Dostupni linkovi

logo-print

Smijeh na svim jezicima isto zvuči


Subota, 12.11. 2005.
Moj radni dan, dan kada moderiram jednu od emisija na njemačkom, das Samstagsfrühstück, iliti Subotnji doručak. Budim se u pet ujutro, bez zvonjenja budilnika i moj prirodni sat se već navikao na zimsko vrijeme. Napolju mrkli mrak, a napuštanje kreveta mi još teže pada nego inače, jer se moj petogodišnji sin tokom noći uvukao u moju postelju i spava snom pravednika. Kratko posmatram njegovo usnulo lice i već se smiješim. Dan može započeti. Kratko nakon sedam, pozdravljam svoje slušatelje u Berlinu, Brandenburgu i Sejvernoj Rajnoj-Vestfaliji. Ne propustim da im i na bosanskom poželim dobro jutro. Poslije, u dijelu emisije u kojem razgovaram sa publikom, mahom njemačkom, neki od njih na moj pozdrav „Guten Morgen“ odgovaraju sa „dobro jutro“. „Kulturaustausch“ ili razmjena kultura na Radiju Multi Kulti.

Nedjelja, 13.11. 2005.
Danas opet radni dan, ovaj puta emisija na bosanskom jeziku. S obzirom da je naš zadatak i poboljšanje integracije berlinskih Bosanaca i Hercegovaca u njemačko drustvo, jedna od glavnih tema je potpisivanje sporazuma o velikoj koaliciji između Schröderovih Socijaldemokrata i Merkelove konzervativne Unije, hriscanskih i socijalnih demokrata. Schröderovih? Još uvijek. Njemački kancelar će svoje mjesto uskoro ustupiti Angeli Merkel, prvoj ženi kancelaru u njemačkoj istoriji. Gerhard će se povući iz politike i ubuduće svoj novac zarađivati kao advokat. Angela će time imati jednog muškarca manje protiv sebe, no samo jednog. Red drugih, prije svega iz redova Unije, jedva čeka da Merkelica napravi neku grešku, da bi se nanovo zahuktala debata o njenoj nedoraslosti ovoj funkciji. Žena u svijetu muškaraca, koja nema niti nepodijeljenu podršku žena. Uvijek nanovo čujem kako neka od prijateljica, poznanica i kolegica izgovara rečenicu koja i meni leži na srcu. “U principu sam uvijek za solidarnost sa ženama, ali sa Angelom Merkel nemam ama baš nista zajedničko!“

Ponedjeljak, 14.11. 2005.
Jedna od mjera štednje velike koalicije, ukidanje državne pomoći za kupovinu kuće ili doma, tzv. Eigenheimzulage, do kraja ove godine me tjera da na ovaj dan, moj slobodni, nanovo u internetu i u novinama tražim nove ponude za kupovinu stana. U Njemačkoj, zemlji, kako se vjeruje blagostanja, procentualno mali broj građana ima stan u vlasništvu, a onaj ko si može priuštiti kuću, može se smatrati bogatim. Smiješim se kad mislim na to, jer u siromašnoj Bosni, svaki drugi čovjek ima „svoju kućicu, svoju slobodicu“. Skoro paradoksalno, ali me ovaj paradoks iskeno rečeno ne žalosti, Naprotiv!

Utorak, 15.11. 2005.
Nanovo emisija na bosanskom i glavna tema, Daytonski sporazum. Vodeći političari BiH se u Brüsselu nisu mogli dogovoriti oko njegove promjene, Svjetski savez dijaspore BiH, sa sjedištem u Londonu, koji sebe smatra nekom vrstom zastupnika interesa nas oko 1, 300.000 Bosanaca i Hercegovaca razasutih po cijelom dunjaluku, pokreće peticiju za njegovu promjenu. Daytonski sporazum je i ovdje u Njemačkoj ovih dana velika tema. Ovdje u Berlinu, obavještavam slušaoce, će idućih dana biti održan red diskusija o Daytonu, sa gostima iz BIH. Njegov tzv. arhitekta Holbrooke je već bio ovdje u Berlinu, prije dobrih mjesec dana.

Srijeda, 16.11.
Dan, iako slobodan, nanovo rano počinje. Ustajanje sa mojim sinom Arminom Džanom u 7.00 sati, jer on sa pet i po godina već ide u školu. Ove godine je u Berlinu na snagu stupio novi Zakon o školstvu, koji djeci omogućava raniji polazak u školu, a sve u želji da se poboljšaju rezulati njemačkih učenika u međunarodnoj konkurenciji, jer su rezultati internacionale studije o školstvu, piše, bili poprilično poražavajući. Armin radije govori njemački no bosanski, ali na moje pitanje šta želi doručkovati, odgovara kao iz topa: palačinke. Ja ga kao iznenađeno gledam i ponavljam “palačinke”? I počinjemo se uglas smijati. Kako je lijepo da smijeh na svim jezicima isto zvuči.

Četvrtak, 17. 11. 2005.
U emisiji na bosanskom dijelim slobodne ulaznice za film „Kod amidže Idriza“, koji se prikazuje u okviru festivala Balkan Black Box i radujem se da ću i ja u subotu napokon vidjeti ovaj zadnji film Pjera Žalice. Pjera sam upoznala jedne od ratnih godina kada je zajedno sa Ademirom Kenovićem radio na postprodukciji jednog od Ademirovih filmova. Dolazim kući i moj sin mi šapuće u uho svoju veliku tajnu koja to više i nije, kako se zaljubio u jednu djevojčicu iz razreda. Ispričao je to u povjerenju svom drugu Niku, Niko Terensu, a Terens cijelom razredu 1 e škole Uckermark u Berlinu. Armin je razočaran, no papa i mama ga umiruju i mama mu priča da je i sama u prvom razredu bila zaljubljena. U Stanislava Gellera, zvanog Staško, ljubimca svih djevojčica u 1 e razredu škole Franjo Rezac u Tuzli. Preplavljaju me uspomene. Staško je poslije postao pilot JNA. Gdje je bio za vrijeme rata u BiH? Ne znam i drago mi je što ne znam!

Petak, 18.11.
I ovaj dan je dugačak. Armin je poslije škole pozvan na rođendan kod Nika, ja si petkom priuštim odlazak kod frizera, a onda pravac drugi dio grada, gdje je smještena Televizija Deutsche Welle, za koju u zadnje vrijeme katkad također radim. To mi pričinjava veliko zadovljstvo, jer sam kao dijete sanjala o tome da budem spiker na televiziji, kao Zagrepčanka Jasmina Nikić. Sjeća li je se još neko osim mene? Toliko sam je voljela da sam svoje roditelje namolila da moja mlađa sestra dobije ime Jasmina. Svoje ime nažalost nisam mogla izabrati i tek sam ga ovdje u Njemačkoj akceptirala kao moje, jer ono ovdje mnogima zvuči ne staromodno, već „exotisch“ zaboga. Uveče umorna padam u krevet i opet se sjećam nečeg starog, skoro egzotičnog …. Duboko zakopanog u neku od ladica sjećanja… pjesme Rođe iz Pozorišta u kući… Još jedan prođe dan, uzburkan ko more, duž pustih ulica svjetiljke već gore…. Gasim svoju svjetiljku i sanjam.. more, a šta bi drugo…
XS
SM
MD
LG