Dostupni linkovi

logo-print

Rješenje na pomolu


* * * * *

Selo Dragoradi, između Sarajeva, Ilijaša, Olova i Sokoca, živi svoje povratničke dane. Zahvaljujući austrijskoj humanitarnoj organizaciji Hilfswerk obnovljene su sve kuće i vratili su se njihovi prijeratni stanari. Zadovoljni što su prekinuli svoju izbjegličku „odiseju“, sada muku muče kako preživjeti:

„Ja sam Izet Dilberović, predsjednik Udruženja za povratak u Dragorade, općina Ilijaš. Po integraciji općine Ilijaš, 2001. godine se odmah pristupilo izgradnji asfaltnog puta Gajevi-Dragoradi, dužine devet kilometara. Poslije toga smo radili zajedno sa Udruženjem izbjeglih i raseljenih BiH na jednom projektu za povratak. Formirali smo takođe ovo Udruženje. Odobren je povratak, odobren 2003. godine od Evropske unije, a implementaciju je o obavila humanitarna organizacija Hilfswerk iz Austrije. U projektu je obnovljeno 165 kuća. Cilj projekta je bila izgradnja i rekonstrukcija mjesnih zajednica Dragoradi, Podlipnici, Ljubina i dio grada općine Ilijaš. U samoj mjesnoj zajednici Dragoradi urađene su 42 kuće od strane organizacije Hilfswerk. Međutim, kasnije, su Kanton, Federacija i općina Ilijaš davali donacije u građevinskom materijalu i obnovljeno je još 45 kuća. Tako da je u mjesnoj zajednici izgrađeno ukupno 92 objekta. Neki se nisu vratili, odnosno dolaze samo u ljetnoj sezoni, a vjerovatno imaju kuće još negdje u Ilijašu, Semizovcu ili Vogošći. Ostali, nekih 85 domaćinstava, žive u mjesnoj zajednici Dragoradi. Hilfswerk je obnovio i tri lokalna vodovoda i jedan dio elektromreže. Izgradila se i četvrorazredna škola koja je počela da radi; ove godine imamo 19 djece od prvog do četvrtog razreda. Od središta općine smo udaljeni 44 km u jednom pravcu. Jesmo prilično daleko, ali smo zadovoljni ovom izgradnjom i obnovom do sada. Jedini je problem zaposlenje za sam održiv povratak. Slabo ima zaposlenja. Bilo je šumarstvo „Zvijezda“ iz Vareša, međutim to je sad pripalo „Sarajevo šumama“. U tim „Sarajevo šumama“ radi jedno 25 radnika. Imamo desetak radnika koji rade u Ilijašu, Sarajevu i Vogošći i vozare svaki dan. Imamo ovdje dvije autobuske linije s kojima nismo baš zadovoljni, obzirom da jedna polazi u pola šest ujutro, druga u sedam. Ta u sedam vozi đake i vraća ih negdje oko dva poslije podne. Tražili smo od općine malo bolji i organizovaniji prijevoz, međutim ne zna se da li da vozi GRAS ili Centrotrans. Ostali građani koji tu žive se uglavnom bave poljoprivredom. To su dosta pasivni krajevi i ovdje jedino stočarstvo, sitna i krupna stoka, dolazi u obzir. U ljetnoj sezoni imamo ubiranje šumskih plodova kao što su gljive i tako dalje. Bilo bi dobro da se obnovi dio jagodnjaka, voćnjaka, malinjaka i tako dalje, i kad bi bilo donacija u sitnoj i krupnoj stoci, kao i malo mehanizacije za poljoprivredu.“

„Ja sam Kasim Spahić. Vratili smo se svi zajedno. Došao sam ovdje, nigdje ništa nije bilo. Srećom, dobio sam donaciju. Ali, nas je osmoro, a samo ja radim. Radim kao noćni čuvar. Teško je. Zaista je teško. Da ima neke mehanizacije, nešto bi se moglo. Ali ovako, snagom, ja ne mogu. Imamo nešto ovaca i jednu kravicu, ono minimalno. Jaka je volja da se radi, ali ne može se ništa bez mašina. Zdravlje si izgubio, djeca posla nemaju. Ne dolazi niko. Za ovo čitavo vrijeme niko nije dolazio. Čak ni da upitaju kako sam, da li mogu šta pomoći. Niko ništa. Od poljoprivrede ništa. Barem ova djeca da rade. Nemamo mogućnosti, nemamo ništa. Ništa se nije poboljšalo. Pred izbore se sve obećava – biće zaposlenja, biće ovoga, biće onoga… Izglasaš, ništa. Dokle će ovo ovako, mi ne znamo. Da uzmemo mašinu, odakle da otplatimo. Gdje zaraditi? Kako? Zato odustajemo. Ja da sam imao 30.000, ja bih ostao u gradu. Ostavio bih ove momke. Jedan mi se oženio, ima dijete. Šta da vam kažem.“

„Ja sam Zumra Spahić. Mora se živjet, ali nazor. Kad vidiš da nas je osmoro u kući, u dvije sobe. Nemaš uslova, ali živjet moraš, pa nazor. Ima graha, ima krompira, to je najbitnije. Moraš deverat. Težak je život. Kosim travu, radim, prevlačim… Da ima djeci. Moraš kopat i radit. Moraš živjet i deverat.“

„Ja sam Asim Spahić. Vratio sam se 2003. godine. Nas je devetero, samo ja radim, i to sam invalid rada. Radim samo noću, i to svaku treću noć. Plata mi je 400 KM. A devetero nas je. Djece je sedmero. Četvero ide u školu. Eto, ni sam ne znam kako ih uspijemo slati u školu od ove plate. Hilfswerk nam je napravio kuće, vratili smo se, dao nam je po šest ovaca i to je sve što smo dobili. Otada više niko nije dolazio da nas pita kako je i šta je, niti nam je ko više šta davao. Dao nam Bog šumu, pa beremo malo gljiva, prodajemo i tako se snalazimo. Nema gdje nisam bio. Najprije sam bio u opštini Olovo. Pa sam onda otišao u Visoko. Pa sam se vratio iz Visokog u Vareš. Pa sam se opet iz Vareša preselio u Ilijaš i u Ilijašu sam bio sve dok mi Hilfswerk nije napravio kuću, i tad sam se vratio. Zadovoljan sam što sam se vratio na svoje. E sad, da nam je malo pomoći, da imamo šta raditi, da imamo za preživljavanje, bilo bi dobro. A jesam, zadovoljan sam što sam se vratio na svoje. To je najbitnije. E sad, snalazimo se kako ko umije i može. Mi smo na tromeđi tri opštine, Ilijaša, Olova i Sokoca. Kad je rat počeo, mi smo prvi stradali. Morali smo bježat. Kuće su izgorile, sve je uništeno. Kad smo se vratili, krenuli smo od nule. Nemamo ništa. Jedino nam je smještaj napravljen, ali više ništa drugo. Najgore je što ta djeca nemaju posla. Završe škole, ali nema posla. Nemaju posla i sjede kod kuće. Nemaju šta da rade. Nemaju gdje da rade. Evo ima malo zemlje, ali nema stoke, nema poljoprivrednih mašina da možemo zemlju obrađivat. Ovako nema ništa. I ovo firmi što radi, to je sve tanko. Pogotovo kod privatnika. Radite tri-četiri mjeseca, plati te, ne plati. Jedina firma koja radi kako treba su „Sarajevo šume“ i plaća na vrijeme, daje i platu i topli obrok. Ali nemaju svi sreće tu da rade. Nema više mjesta. Ima nas koji smo radili prije rata u toj firmi, radimo i sad, a za ovu omladinu nema mjesta, dok neko ne ode u penziju. Onaj ko je završio školu mora čekati da jedan radnik ode u penziju da bi on došao nato mjesto, jer je firma popunjena brojem radnika i ne može više ljudi da primi.“

„Ja sam Zahid Dilberović. Imam troje djece. Od to troje, jedno ide u srednju školu, jedno na fakultet. Borimo se za goli opstanak. Pokušavao sam tražiti posao na raznim mjestima. Kažu mi da sam za većinu poslova sam star. A ja mislim da 44 godine nisu puno. Radio sam u TAS-u od 1981. godine do rata. Išao sam tri puta, predavao molbe da me prime, međutim nisu htjeli. Da li ima nade za ovu našu generaciju, ne znam. Samo znam da nam je teško. Pogotovo nama ovamo. Pošto smo i daleko – 40 km od Ilijaša, 50 od Sarajeva. Dobro, put se sada malo čisti, pa djeca mogu ići u školu i tako. A ovo ostalo je sve tanko. Potrebni su mehanizacija i stoka, da se ljudi imaju čime baviti. Zavisi ko bi šta htio. Ja, recimo, znam čime bih se konkretno htio baviti, ali za to mi je potrebno od 15 do 20 hiljada KM.“

„Ja sam Bejha Dilberović. Bili smo svukud. Al‘ tuđina tuga golema. Na svome je najbolje. Prezadovoljna sam. Ovo je moje najmilije mjesto. Osjećala sam se bolesno i svakakvo, a ovdje se osjećam super. Idemo jedno drugom, pijemo kahve… Lijepo svoje ognjište. Fala onom ko se pobrinuo pa pomog‘o. Imamo tri prostorije. Dosta je. Ja sam zadovoljna. Da imam samo jednu prostoriju, ja bih bila zadovoljna, samo nek‘ sam na svome.“

* * * * *

Bajro Česko je i ovaj Bajram dočekao u Izbjegličkom kolektivnom centru u Hrasnici, nadomak Sarajeva. I dalje, njegova jedina želja je život u svom, a ne „tuđem“ domu:

„Imamo sobu, stara i ja. Tu smo godinu dana. Bili smo u privatnoj kući. Prije toga smo bili u jednom napuštenom stanu. Otuda smo bili deložirani. Volio bih se vratiti. Tamo mi je moja djedovina. Lijepo je Sarajevo, ja imam i porodice u Sarajevu, braće, sestara i tako dalje. Dolazim kod njih, obilazim ih. Međutim, mene vuče tamo ono moje. Ovo je za mene tuđina. Na svome je najbolje. Tamo se najslobodnije osjećam. Nana mi je lošijega zdravlja nego ja. Operisana je. Ljekara nema blizu. Morala bi svakog trećeg dana ljekara imati. Ja nemam penzije. Stara prima neku socijalnu pomoć od 150 KM. Malo priradi nešto ovdje, ondje. I eto tako.“

* * * * *

Slučaj „Kotorsko“ mogao bi biti uskoro riješen, javlja dobre vijesti iz Doboja Arnes Grbešić:

Slučaj „Kotorsko“ dobio je novi nastavak. U skupštinskoj sali, odbornicima opštine Doboj obratili su se predstavnici Bošnjaka i Srba iz ovog naselja, koji godinama učestvuju u sudskom procesu, zbog odluke opštine Doboj o podjeli zemljišta za izgradnju kuća raseljenim i izbjeglim Srbima u Kotorskom. Član građevinskog odbora Đorđo Pavlović:

„Prvo bih zamolio sve poslanike u Skupštini da nam ne stvaraju dodatne probleme sa komšijama s kojima živimo. Mi se s njima jako dobro slažemo i mi smo na strani tih ljudi koji trebaju da vrate svoja imanja ako su vlasnici tih imanja. Ja možda nemam ni pravo da vam oduzimam vrijeme, ali radi se o životu 126 porodica koje 15 godina više ne znaju gdje žive.“

Pavlović je na nedavno održanoj sjednici Skupštine opštine Doboj odbornicima objasnio kako Srbi iz Kotorskog vide rješenje ovog problema:

„Imamo prijedlog da se formira komisija, da se ustanove sporni placevi i da oni ostaju na rješavanju. A ovi ljudi da nastave živjeti i da nastave graditi. Vi znate da je dole vršeno rušenje objekata u tri faze. U prvoj fazi je učestvovalo preko 500 policajaca. U drugoj fazi 500 i nešto policajaca. Nisam ih brojao, ali otprilike toliko. U trećoj fazi nismo ni izlazili, nismo imali više živaca. Donesite nekakvu odluku koja će ljudima reći gdje će živjeti. Dali ste nam građevinske dozvole, dali ste nam rješenja, svu potrebnu dokumentaciju imamo. Ali, izgleda, nekome odgovara da mi budemo tema broj jedan.“

Predsjednik mjesne zajednice Kotorsko, Hamza Alija Bečić, istakao je da se zemljište koje je predmet sudskog spora, ne može dijeliti na sporno i nesporno:

„Svi su placevi sporni. Tu nije trebalo graditi. Nije se ni nama dozvolilo prije rata da gradimo. Svi zakoni su doneseni u toku rata. Prije rata tamo gradnja nije bila dozvoljena jer je to bila industrijska zona.“

Bečić je u obraćanju skupštinskim odbornicima rekao kako ih želi podsjetiti da je za slučaj „Kotorsko“ kriva politika:

„Vi vrlo dobro znate, pojedinci, da je to urađeno u Kotorskom radi promjene demografske i etničke slike. Godine 2000. nama nije bilo dozvoljeno da uđemo u opštinu. Godine 2001. nismo mogli ući da uzmemo dokumentaciju. Za to imam materijalne dokaze. Morate znati da je ovo uradila politika i politika ovo mora i da riješi. Neće niko drugi riješiti. Ovdje sjede pojedinci koji su radili na tom projektu. Ali ovdje jedno moram kazati javno, da dole ima, i ove godine je bilo, nasrtaja na našu imovinu. Dođe čovjek, uzme tvoju njivu i uzore. Kad mu nešto kaže, on ti kaže – donesi mi papire. Znači, čovjek mora da ide i da za svoju vlastitu zemlju traži dokaze da je njegova. A on je odnekud tu došao u tu je ostao i sad on ima pravo da ore, a ovaj čija je zemlja, on mora da ide ponovo da traži dokaze. mi ćemo ispoštovati ono što budu donijele sudske institucije.“

Ima li kraja ovom maratonskom sudskom procesu? Predmet se trenutno nalazi na Vrhovnom sudu Republike Srpske. Advokat Bošnjaka iz Kotorskog Zijad Mehmedagić objašnjava:

„Vrhovni sud je donio presudu u upravnom sporu kojom je poništio sve dosadašnje odluke i opštine Doboj i Vlade Republike Srpske, u smislu eksproprijacije i utvrđivanja opšteg interesa. Tako da je taj postupak sad ponovo Vlada Republike Srpske aktualizirala. Međutim, po svim važećim zakonskim propisima se taj postupak eksproprijacije ne može na zakonit način izvesti. To je samo odugovlačenje postupka i, praktično, odugovlačenje i proširivanje dalje agonije i tih građana srpske nacionalnosti koji, umjesto da se vrate na svoja imanja u Maglaj, Zavidoviće i tako dalje, oni još uvijek, zbog loše politike i mešetarnja političara iz Republike Srpske ostaju kao taoci nekakvih politika iz prošlosti.“

Advokat Srba, Siniša Đorđević, izjavio je prilikom posljednjeg rušenja u Kotorskom da će biti veoma teško pronaći rješenje za ovaj slučaj:

„Mislim da ovo može biti veoma rizično. Ja ću vam reći da u samom gradu Doboju vjerovatno ima preko dvije stotine novosagrađenih kuća, koje nemaju apsolutno bilo kakve papire. Ukoliko se sada pokrene lavina, a ne može se stati na ovome, onda ćemo mi vjerovatno biti jedini grad u Bosni i Hercegovini gdje će se poslije rata ponovno voditi rat, znači rušiti objekti. Kako će sve to završiti, ja apsolutno nisam siguran.“

Kako bi ovo pitanje skinula sa dnevnog reda, Skupština opštine Doboj je odlučila da formira komisiju čiji članovi imaju zadatak da obiću pravosudne institucije i ostale relevantne faktore, kako bi slučaj Kotorsko bio riješen. Koji su ostali faktori, nakon sjednice Skupštine opštine, niko nije mogao objasniti.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG