Dostupni linkovi

logo-print

Tri mjeseca povišenog adrenalina


„Pred nama je tri mjeseca povišenog adrenalina“, kaže reditelj filma „Sasvim lično“, bosanskohercegovačkog kandidata za Oskara. „Čarobiramo na sve moguće načine kako bismo pripremili kampanju kojom ćemo se predstaviti u Los Angelesu. Sponzora je teško naći, što zbog toga što je kraj godine, što zbog toga što su se firme već istrošile. Stanovitu pomoć očekujemo od Ministarstva za kulturu“, kaže Nedžad.

Na pitanje hoće li to biti prezentacija s više šarma i pameti nego novca, Nedžad Begović odgovara: „Da, baš na isti način na koji je rađen i sam film – srcem, energijom, prijateljstvom, porodicom“.

„Moj film je jedna cjelina. Nikako ne mogu izdvojiti nekoliko kadrova koji funkcioniraju tako izdvojeni. Imam, čak, i problem s pravljenjem spota kojim bi trebalo reklamirati ,Sasvim lično‘.“

Saznaćete zašto se žiri opredijelio baš za film „Sasvim lično“, a ne za „Go West“ ili za „Dobro uštimane mrtvace“. Kakvi su mladi reditelji u Bosni i Hercegovini, zašto je lakše naći motive i teme za snimanje filma u Bosni i Hercegovini nego u Švicarskoj, na primjer, da li je obavezno završiti akademiju za film i umjetnost da bi se bilo filmskim rediteljem i šta je to posebno u „Amarkordu“, samo su neka od pitanja na koja vam jutros odgovara Nedžad Begović:

* * * * *

RSE: Rekli ste mi u pripremama za ovaj razgovor da ste trenutno „pod povišenom temperaturom“. Zašto?

BEGOVIĆ: Pa, eto, desilo se da je moj film, ispred Bosne i Hercegovine, odnosno Udruženja filmskih radnika BiH, nominiran za Oskara. Zapravo, to je kandidatura za nominaciju. I to je nešto najbolje što je moglo da nam se desi. Tako da smo sada u pripremama, imamo dosta posla oko svega toga. Pošto ćemo tek u januaru znati šta će na kraju biti sa svim tim, da li smo među onih pet ili nismo, ovaj vremenski period ima smisla. Radimo oko toga, trudimo se da uradimo što više posla, sa jednim zaista dobrim osjećanjem.

RSE: To je nekih tri mjeseca povišenog adrenalina. Šta se sve za to vrijeme treba odraditi i uraditi da biste se prezentirali tamo gdje trebate?

BEGOVIĆ: To je najteže pitanje koje nam se postavlja, jer, recimo, po nekim informacijama, znamo da je kampanja „Amelije“ koštala pet miliona dolara, a na kraju nije dobila Oskara. Onda je Danis imao kampanju koja je koštala milion dolara, pa je dobio Oskara. Što znači da ima nešto i do filma, da nije sve u parama. Mi možemo igrati na tu varijantu da se nekako i film pita u svemu tome. Nastojaćemo da što bolje predstavimo film. Inače, mi, naravno, nemamo para i ne možemo pratiti takve kampanje. Ali, nastojaćemo da skupimo nešto para, da odemo tamo i da pokušamo na neki drugi način najaviti da ovaj naš film postoji, da ga neki ljudi vide i tako. Zadužili smo agenciju „Ideologija“ i oni sad smišljaju nešto kao za Guinissovu knjigu rekorda. Pokušavamo da smislimo nešto za čim će se mediji okrenuti. To će biti jedan od naših puteva kako da premostimo ove finansije.

RSE: Sponzora je očigledno teško naći.

BEGOVIĆ: Jeste. Prvo, kraj je godine i budžeti su iscrpljeni. Drugo, firme, ili su spiskale pare, ili ne stoje dobro. Ali, eto, bili smo kod gospodina Gavrila Grahovca, našeg ministra za kulturu, pa je on iskazao dobru volju, i prijateljsku i kao ministar, da nam pomogne. Tu je, naravno, Sarajevo film festival, tako da će i oni nešto pomoći. Obratili smo se i nekim firmama. Pa, eto, očekujemo vrlo brzo neke povratne informacije. Uglavnom, to je prilika koja se ne smije propustiti, i onoliko koliko budemo mogli, mi ćemo uraditi, to što je do nas, na najbolji mogući način. Bez euforije da li će nešto biti ili ne.

RSE: Koliko sam shvatila, to će više biti pamet i šarm nego novac.

BEGOVIĆ: Da. Rekao bih da je, nekako, i sam film takav. Mi smo ga pravili onako srcem, energijom, prijateljstvom, porodično, više nego što smo ga pravili parama. Pa ako se slijed tih nekih vibracija nastavi i u ovoj kampanji, očekujem da će, eventualno, na dobro izaći.

RSE: Odlučivalo se 22. septembra o tome ko će biti ovogodišnji bosanskohercegovački predstavnik u utrci za Oskara. Tri su filma bila u pitanju: „Dobro uštimani mrtvaci“ Benjamina Filipovića, „Go West“ Ahmeda Imamovića i vaš film „Sasvim lično“. Vi ste, od 26 glasova dobili 14 i pobijedili. Šta mislite šta je ono što je vaš film imao, a Benjaminov ili Ahmedov nije?

BEGOVIĆ: Prvo, moram reći da i Benjamin i Ahmed zaista imaju super filmove i meni je bila radost s njima se takmičiti. Mislim da su se ljudi opredijelili za ovaj film zbog činjenice da je on potpuno drugačiji od svega viđenog. Da je jednostavno svježiji, originaliniji, rađen – kao što rekoh – potpuno minimalistički, više duhom i srcem nego parama. Nismo imali para ni za glumce, pa sam angažovao vlastite roditelje da glume moje roditelje, vlastitu ženu da glumi moju ženu, a producenta će igrati Nuno Arnautalić koji i jeste moj producent. Tako da smo mi tu pobrkali neke stvari da su ljudi počeli da vjeruju da se radi o dokumentarnom filmu. Film se, nekako, doima iskrenim. Rekao bih da je tu taj neki password uspješnosti filma.

RSE: O čemu se u filmu radi?

BEGOVIĆ: Ima možda više ravni. Jedno od polazišta je da svaki ljudski život ima svoju vrijednost. I vaš i moj, svačiji. Ne moram ja biti ni Marija Antoaneta, niti Jovanka Orelanka, niti Spartak, niti Aleksandar Makedonski, ali moj život isto tako ima svoju vrijednost. Ja sam skupio i organizovao te vrijednosti i napravio od toga film. To je film o potpuno običnim ljudima. To su praktično radila dva čovjeka – moj producent Nuno Arnautalić i ja. Mi smo se tri godine igrali s tim materijalom i strpali ga u film. Pokušali smo, ako nije pretenciozno da kažem, da nadrastemo zakonitosti filma i filmskog jezika. Teško mi je to sažeti. Evo sad treba da napravimo neki klip od 30 sekundi za televiziju, pa imamo problem koje kadrove probrati, jer taj film funkcioniše samo kao cjelina. Tako da se niti može jedno zrno otkinuti pa separatno pokazati, niti se može jednostavno ispričati sadržaj. Najbolje ga je pogledati.

RSE: Otkud vi uopšte u svijetu filma?

BEGOVIĆ: Tako me nekako zapalo. Po nekom vlastitom osjećaju. Ja sam se svačim u životu bavio, i onda sam otišao u filmski klub „Riječ mladih“ i shvatio da mi je tamo najbolje nego igdje drugdje. To je bilo još u vrijeme kada u Sarajevu nije postojala Akademija. Onda sam išao u kino, gledao filmove, iščitavao literaturu, bio, onako, što se kaže, sam svoj majstor i pravio filmove. Došao sam do toga da, nekako, moje neke osjećaje i moje ideje najbolje mogu da iskažem kroz taj medij. Važno je samo prepoznati svoj osjećaj i realizovati ga na pravi način, a medij je onakav kakav jeste. Da mi više odgovara literarna forma, onda bih to tako pokazivao. Pošto sam volio da eksperimentišem, bavio sam se crtićima kad su svi bili odustali od toga, osim nas nekoliko u tim klubovima. Onda se osnovala Filmska radna zajednica „Bosna“ koja je pokrenula crtani film, pa su mene pozvali. Moram reći da je to bilo prilično uspješno. Onda sam se bavio dokumentarnim, pa kratkim igranim filmom. I, evo, sad smo napravili tu dugometražnu formu.

RSE: Mora li se obavezno završiti filmska škola da bi se bilo filmski reditelj, ili se može krenuti u taj posao samo po osjećaju i emociji?

BEGOVIĆ: Inače je umjetnost, što se kaže, božje davanje, pa ili imaš nekog talenta ili nemaš. To je, onako, potpuno individualno i ne može se naučiti. Inače, kad bi se moglo naučiti, onda bi svi mi bili dobri slikari i pravili dobre filmove. Umjetnost uvijek nosi neku tajnu kojoj se čovjek možda može primaći, ali nikako je osvojiti. I u tome je to čudo umjetnosti, ta intriga. Ona je uvijek, ustvari, i inspirativna. Jer, kad bi bio recept, kad bi bila šifra, više ne bi bilo zanimljivo baviti se umjetnošću. Mi znamo kako izgledaju dobri filmovi, znamo kako izgledaju dobro napisane knjige i kako izgleda dobra slika, ali mi ne možemo napraviti istu takvu sliku i da hoćemo. Dakle, to je neka alhemija koju čovjek nosi u sebi. Akademije, naravno, pomažu jer one nauče čovjeka nekom zanatu, objasne mu neke pravce, neka teorijska utemeljenja, i onda iz toga može da se izvuče neko znanje i da se, možda, skrate neki procesi. Moji su trajali duže jer sam ja samouk. Išao sam po festivalima, družio se s ljudima. Bili su mi zanimljivi, slušao sam ih, zajedno s njima analizirao filmove, gledao kako to oni rade, volio velike filmove, nisam gubio vrijeme na lošim filmovima… Iz toga razvijaš neki svoj osjećaj i onda ga realizuješ kad imaš priliku. Čovjek ne može pobjeći od sebe i da hoće. I onda ispadne onakav film koji liči na svog autora, i to je najvažnije. Ljudi mi kažu: „Ovo liči na tebe“, a meni je vrlo važno kad mi to kažu.

RSE: Postoji li neki film koji biste uvijek nosili sa sobom i uvijek ga gledali?

BEGOVIĆ: To je definitivno „Amarkord“. Gledao sam ga stotinama puta i uvijek otkrivao nešto novo. To je definitivno moj film za sva vremena.

RSE: Ima li za to nekog posebnog razloga? Da li je to zato što je i to film o „malim ljudima“?

BEGOVIĆ: „Amarkord“ sam gledao mnogo prije nego što sam uopšte znao da ću se baviti filmom. Ali, nekako, prepoznaš da neko misli kao ti. Nađeš tu sebe. Ja sam sebe nalazio u Feliniju. Osjećao sam da bih i ja mogao praviti takve filmove. Nikad ne bih mogao praviti, recimo, filmove kao Bergman. Ovaj čovjek mi je nekako potpuno blizak. Razumijem ga kroz kadar.

RSE: Negdje sam pročitala da je ovogodišnja filmska sezona u Bosni i Hercegovini bila kvalitetna i bogata.

BEGOVIĆ: Ako je sada, poslije rata, to neka prekretnica za nas, nove bosanske kinematografije, mislim da imamo neprirodno dobru produkciju koja je, ustvari, u neskladu i sa vremenom i sa mogućnostima. U principu, misija filma je da prvo nešto govori o svom ambijentu i da ga ljudi iz tog ambijenta, domaćeg, gledaju. To je jedno. Drugo, kada odemo kao mala kinematografija na velike festivale i tamo uđemo u zvaničnu selekciju, i to je zaista golemo i veliko čudo. Takmičimo se sa velikim kinematografijama, od američke, njemačke, francuske, indijske, japanske i ne znam koje sve ne. I onda se izborimo za neki takmičarski program u kojem bude, možda, dvadesetak filmova, a znamo da se prijavilo po tri-četiri hiljade. Tako da to isto smatram ogromnim. Skoro da je svjetsko čudo kad Ahmed Imamović dobije Felixa ili kad Danis Tanović dobije Oskara i sve ove druge nagrade koje nam se dešavaju. To je skoro nemoguće. Tako da ja mislim da mi imamo dobre autore, pune nekih ideja koje treba ispričati ljudima. Pa, evo, sad i ova nova generacija mladih reditelja koji su startali sa kratkim filmom, vidim da su takođe uspješni. Tako da mi jednostavno živimo u jednom onako umjetnički ili filmski inspirativnom prostoru, i očito da to nalazi svoju dobru materijalizaciju i nalazi publiku kojoj može da se dopadne, pa i da bude nagrađeno.

RSE: Mislite li da je vrijeme ratnih filmova prošlo u Bosni i Hercegovini?

BEGOVIĆ: Ne mislim. Evo i Spielberg je poslije pedeset godina napravio „Schindlerovu listu“. Znam da ljudi misle da je više sve preopterećeno, a pogotovo umjetnost, ratom. Međutim, to je najjača činjenica koja se čovjeku u životu može desiti. Čovjek to ne može da zaboravi. U uređenim kinematografijama ili u uređenim društvima, ljudima je u principu dosadno. Kad sve funkcioniše, gdje niko ne kasni na posao, gdje kupiš sve što ti na um padne, kad ima struje i tako dalje, onda je umjetniku prilično dosadno, dosadno mu je tamo gdje se ništa ne dešava. Kod nas je sve nadrealno, mimo logike, a to je umjetnički dragocjeno i to, očito, ljudi prepoznaju. Ljudi su dobivali Nobelove nagrade za djela inspirisana vlastitim iskustvom holokausta. Tako da je rat prejaka činjenica u životu umjetnika da bi lako izašla iz njega.

RSE: Česi se, recimo, žale da otkad su postali neovisni, otkad su im Rusi otišli, više nemaju ni dobrih pisaca, ni dobrih filmskih reditelja.

BEGOVIĆ: Umjetnika mora nešto da pritišće, da bi bio iznutra nezadovoljan. Ne sjećam se nekog dobrog, recimo, švajcarskog filma. Austrijanci nemaju toliko dobrih filmova, a imaju sve. Sve je u redu, nema problema s lovom, nema problema s tehnikom. Mi sa svim imamo problema. Ali, ti problemi su inspirativni.

RSE: Jasno. Ti ljudi koji dobro žive nemaju izazova.

BEGOVIĆ: Jeste. Pa i bogatašima je dosadno. Ima jahtu, ima helikopter, ali nema nikakve motivacije. Mrsko mu je otići na Havaje jer može kad hoće. A mi ovdje izližemo mozak na tome kako otići na more, petnaest dana u Makarsku.

RSE: Evropska premijera vašeg filma će biti održana sljedećeg mjeseca u Njemačkoj.

BEGOVIĆ: Ne znam, ne smijem se zakleti. Trebala je da bude u Cottbusu. Međutim, naš distributer, kompanija East-West iz Londona, sada pregovara sa mojim producentom da vidimo kako to da uobličimo. Jer, to je strategija. To nije da te neko zovne, pa ti odeš, već je to bukvalno čitav jedan koncept.

RSE: Mislite na Filmski festival u Cottbusu?

BEGOVIĆ: Da, to je bila ideja. Međutim, pošto mi imamo, eto, kao nešto dragocjenije u rukama, vidjećemo gdje ćemo napraviti evropsku premijeru. Film je bio prikazan na Film festivalu u New Yorku, onda ovdje na Sarajevo film festivalu, ali izvan konkurencije. Takav je bio dogovor sa direkcijom festivala da bismo zadržali ekskluzivitet evropske premijere.

RSE: Svi ljudi koji žive vani imaju strašan problem doći do bosanskohercegovačkog filma, bilo u kinu, bilo na DVD. U čemu je problem?

BEGOVIĆ: Što se nas tiče, mi imamo dosta poziva na neke festivale. Imamo ozbiljnog distributera koji će se, ja se nadam, pobrinuti da gledaoci u Evropi imaju priliku da to vide, ili u bioskopskoj distribuciji ili na televiziji ili na festivalima. Iduće sedmice ćemo imati i neke razgovore i oko štampe DVD-ja. Tako da će, nadam se, biti prilike. Ako naši ljudi koji su vani, imaju neke dobre veze sa nekim ljudima koji su radi da kupe film i da ga prikažu u kinu, neka se jave, dogovorićemo se oko distribucije, pa neka vide svi. To nam je sad misija, to nam je cilj.

RSE: Ovakav sličan razgovor vodila sam sa Danisom Tanovićem na istim ovim talasima, u istom ovom programu, nekako u isto vrijeme pred prikazivanje njegovog filma.

BEGOVIĆ: Ja sam tada bio predsjednik Udruženja i potpisivao sam te papire, pa mi to čini radost i nekako se osjećam blizu Oskara. Ne znam više šta bih rekao. Svaki put kad se pomene Oskar, grlo mi odmah blokira. Osuše mi se usta. Međutim, nećemo biti tužni ako ga ne dobijemo. Trudimo se sad da taj film ide onako po nekoj logici stvari koje su potrebne da se taj Oskar odradi, pa ćemo vidjeti.

RSE: Uspjeh je ogroman i da uđe među pet stranih filmova nominiranih za Oskara.

BEGOVIĆ: Ma ja, i to je već za pasti u nesvijest.

RSE: Želim vam sve najbolje, držim fige na putu do Los Angelesa i Oskara.
XS
SM
MD
LG