Dostupni linkovi

logo-print

Netoleranciju produkuju političari


Netoleranciju u Crnoj Gori produkuju oni politički subjekti koji ne žele dijalog, smatraju u vladajućoj koaliciji, dok opozicija tvrdi da partije na vlasti ruše svaku toleranciju jer im je važniji partijski interes od opšteg. U Demokratskoj partiji socijalista smatraju da će u Crnoj Gori biti sve više tolerancije i da će se sve lakše nalaziti kompromisna rješenja i sjedati za zajednički sto. Portparol Predrag Sekulić odgovora na pitanje da li su crnogorski političari generator netolerancije u Crnoj Gori:

„Mislim da je crnogorsko društvo u prethodnih petnaestak godina, prolazeći kroz sve krize i rat u okruženju, ipak na neki način demokratski sazrelo i da ima mnogo više tolerancije nego što je to bilo ranije. Da li možemo biti zadovoljni stepenom te tolerancije? Mislim da ne možemo u ovom trenutku, ali ne bih samo političare krivio za određeni stepen netolerancije.“

Funkcioner Socijalističke narodne partije Dragan Koprivica smatra da netoleranciju i prekid komunikacije uzrokuje vladajuća koalicija u Crnoj Gori, zbog totalitarnog ponašanja tih političkih subjekata:

„Svih ovih godina vladajuće strukture kao čuveni toleranti nijesu uvažili ne samo nijedan zakon, nego nijedan amandman nijedne političke partije u Crnoj Gori, u Skupštini Crne Gore. Eto, tu se završava sva priča o toleranciji, jer su krivci ljudi na vlasti kojima je vlast milija od svega i koji samo želeći vlast ne žele ništa drugo. U svakom slučaju, jedan manji procenat netolerancije može da se adresira i na poslaničke klupe i uopšte predstavnike opozicionih redova, ali to može biti samo jedan znak revanša na jedno totalitarno netolerantno ponašanje vladajućih partija.“

Na pitanje: koliko je isključivost političara i manjak kompromisnih rješenja razlog umanjene tolernacije u crnogorskom društvu, Dragica Perović, potpredsjednica Demokratske srpske stranke kaže:

„Htjeli mi to priznati ili ne političari i jesu na neki način generator netolerancije. Po tome se ni Crnogorci ne izdvajaju, a posebno kada se radi o sujetnim političarima, a da ne govorimo o političarima kod kojih njihov lično politički interes nadvlada interese običnih građana, za šta nam je najbolji primjer aktuelna vlast, na žalost, u Crnoj Gori“.

Podsjećajući da su na Balkanu u prethodnih 15 godina najbolju prođu imale agresivne liderske i isključive političke stranke, portparol Socijaldemokratske partije Branislav Radulović kaže da je kompromis sa takvim strankama bila velika opasnost i nije bilo moguć. Osvrćući se na današnju crnogorsku političku scenu, Radulović kaže da još uvijek postoje ostaci te politike. Radi se o subjektima koji šalju poruku da nikakvog dijaloga ne može biti:

„Ukoliko nema komunikacije među političkim suparnicima ili konkurentima, ukoliko nema dijaloga, ukoliko nema razumijevanja onda kompromisa nema i tu politika gubi dah u odnosu na isključivost i na sve ono što smo imali devedesetih i sve se na kraju završava nekakvim ratnim sukobima i ogromnim stradanjima. Mi u SDP-u se nadamo da će i kompromis i razumijevanje zauzeti svoje mjesto na crnogorskoj političkoj sceni, jer to znači suživot. U protivnom, one političke stranke koje generiraju sukob nametnuće igru kakvu su ranije nametnuli neki drugi lideri, ali mi se iskreno nadamo da građani Crne Gore više neće preferirati jedan takav oblik političke borbe, jer u takvoj političkoj borbi oni su najveći gubitnici“.

*****

Nesumnjivo je da su glavni generatori netolerancije u crnogorskom društvu političke elite, smatraju sociolozi i psiholozi i u prilog tome navode da danas na političkoj sceni zaogrnute plaštom demokratije i prizivanja na evropske vrijednosti i danas djeluju stranke koje su ne tako davno raspirivale nacionalnu i vjersku mržnju. Srećom, po sudu stručnjaka rizik od eskalacije netolerancije danas je znatno manji.

Kada govorimo o generatorima netolerancije u crnogorskom društvu nesumnjivo je da je riječ o političkim eliltama, smatra sociolog Srđan Vukadinović,. I to političkim elitama nepromijenjenim unazad 15 godina, sa istim nacionalnim i vjerskim predznakom, samo danas ogrnutim u nešto demokratskije forme djelovanja:

„Međutim, i tu leži opasnost, jer ako je neko nekada bio raspirivač netolerancije u bilo kom obliku, onda sigurno ne može mijenjati neke strukturne segmente svoga ponašanja. I zbog toga crnogorska populacije ne samo da je populacija kratke pameti, koja će brzo zaboraviti neke primjere širenja i respirivanja, prije svega nacionalne i vjerske mržnje koja je poticala od političkih elita prije svega, političkih elita sa nacionalnim predznakom i to dominantno u Crnoj Gori sa jednim nacionalnim predznakom.“.

Iako se sama suština politike zasniva na jednoj formi kontrolisanog konflikta i karakteristična je za sva društva do ozbiljnog problema, prema sudu psihologa konsultanta za komunikacije Radoja Cerovića, dolazi kada određene partijske strukture prepoznaju svoj isključivi politički interes u podizanju tenzija:

„Vrlo je jednostavno to razumijeti kada vidite da u trenucima u kojima dolazi do nekih međunacionalnih ili međuvjerskih sukoba rejting na istraživanjima tržišta određenih partija raste određenih opada, onda te političke elite shvataju da im može biti itekako u interesu da podižu međunacionalne tenzije i da u tom smislu koriste svoju komunikaciju i direktno i preko medija da bi taj svoj politički interes ostvarile.“

Posebna odgovornost za smanjivanje tenzija, osim na političkim elitama, leži i na vjerskim zajednicama koje tradicionalno imaju uticaja u društvima poput crnogorskog. Osim toga, Cerović kaže da i siromaštvo i socijalna nesigurnost mogu biti generatori raznih oblika netolerancije:

„Kao konstantan izvor stresa u svim društvima u kojima ne vlada to neko blagostanje koje mi zamišljamo u nekim razvijenim zemljama. To je itekako jedna konstantno nepolitički generator stresa gdje je vrlo lako usmjeriti tu vrstu nezadovoljstva, tu vrstu tenzije u neke ksenofobne i netrpeljive tokove“.

Naši sagovornici su ipak uvjereni da je mogućnost eskalacije netolerancije u oblicima u kojima se to dešavalo prije petnaestak godina isključena. Sociolog Srđan Vukadinović:

„Ali se mogu dešavati pojedinačni slučajevi. Mogu se dešavati pojedinačni slučajevi pokušaja zaplašivanja i nastojanja da određene politike elite druge nacionalne pripadnosti odstupe od svojih zahtjeva. Ali nije vrijeme kao što je to bilo 10, 15 godina jer je to bila jedna opšta ratna euforija, jedan opšti ratni haos koji je dosta potpomognut i djelovanjem međunarodne zajednice. Nije moguće očekivati jednu netoleranciju u takvom smislu.“

Psiholog Radoje Cerović:

„Ja mislim da ne postoje politički preduslovi, da ne postoji međunarodni interes ni na lokalnom, ni na regionalnom planu da do te eskalacije dođe“.

*****

U Bijelom Polju, gradu koji je prošle godine ponio laskavu OEBS-ovu titulu „Grad tolerancije u Srbiji i Crnoj Gori“, građanima je postavljeno pitanje što je to zapravo tolerancija:

„Tolerancija je za mene stil življenja, kultura življenja. Mislim da nam tolerancije uvijek nedostaje. I pored toga što se priča da je imamo ljudi su uglavnom tjeskobni.“

Tako iz svog iskustva govori Murat Ćorović, novinar. U Bijelom Polju, gradu tolerancije, orkestar „Muzički signali“ ima i potvrdu da tolerancija nije samo dobra želja ili fraza. Notu tolerancije oni veoma često i sviraju, kaže njihov bas primaš Zalmir Ciliković:

„Tolerancija i jeste da pjevamo 'Sjela Hajra', a onda poslije toga da otpjevamo i odsviramo 'Odakle si sele'. I to svi istim glasom i istim grlom se sve to otpjeva. U Bijelo Polje jeste tolerancija. Nikad ne možeš u ovom Bijelom Polju da osjetiš ko je ko, dok je se to u drugim sredinama, drugim gradovima, osjeća“.

Odnos gazde – zapošljeni je ipak znatno delikatniji. Radnici bijelopoljskog hotela koji su, kažu, godinama na ivici egzistencije jednodušni su u ocjeni da je tolerancija neophodna. Jedno što se pitaju je dokle tolerisati toleranciju:

RADNICA 1: Sad treba da padnemo u jednu rupu. Tolerišemo dokle 'oćemo da popadamo u tu rupu. E, kad 'oćemo da popadamo u tu rupu, onda su i oni tolerantni i ne daju nam da pa'nemo u rupu.

RADNIK 1: Pa, tolerišemo do one granice dok može čovjek da izdrži, ali kad doživite da vam dijete zatraži jedan euro kažete: 'nemam, sine'. Šta treba da očekujete? Više tolerancije nema.

RSE: Onda stanete na stepenice i gazdama ne date da uđu?

RADNIK 1: Prinuđeni smo. Mi tražimo da radimo. Ponovo smo popustili i sada.

RADNICA 2: Postali su i oni tolerantni da nam dadnu kol'ko toliko, ali pri izdisaju smo.

Samo ime nevladinog Udruženja „Gajret - Crna Gora“ sugeriše toleranciju, kaže njegov izvršni direktor Smajo Čikić, koji dodaje da se ona može i prebrojati:

„Tolerancija je kad u nacionalno mješovitoj sredini, sa učešćem otprilike pola/pola stanovništva, na mjestima javnim i budžetskim u državnim službama ovoga grada nalazi se otprilike 50 posto pripadnika nacionalnih manjina. To je tolerancija. Da li je to u našem gradu slučaj? Ispitajte sami“.
XS
SM
MD
LG