Dostupni linkovi

logo-print

Stazom bojkota do poraza


Dolazak evropske trojke bila je šansa za protivnike ovdašnjeg režima: stranci traže saglasje oko referenduma, pa su lideri opozicije bili u prilici da kažu svoje uslove. Opozicija je, međutim, bila ujedinjena samo u dvostrukoj negaciji: tvrde da sa Đukanovićem ne može biti razgovora i da referenduma nema na proljeće. Ista priča, u nešto drugačijem pakovanju, ponovila se dva dana kasnije. Bulatović, Mandić, Popović i Kadić presavili su tabak i sročili pismo Venecijanskoj komisiji. Opozicioni lideri tvrde da na referendumu moraju da glasaju i državljani i građani, a da bi se priznala odluka, potrebno je da glasa „za“ - najmanje 50 odsto ukupno upisanih birača.

I kada pričamo o drugim stvarima, obično otkrivamo sebe. Referendumski uslovi koje postavlja opozicija ne postoje nigdje u Evropi i sasvim je izvjesno - šest mjeseci prije predviđenog referendumskog roka crnogorska opozicija je krenula stazom bojkota. To djeluje kao lukava strategija. Znajući da međunarodna zajednica insistira na unutrašnjem konsenzusu kao preduslovu za referendum, crnogorska opozicija bježi od pregovora - kako bi odgodila referendum.

Međutim, bojkot referenduma je smislen jedino ako opozicija ima mehanizam pritiska na vlast ili ako postoje međunarodne garancije da referenduma neće biti. Lideri četiri opozicione partije su manjina u crnogorskom parlamentu i ne mogu spriječiti čak ni izglasavanje novog referendumskog zakona. Ako, opet, postoje neka tajna, međunarodna obećanja, Bulatović i njegovi morali bi da se ozbiljno zapitaju: da li će nagodba o odgađanju referenduma biti u njihovu korist?

Istorija govori drugačije: Beogradski sporazum, kojim je očuvana zajednička država, nije potpisivala opozicija, već lično Milo Đukanović, lider independističkih snaga. Kao protivuslugu za potpisivanje Beogradskog sporazuma, imao veliku podršku velikih sila. To je Đukanoviću bilo dovoljno: tokom protekle četiri godine dobijao je redovno svaku izbornu bitku.

Ako međunarodna zajednica opet natjera Đuknovića na novo odgađanje referenduma, biće to uz saradnju sa crnogorskom vlašću. Od svih pravila Evropa voli ono dobitničko: sklapa se dogovor sa najjačima, onima koji mogu da obezbijede poštovanje sporazuma. To je apsurd koji opozicija očito ne vidi bojkotom se neće okoristiti već rizikuje da ostane marginalizovana i nemoćna, čak i ako referenduma ne bude.

Donekle je čitljiva logika srpskih, nacionalnih stranaka: Mandić i Bojović računaju da će u svakom slučaju - čak i ako bude referenduma i nezavisnosti - oni ostati lideri srpskog naroda u Crnoj Gori. Zato im odgovara ta nacionalna homogenizacija na liniji borbe protiv referenduma. Nije, međutim, jasna strategija Socijalističke narodne partije. Ta je partija već jednom platila zablude opozicionog udruživanja na nacionalnoj osnovi. Osim toga, Bulatovićeva stranka nije nacionalna stranka, niti Crnogorac Predrag Bulatović može igrati na kartu da postene budući lider Srba u Crnoj Gori.

To što sada izgleda kao spasonosno rješenje – bojkot referenduma - moglo bi da bude formula budućeg poraza za SNP. U stvari, sadašnja pozicija Predraga Bulatovića liči onoj staroj politici bez alternative. Ta „bezalternativna“ politika već je bila gubitnička strategija za Momira Bulatovića. Toga bi i drugi Bulatović morao da bude svjestan, dok još ima vremena.
XS
SM
MD
LG