu Srbiju. Znači onu Srbiju koja je dubinski u nama zatrpana upravo tim količinama ideoloških izdaja i koristoljublja koje se na ovim prostorima negovalo, negativnom selekcijom u komunizmu. Tako da, institucije su napunjene poslušnicima, a ne ljudima koji misle svojom glavom.“
Stoga, kako primećuje Alisa Stojanović, više i nema ozbiljnijih prepreka za puno uskrsnuće Miloševićevizma:
„Mislim da je ova vlada takođe ucenjena količinom novca i načinom materijalnog uticaja, koji svi ti prethodni ljudi imaju na ovo društvo. Ako hoćete, od Vučelića, Mrkonjića, koji su čak i manji igrači od ovih Miškovića i ostalih kojima novac društvo vodi i utiče na vladu.“
A nemali deo kritičke javnosti upravo u aktuelnom premijeru Vojislavu Koštunici vidi glavnog Miloševićevog naslednika koji je zapenušalom nacionalizmu dao uljudniji, pomalo salonski lik:
„On produžava tu vrstu klopke u kojoj se mi stavljamo u poziciju da su svi protiv nas, da mi u suštini nemamo adekvatna rešenja za zatečene okolnosti u kojima smo, niti za vreme u kojem živimo. Mislim da sa takvom politikom ćemo ponovo doći u drugu vrstu klopke. Možda ne tako radikalnu kao što je to Milošević napravio, da na kraju doživimo da nakraju 21. veka, dobijemo bombe, ali ćemo dobiti neku drugu vrstu blokade kao što već i jesmo u marginalizaciji evropskih i civilizacijskih tokova. Koštunica ništa drugo i ne radi, nego obavlja i nastavlja Miloševićevu politiku, ali sa demokratskim rukavicama.“
Savetnik premijera Vojislava Koštunice, Vladeta Janković, neće se složiti sa takvim tvrdnjama:
„Po mom sudu te kritike su neutemeljene i nedobronamerne.“
No, oni koji su dugo vremena pratili i upoznali sam duh Miloševićevog doba, poput karikaturiste Predraga Koraksića-Koraksa, i dalje primećuju svuda oko sebe njegove tragove:
„Miloševićevi naslednici ne poseduju onu bezobzirnost, ali ja to osećam na svakom koraku. Postoji velika količina tog načina mišljenja, te bahatosti, prezira prema drugim opcijama, ne samo u vlasti nego i u svim ostalim segmentima društva. Izgleda kao da to nema kraja.“
Naravno, današnja Srbija ipak se dobrano razlikuje od zemlje koju je predvodio Slobodan Milošević, ali na koji način se može napraviti rez koji će označiti radikalni otklon u odnosu na tu epohu? Upitali smo Branislava Lečića:
„Pošto sam napomenuo da smo mi aždaji, kao u bajci, skinuli glavu, ali hrabrost i odluka da se zlu stane na put nije dovoljna. Ostalo je telo, a na tom mestu su, kao i u svakoj bajci, izrasle mnogo više glava nego što smo očekivali. Dakle, sada imamo ono što u bajkama sledi, a to je preći sedam gora, sedam mora, pronaći pećinu u kojoj je zakopano srce aždaje i kada se ono ščepa, onda je zlo pobeđeno. Dakle, treba nam volje, treba nam ne samo hrabrosti nego i upornosti da u ovoj šumi ponuda moramo da prepoznamo šta je to što nas zastupa, koja je to ideja za koju moramo da se borimo? Ukoliko to ne budemo učinili, pobediće zlo. Samo će dobiti novu formu i mi ćemo i dalje biti ono što smo i do Miloševića, i za vreme njega bili, puki robovi.“
*****
Jedan dio Crne gore, koji politički prati Mila Đukanovića, promijenio je odnos prema Slobodanu Miloševiću još u devedesetim godinama. Šta je sa drugim dijelom Crne Gore, koja se smatrala političkim sljedbenikom Miloševićeve Srbije?
Konstantno u istraživanjima javnog mnijenja u Crnoj Gori je drugo ili treće mjesto za Slobodana Miloševića, kod pristalica prosrpskog opozicionog bloka. Ispred njega je takođe konstantno samo Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije, a tik uz njega još jedan haški optuženik, Vojislav Šešelj. Tek potom slijede opozicioni lideri. Istraživač, metodolog i sociolog iz Centra za demokratiju i ljudska prava Miloš Bešić objašnjava:
„Meni se čini da ta vrsta preođenosti da smo sve vreme bili u pravu, gospodin Milošević sa svojim nastupima u Hagu i dalje uspeva da istrajava na tom putu i da ih zavodi u tom smislu, tom vlastitom biračkom tijelu, kojem se on prevashodno obraća u samom procesu suđenja.“
Iako je još 1997., zaokretom ili distanciranjem zvanične crnogorske politike od Miloševića, nekadašnji faktor mira na Balkanu protjeran iz državnih institucija, daleko od toga da je njegov ikonografski značaj u jednom dijelu političke i kulturne javnosti izgubio na značaju, smatra književnik Ognjen Spahić:
„Iz državnih institucija Slobodan Milošević je dobijao i dalje dobija veoma snažnu valorizaciju u institucijama, kao što su Srpska pravoslavna crkva ili Pokret za očuvanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Hipoteka Slobodana Miloševića još uvijek ima svoje eksponente u Crnoj Gori i mislim da će ih imati još dugo, bez obzira što to ime i prezime više nema konretan politički uticaj.“
Za novinara „Monitora“ Branka Vojičića sasvim je lako objašnjiv visok rejting koji u djelu populacije u Crnoj Gori uživa Slobodan Milošević:
„On diktira tempo u Haškom tribunalu, a iz zatvorske jedinice upravlja, ne samo prizemljem, nego i podzemljem Srbije.“
Ognjen Spahić se, ipak, na drugoj strani nada:
„Ipak mislim, ako ne racionalno prevazilaženje tog koncepta, onda zaborav. Jer, ukoliko su Crnogorci uspjeli da zaborave Dubrovnik i sva zla koja su počinili 1991. na tom području, nadam se da će uspjeti barem da zaborave Slobodana Miloševića i tu vrstu političke propagande i situacije koja nam je donijela toliko zla, zbog kojeg se Crna Gora danas nalazi u ovakvoj situaciji.“
*****
U Bosni i Hercegovini svaki narod je imao svog vođu. Alija Izetbegović, predratni lider nacionalne bošnjačke partije, nije uspio da se nametne kao lider svih građana BiH, iako njegovo ime za dio ove države simboliše borbu za jedinstvenu Bosnu. Ali ta politička opcija je bila bliska samo jednom političkom korpusu.
Godina u kojoj se obilježava decenija potpisivanja Dejtonskog sporazuma u BiH je protekla u znaku „za i protiv Alije Izetbegovića“, jednog od potpisnika danas žestoko kritikovanog mirovnog sporazuma. Nakon što uz obilježavanje prve godišnjice njegove smrti nije prihvaćena ideja da se umjesto Titova, po Izetbegoviću zove jedna od glavnih ulica u Sarajevu, postalo je jasno da o liku i djelu prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus ni unutar Bošnjaka, nacionalnog tabora koji je osnovao. Onda je u oktobru ove godine, istim povodom, propala inicijativa da se sarajevski Aerodrom nazove po Aliji Izetbegoviću. Njegov sin Bakir Izetbegović kaže:
„U onoj zemlji, gdje se pola te zemlje zove Republika Srpska, po jednom narodu, gdje se most zove po Franji Tuđmanu, gdje imamo ulice Petra Karađorđevića, valjda se može neki bitan objekat zvati po Aliji Izetbegoviću.“
Sve što je Izetbegović dobio je tabla sa njegovim imenom na nekadašnjem trgu Oslobođenja, čijem je nazivu tek dodano njegovo ime. Upravo ovaj primjer govori o popularnosti čovjeka čiji je potpis prije decenije zaustavio rat, ali nije obezbjedio pravedan mir. Naime, Pravoslavna je crkva, prilikom imenovanja trga, izdala saopćenje da je dio trga nacionalizovana crkvena zemlja, te da je neprihvatljivo da se nameće identitet koji Sarajlije druge vjere ne osjećaju. Sulejman Tihić, predsednik Stranke demokratske akcije, prokomentarisao je:
„Pokušali su devalvirati ne samo ličnost i djelo Izetbegovića, već poniziti i uvrijediti sve bosanskohercegovačke patriote.“
Alija Izetbegović bio je ličnost godine 1996. u odabiru španskog lista „El mondo“, dobitnik nagrade za doprinos demokratiji „Kralj Montana“, te mnogih svjetskih priznanja. Emin Švrakić, Izetbegovićev prijatelj i vođa ratne jedinice „Zelene beretke“, deceniju nakon Dejtona kaže da mu svjedoče ratna djela:
„Alija me pozvao jednoga dana, bio je iftar u Starome gradu, kaže: Emine, molim te, vodi računa o objektima svih mogućih religija. U starom djelu grada, u centru Sarajeva, nalazi se Stara pravoslavna crkva, nedaleko 100 metara postoji Saborna crkva, kod moje kuće je Svetog Ante crkva, imate Katedralu i Sinagogu. Ni jednoj nije falio nijedan crijep! U tim bogomoljama bilo je po pet-šest popova, fratara i nikom ništa nije falilo.“
Izetbegovićevi najbliži saradnici, bivši članovi Predsjedništva BiH, danas univerzitetski profesori, o njegovim ulogama i idejama kažu da su žive, ali da postoje i manipulacije. Mirko Pejanović:
„Izetbegović nadilazi taj okvir stranački i predsjednika jedne stranke, pa ako hoćete, on nadilazi i okvir lidera jednog naroda, bošnjačkog naroda. On se potvrdio i kao lider, državnik BiH, naročito u onome što je značilo postizanje mira za BiH i njeno uključivanje u evropske integracije.“
Ejup Ganić:
„Manipulacije su prisutne. Svako želi na svoj način da tumači stavove. To je jedna tipična manipulacija tezama.“
Novinar i publicista Ozren Kebo smatra kako je odnos prema potpisnicima Dejtonskog sporazuma podijeljen na nekoliko tabora. Dok Bošnjaci Slobodana Miloševića smatraju glavnim krivcem, a Franju Tuđmana sukrivcem, u drugim je nacionalnim elitama Izetbegović trn u oku. No, kaže Kebo, Izetbegoviću je tek nakon smrti popularnost porasla:
„Ja sam slušao strahovite izjave o Izetbegoviću posljednjih godina njegova života. Tako da sam bio u jednom trenutku čak iznenađen načinom na koji su ga počeli glorificirati nakon što je umro. Ovdje je to sasvim normalan sljed tretiranja političkih lidera.“
Ono što se ne može poreći jeste da je Aliju Izetbegovića rukovodio iskren interes za uspostavljanje mira. Alija Izetbegović u Republici Srpskoj, a i u drugim djelovima Hercegovine, vjerovatno nikada neće biti prihvaćen kao mirotvorac ili bar kao zaslužan u bilo kom smislu. Iako ulice Slobodana Miloševića u BiH istina nema, most Franje Tuđmana u Čapljini najbolje svjedoči o podjeljenom odnosu unutar BiH.
*****
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zadržao je u svojoj zemlji isti rejting koji je imao i prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma. No, uz sve kritike, i nekadašnji žestoki protivnici skloni su da mu danas priznaju zasluge za stvaranje hrvatske države. Šta misle građani?
„Neki misle da je bio dobar, a neki ne. Različita mišljenja imaju ljudi. Neki ga kritiziraju, a neki mu ljube stopala. Treba mu dati počast kao hrvatskome predsjedniku prvome. Franjo je Franjo.“
„Za mene je gospodin Tuđman bio jedna velika ličnost. Mnogo toga je učinio za Hrvatsku. Ja mu se divim kao osobi.“
„On je predsjednik naše države prvi, ali nije dobro što je dozvolio ovu pljačku. Nije to smio dozvoliti. Ja sam penzioner i morala bih ići kante prekapati. On je moj Zagorac, ali ja nemam lijepo mišljenje o njemu.“
„Meni je to nešto kao sveto. Ipak je on bio prvi hrvatski predsjednik i to će uvjek i ostati.“
„Bio je samoglav, nikome nije dozvolio da mu se suprotstavi i njemu je bilo dovoljno 200 Hrvata.“
„Gospođo, mi smo dobro prošli, mi ćemo uskoro umrijet, a kako ćete Vi i vaša djeca?“
„Bolje da ne izrazim moje mišljenje, jer nije baš pretjerano pozitivno.“
„Zamjeram i njemu i ostalima, jer nije samo jedan čovjek bio začetnik svega toga i svako ima svoj dio kolača u tome.“
Književnik Miljenko Jergović kaže kako se odnos prema Tuđmanu u Hrvatskoj u proteklih deset godina nije bitno promijenio:
„Mislim da je Tuđmanov rejting danas u hrvatskom društvu poprilično sličan njegovom rejtingu od prije deset godina. Naime, prije deset godina je postojao jedan značajan sloj društva koji je imao dosta loše mišljenje i ima ga i dan-danas. A oni koji su ga slavili, u biti ga slave i danas. I tu postoji neka ravnoteža.“
Vesna Teršalić, iz Centra za mirovne studije, misli da mu je čak u nekim društvenim skupinama rejting povećan:
„Da, Tuđman je dao doprinos, i to značajan, u stvaranju hrvatske države. Što se tiče same procjene hrvatske politike u ratu, posebice hrvatske politike spram Bosne i Hercegovine, tu mislim da je Tuđmanov rejting itekako pao.“
Profesor Miroslav Tuđman kaže da je i danas ponosan što je sudjelovao u Tuđmanovoj politici:
„Nisam ja bio tu zato što sam bio sin, niti sam to podržavao zato što je on moj otac. Upravo iz tog razloga ne govorim nikada o ocu, nego o predsjedniku.“
Predsjednik Hrvatskog udruženja pisaca Veliir Visković:
„Ja sam sasvim siguran da bi 70 posto ljudi dalo pozitivan odgovor o njemu. Kada govorimo, pak, o intelektualnim slojevima, onda mislim da je situacija takva da gotovo polovica intelektualaca ima negativan odnos prema Tuđmanu.“
Unatoč tome što je Tuđmanov rejting u Hrvatskoj i dalje visok, vrijednosni sustav njegove autoritarne politike polako se rastapa, zaključuje flmski redatelj Rajko Grlić:
„Došlo je do neke promjene. Jedan potpuno rigidni sustav, kojeg je nametnuo Tuđman, Šušak i ljudi tog svjetonazora, se polako otapa. Tu ništa ne pomaže osim život sam, ali je ogromna šteta što je ta rigidnost ukopana u temelje države.“
Velimir Visković smatra da je došlo do radikalnih promjena:
„Ono što se naziva govorom mržnje, a ja bih precizirao, govorom etničke mržnje koji je zapravo bio standard ponašanja i koji je u krajnjoj liniji sam Tuđman inicirao, naprosto mislim da danas nije moguć u javnom govoru.“
