Dostupni linkovi

logo-print

Ko zna zbog čega je to dobro


Adin Ljuca danas radi u Slavenskoj biblioteci u Pragu, najvećoj takve vrste u svijetu. S ponosom priča o zbirci djela s područja bivše Jugoslavije, o autorima koji su zastupljeni, o ljudima koji mu dolaze iz cijelog svijeta i koji su zainteresirani za pisanu riječ južnoslavenskih naroda. I koliko god teško govorio o svojim pričama, toliko s lakoćom priča o prikupljanju podataka koji se odnose na češko-bosanske kulturne odnose, temi koja ga zaokuplja već godinama i o kojoj, zajedno s još tri češka autora, priprema veliku ediciju u nekoliko tomova

****

RSE: Živite u Pragu.

LJUCA: Da, već 13 godina, trećinu svoga života.

RSE: Osim zbirke pjesama, izašla je i vaša knjiga, zbirka kratkih priča - Istetovirane slike.

LJUCA: Istetovirane slike se ne zaboravljaju. One su sitnom iglom ludila istetovirane u moj mozak. Ne mogu se, niti izbrisati, niti oprati, niti odstraniti.

RSE: Knjiga bi se mogla zvati i ožiljci?

LJUCA: Mogla bi. Mogla bi se zvati i traume, mada istetovirane slike ne moraju biti samo traumatični doživljaji. Ima i lijepih istetoviranih slika.

RSE: Prije toga ste pisali pjesme. Šta je teža forma, kratka priča ili pjesma?

LJUCA: Oboje je jednako teško. Napisati dobru pjesmu ili napisati dobru priču je jednako teško.

RSE: U Istetoviranim slikama je 13 priča.

LJUCA: U češkom izdanju, koje je do sada prvo i jedino izdanje tih priča, priča je 12, ali u originalu ih je 13. Toliko će ih biti u narednim izdanjima.

RSE: Promocija je bila u Češkoj, jer je prvo izdanje knjige na češkom jeziku. Pretpostavljam da izvorno pišete na bosanskom. Zašto je prvo izdanje češko?

LJUCA: To su vrlo konkretni razlozi. Zbirku priča sam napisao po narudžbi češkog izdavača koji je htio da objavi moju knjigu, ili pjesama ili priča, budući da je već čitao moju knjigu pjesama, Hidžru, koja je imala dva češka izdanja.

RSE: Istetovirane slike počinjete rečenicom: ''U Prag me je doveo rat, na uzici, kao psa''.

LJUCA: To nije izniman i rijedak slučaj. Bio sam jedan od milion ljudi koji su izbjegli iz naše domovine.

RSE: Zašto baš Prag?

LJUCA: U trenutku kada sam u Zagrebu odlučio da se više ne vratim u Bosnu i da odem negdje u Evropu, želio sam da odem u bilo koju od zemalja sa njemačkog govornog područja. Nisam mogao da dobijem vizu i jedina mogućnost je bila da biram između zemalja bivšeg Istočnog bloka. U Pragu sam bio nekoliko godina prije rata. Grad mi se svidio i znao sam gdje idem. Izabrao sam Prag.

RSE: Šta danas osjećate prema Pragu?

LJUCA: Prag je moja druga domovina.

RSE: Za mene su priče iz vaše knjige koje se dešavaju u Češkoj mnogo ljepše nego priče koje se odnose na Bosnu. Prvi dojam poslije čitanja je bespomoćnost.

LJUCA: Mislim da je sudbina običnih ljudi iz Bosne i Hercegovine kroz sve to vrijeme kada se događalo to što se događalo bila takva da je osjećaj bespomoćnosti na prvom mjestu. Moj dragi prijatelj, koji je preminuo prije nekoliko godina, profesor Raymond Rehnicer, je svojevremeno na okupiranoj Grbavici napisao jednu fantastičnu knjigu koja je, po mom mišljenju, jedna od najdragocjenijih knjiga napisana u ovom nesretnom ratu. Budući da se bojao kontrola od strane četnika razmišljao je na kojem jeziku da piše. Dvoumio se između engleskog, francuskog i njemačkog jezika. Na kraju se odlučio za francuski, računajući da ga najmanje četnika zna. Uspio je izaći iz Sarajeva i došao je u Prag. Po dolasku u Prag, rukopis svoje knjige poslao je u Francusku gdje je knjiga i objavljena. Njegova knjiga u originalu nosi naziv ''Trava i slonovi''. Francuski izdavač je bez njegovog znanja promijenio naziv knjige na ''Zbogom Sarajevo'', što je nedopustivo. To tumačim kao - ja sam izašao iz Sarajeva, a vi koji ste ostali, ko vas šljivi. Jednom je čuo orijentalnu poslovicu: ''Kada se slonovi biju najviše strada trava''. Dodao je i to da se osjećao bespomoćnim kao vlat trave. Otuda originalni naziv knjige i osjećaj bespomoćnosti koji imate poslije čitanja moje knjige.

RSE: U jednoj od svojih priča kažete: ''Bio sam hermetički zatvoren. Govorio sam samo kada je zbilja neophodno, a ponekada ni tada.''

LJUCA: To je posljedica ratnih trauma.

RSE: Da li je i danas tako?

LJUCA: Naravno da nije kao nekad.

RSE: Koliko ste dugo hodali po Pragu, ne osjećajući ga svojim?

LJUCA: To je teško reći. Do potpisivanja Dejtona, sve dok nije prestalo besmisleno ubijanje, vjerojatno nisam funkcionirao kao normalan čovjek.

RSE: Jedno vrijeme ste u Pragu radili u psihijatrijskoj klinici kao prevodilac.

LJUCA: Nekoliko godina sam radio honorarno za jednu psihijatrijsku ustanovu u kojoj su se liječili ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su, ili preživjeli koncentracioni logor, ili bili zatvarani i mučeni. Tamo sam nekoliko godina pomagao. Kao češki prevodilac sam nekoliko godina odlazio i u Bosnu. Humanitarna organizacija ''Čovjek u nevolji'' je dvije godine slala liječnike, prije svega psihologe i psihijatre, u moj grad, Maglaj, da bi radili u okviru projekta psihosocijalne pomoći traumatiziranoj djeci.

RSE: Koji dio posla je bio teži, rad sa odraslim traumatiziranim osobama koje su došle iz rata, ili sa djecom koja su tamo ostala?

LJUCA: Mislim da je oboje jednako teško.

RSE: Kako ste to podnijeli?

LJUCA: To je zahtijevalo dosta napora sa moje strane. Tamo ste da bi ste prevodili, a kao profesionalac ne bi ste trebali i imali pravo da osjećate i da razmišljate na taj način. Morate se koncentrirati na samo prevođenje i truditi se da taj prevod bude adekvatan. Ali, distancirati se od tih stvari, nije moguće.

RSE: Za jednog od vaših likova iz knjige pišete: ''Oporavio se taman toliko da bi smogao snage da nestane''.

LJUCA: Žalosno je što je to istinito. Mlada češka demokracija nije imala pripremljen program prihvaćanja tolikog broja izbjeglica koji je došao u tu zemlju, niti je standard u Češkoj kao u bogatim zapadnim zemljama. U većini slučajeva je pomoć bila samo djelimična. Oni su pomagali čovjeku da se konfrontira sa svojim traumama i da se vrati u neki normalni svijet, ali kada bi završili liječenje, završavala bi i pomoć. On nije imao drugu mogućnost nego da se vrati do izbjegličkog centra. Život u izbjegličkom centru nije normalan. To su bili ljudi kojima je bilo potrebno nešto više od toga. Da bi se vratio u normalan život bilo je potrebno da dobije normalan posao, normalan smještaj, da radi i da se sam izdržava.

RSE: O čovjeku o kojem ste pisali više ništa ne znate? Kako je nestao, više niste čuli za njega?

LJUCA: Nisam. Mislim da on nije jedini slučaj. U toj priči pišem o troje, kojima se dogodilo to isto. Oni nisu slučajno u toj priči. Bili su pacijenti i bili su u najtežoj situaciji.

RSE: U jednoj priči pričate o svojoj pra-tetki koja se rukovodila onom poznatom bosanskom rečenicom: ''Ko zna zbog čega je to dobro''. Da li ste tako razmišljali kada se vama desio rat i odlazak u neku drugu zemlju?

LJUCA: Nisam. Mislim da ljudi s tim kredom nisu iznimke u Bosni i Hercegovini, da je to jedan od načina koji pomaže bošnjačkom narodu da preživi sve to što se tamo događalo kroz historiju.

RSE: Zašto vi niste primijenili tu staru narodnu mudrost?

LJUCA: Ne znam.

RSE: Za svoju pra-tetku kažete: ''Iako je bila skoro gluha, s njom se nikada nije bilo teško dogovoriti.''

LJUCA: Ona je žena dobra volje, a s ljudima dobre volje se nikada nije teško dogovoriti, pa čak ni kada ne govorite istim jezikom, ili ako je neko gluh. Ljudi, ako žele da se dogovore, uvijek se mogu dogovoriti.

RSE: Da li je tetkin lik paradigma svih starih žena u Bosni i Hercegovini?

LJUCA: Moglo bi se reći da je to moja predstava žene iz Bosne i Hercegovine.

RSE: Za Bosnu i Hercegovinu se obično kaže da je zemlja u kojoj žive mačo muškarci. Imam dojam da ste kroz tu priču pokazali koliko je žena jako važna, koliko je cijenjena i poštovana.

LJUCA: To je svakom pametnom jasno. Da je Bosna i Hercegovina zemlja mačo muškaraca je stereotip koji važi i za širi region. To je balkanski sindrom. Svi su heroji, a žene su u drugom planu. U stvarnosti je to drugačije.

RSE: S emigracijom se susrećemo i u literaturi, a sada je živimo. Kako se osjećate kao emigrant?

LJUCA: Zavisi od raspoloženja. Nekada se osjećam kao svoj na svom, ali nekada dobro znam što je to emigrantska šizofrenija. Kada sam dobro raspoložen, imam osjećaj da imam dvije domovine, ali u nekom drugom raspoloženju povremeno osjećam da nemam ni jednu. To su veliki lomovi u ljudskim životima i ti ljudi se mijenjaju. Nekada se mijenjaju na bolje, ali vrlo često to ostavlja loše posljedice na psihu i na ponašanje tih ljudi.

RSE: Imate i tri ljubavne priče, a jedna od ljepših je Razglednica. ''Otkako je počeo rat nisam dospio u krevet ni sa jednom svojom zemljakinjom. Što i nije bilo čudno jer se sa zemljacima gotovo i nisam družio. Bježao sam u strani jezik kao u sklonište''.

LJUCA: Ni u Bosni se nisam družio sa Muslimanima, sa pravoslavnima, niti sa katolicima. Ni ovdje se ne družim sa Česima ili Amerikancima. Družim se sa konkretnim ljudima. Ti ljudi imaju svoje ime, a potpuno mi je svejedno odakle su. Ako s tim čovjekom imam o čemu da pričam, ili ako imamo neke zajedničke afinitete, možemo se družiti.

RSE: Da li sebe kao književnika svrstavate negdje? Da li za sebe kažete da ste bosanski pisac?

LJUCA: Naravno. Književnike svrstavam prema jeziku na kojem pišu. Ako Danilo Kiš, kojemu je otac mađarski Jevrej, a majka Crnogorka, piše na srpskom jeziku, onda je on srpski pisac.

RSE: Koliko se u Bosni zna o tome šta radite?

LJUCA: Relativno je poznato, ali kompletna situacija u Bosni sa izdavaštvom i literaturom nije baš sjajna. Moja prva knjiga, Hidžra, imala je dva izdanja i oba su imala vrlo mali broj primjeraka. Nije postojala distribucija. Pjesme i jedna priča iz te knjige su uvrštene u nekoliko antologija. Ni sam ne vjerujem da je to moguće jer skoro da ta knjiga nije bila dostupna.

RSE: Osim što pišete, radite u Slavenskoj biblioteci.

LJUCA: Kada sam došao u Prag, nisam znao da sam došao u grad sa najvećom slavenskom bibliotekom na svijetu. Za emigranta, ili izbjeglicu, za čovjeka koji je sklon pisanju i koji voli da čita knjige, to je jedan nevjerojatan dar. Biblioteka ima oko 40 tisuća knjiga na srpsko-hrvatskom jeziku. Neću jezike da dijelim jer se broj knjiga odnosi na cijelo srpsko-hrvatsko govorno područje. Sve vrijeme biblioteka nabavlja knjige sa područja cijele bivše Jugoslavije. Na svom poslu sam svakodnevno u kontaktu sa tim knjigama. Imam pregled šta se objavljuje i šta se piše, od Slovenije do Makedonije. Imam i uticaj na to šta se naručuje.

RSE: Šta konkretno radite u Slavenskoj biblioteci?

LJUCA: Radim katalogizaciju knjiga, naručujem knjige, vršim izbor knjiga koje će se naručivati, pripremam izložbe, pružam konsultacije studentima sa slavistike ili stručnjacima koji dolaze a pišu radove koji se odnose na naše bratske narode i narodnosti.

RSE: Vi ste jedan od autora izložbe Bosniaca.

LJUCA: Da. Ta izložba još uvijek traje. U oktobru 1995. godine, kao bibliotekar Slavenske biblioteke, sam u okviru mjeseca Bosne i Hercegovine u Češkoj Republici organizirao izložbu Bosniaca od 1992. do 1995. godine. Bila je predstavljena produkcija približno 50 izdavača, oko 250 knjiga i dvadesetak naslova periodika. Zahvaljujući toj izložbi Slavenska biblioteka u Pragu ima jedan od najbogatijih ratnih fondova Bosne. Deset godina nakon toga organizirali smo izložbu Bosniaca nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Biblioteka je tom izložbom željela upozoriti na bogatstvo svojih fondova i ujedno predstaviti izbor najbitnijeg što je objavljeno u posljednjih deset godina. Na izložbi smo predstavili i bibliofilsko izdanje Češko-bosanskog rječnika od Lejle Zahiragić, autorice koja je rođena u Sarajevu, a koja je u Pragu apsolvirala grafički dizajn. Njen osobni rječnik, kako sama piše u uvodu, sadrži riječi koje se isto izgovaraju u bosanskom i u češkom jeziku, ali imaju različito značenje. Svi primjeri su propraćeni kriptogramima. Rječnik je zanimljiv sa likovnog stanovišta, ali je urađen na takav način da bi se mogao koristiti i kao udžbenik na filološkim katedrama.

RSE: Kolika je zainteresiranost publike za bosansko-hercegovačku književnost koju Slavenska biblioteka ima u Pragu?

LJUCA: Dosta velika. Osim studenata i novinara, mnogo stručnjaka se posvećuje Bosni i Balkanu. U biblioteku dolaze slavisti i balkanolozi iz cijelog svijeta. Redovno dolaze ljudi iz Australije, Rusije, SAD-a. Postoji interes i za Bosnu, kao i za širi region. Intenzitet interesa je, na žalost, povećan ratom. Dok je trajao rat u Bosni, više se tražila literatura o Bosni. Kada su bili problemi na Kosovu, porastao je broj čitalaca koji su tražili literaturu koja je vezana za Kosovo.

RSE: Za kojeg književnika sa područja zapadnog Balkana puno ljudi zna?

LJUCA: Od suvremenih je to nesumnjivo Miljenko Jergović. To je dobro jer se zaista radi o jednom od najboljih.

RSE: On je vaša generacija?

LJUCA: Jeste.

RSE: Šta mislite o Miljenkovoj hiperprodukciji?

LJUCA: Ne znam. Ja pišem jako malo i malo objavljujem. Njegovu hiperprodukciju ne mogu da shvatim. Knjige su mu vrhunac naše literature, a njegova Mama Leone je u tradiciji naših najboljih pisaca kao što su Selimović, Andrić, Krleža, Kiš.

RSE: Šta još pišete osim poezije i proze?

LJUCA: Poezija i proza su samo jedan segment moga života. Radim i druge stvari uz svoje svakodnevne obaveze. Puno vremena posvećujem proučavanju historije češko-bosanskih odnosa, sastavljam bibliografiju čeških izvora o Bosni i Hercegovini, sudjelujem na nekim konferencijama. U ponedjeljak počinje konferencija u Pragu na kojoj ću imati referat pod nazivom ''Turci i Švabe, ili slavenska braća - češki stereotip je o bosanskim Muslimanima iz razdoblja od 1888. do 1918. godine''. U bliskoj budućnosti nemam puno vremena za literaturu jer u aprilu 2006. godine treba da predam rukopis knjige na kojoj radi nas četvorica. Za poznatu ediciju Lidovih novina pod nazivom Historije država pripremamo historiju Bosne i Hercegovine na češkom jeziku koju radim sa trojicom čeških stručnjaka. Za češko Ministarstvo inozemnih poslova radim projekt pod nazivom Zasluge Čeha za kulturni i društveni razvoj u Bosni i Hercegovini.

RSE: Kolike su te zasluge?

LJUCA: Dosta velike i pretežno zaboravljene. U Bosni i Hercegovini se sjećaju, kao što se i pisalo, o radu Ludviga Kube na skupljanju narodnih pjesama. Nedavno je objavljen CD sa tradicionalnim bosanskim pjesama koje pjevaju odlični interpretatori po notnim zapisima koje je sakupio Ludvig Kuba krajem XIX stoljeća. Zasluge čeških arhitekata u Bosni i Hercegovini nisu zaboravljene i o tome se piše u Bosni. O tome su pisali i profesor Nedžad Kurto i profesor Hrasnica sa Arhitektonskog fakulteta, koji je napisao knjigo o Jozefu Pospišilu, češkom arhitekti koji je izgradio dobar dio, ne samo Sarajeva. Mnogo toga su češki arhitekti postavili u Bosni i Hercegovini, a naročito u razdoblju Austrougarske. Malo se zna i o zaslugama čeških muzičara u širenju muzičke kulture u Bosni i Hercegovini.

RSE: Da li će to moći biti objavljeno i kod nas?

LJUCA: Nadam se da će neki od tih radova biti objavljeni i u Bosni i Hercegovini. Moj veliki san je da obradim češko-bosanske odnose i napiše knjigo o Bosni i Hercegovini u češkim izvorima koju vidim kao idealnu za nekadašnju Maslešinu ediciju Kulturno nasljeđe, a tog materijala je toliko da to vidim u tri toma. Da li ću to uspjeti realizirati, ili ne, je drugo pitanje jer to zahtjeva višegodišnji rad. Na tome radim već gotovo deset godina.

RSE: U jednoj od svojih priča ste rekli: ''Sve mi se čini da ja taj rat još nisam svario, ali nosim ga u želucu kao pokvareno jelo.'' Da li je to još uvijek tako?

LJUCA: Naravno. To je doživljaj na koji se ne može zaboraviti. Naravno da taj intenzitet nije tako jak kao nekada, ali mislim da smo zbog rata koji je bio u Bosni u biti svi više-manje istraumatizirani.

RSE: Da li je istina da volite kuhanje?

LJUCA: Naravno.

RSE: Koje je vaše omiljeno jelo?

LJUCA: Omiljenih je puno, ali najviše volim tagaricu. Tagarica je maglajski specijalitet, točnije specijalitet trougla između Maglaja, Tešnja i Doboja. Tagarica je dobila ime po tagari, glinenoj posudi u kojoj se to jelo priprema.

RSE: Da li je to smjesa mesa i povrća?

LJUCA: Jeste.

RSE: Tipično bosansko jelo.

LJUCA: Da.
XS
SM
MD
LG