Usprkos svjetskom konsenzusu da djecu ne treba slati u ratove, brojka od gotovo 300.000 dječaka i djevojčica u raznim vojnim snagama diljem svijeta je i više nego zastrašujuća. Podaci govore da je prvog američkog vojnika koji je poginuo u Afganistanu ubio jedan četrnaestogodišnji snajperist. I danas se među talibanskim borcima nalaze djeca. Slično je i u Iraku, gdje se američke i britanske snage susreću sa djecom u pobunjeničkim redovima. Više od 100 iračke djece je bilo zatočeno u zatvoru Abu Graibu. No, najzastrašujuća pojava je korištenje djece kao bombaša samoubojica. U ime takozvanih viših ciljeva gotovo desetoro palestinske djece je proglašeno mučenicima zbog izvedenih samoubilačkih napada na izraelske ciljeve. I u Iraku je zabilježen slučaj djeteta bombaša samoubojice. Iako su izvještaji iz Kirkuka neprecizni, dvoje svjedoka događaja potvrđuju da se dječak opasan eksplozivom raznio u blizini automobila lokalnog šefa policije koji je atentat preživio, ali je teško ranjen.
Pokažu li se izvještaji vjerodostojnima, ovo je prvi slučaj da je bombaš samoubojica u Iraku zapravo dijete. Jo Becker, direktorica Odjela za prava djece u Human Rights Watcu kaže:
''Poznato nam je da što se rat razvija, sve više i više djece se uključuje u pobunjeničke redove. Nisam čula za druge slučajeve u Iraku djece bombaša samoubojica, ali ne mogu biti sto posto sigurna.''
Becker ističe da, nažalost, nije rijedak slučaj da djeca sudjeluju u ratnim operacijama. Podsjeća na Vijetnamski rat šezdesetih i sedamdesetih godina, gdje su se djeca borili protiv Amerikanaca, potom u osamdesetim, u ratu između Irana i Iraka, pa u sukobima u Africi, gdje su vrlo česta otimana od roditelja i uključivana u borbene jedinice pod prijetnjom smrću:
''Moramo naglasiti da djeca nemaju jednaku mogućnost shvaćanja stvari kao odrasli. Djeca se koriste kao vojnici jer je njima lako manipulirati i ona su lakovjerna.''
*****
A kako je bilo tijekom ratova u zemljama regije? U Bosni i Hercegovini, u proteklom ratu, nije bilo sistematske zloupotrebe djece, no zločina nad djecom je bilo. Poginulo ih je gotovo 18.000. Glavni tužitelj Kantona Sarajevo, Relja Peleš:
''Radilo se o klasičnom ratu, ali osim logora i svega onoga što je do sada snimljeno, nije nam poznato ništa više.''
****
U Srbiji je bilo slučajeva da su djeca primana među vojnike, no time se nitko nije sustavno bavio. Nema podataka i nema statistike.
UNICEF u Srbiji i Crnoj Gori nema konkretne podatke da li je bilo kršenja prava i zloupotrebe dece u ratu. Veruje se da je broj maloletnika koji su učestvovali na ratištima bivše Jugoslavije, zanemarljiv. Deca lako dolaze pod uticaj odraslih i opšte atmosfere u društvu, ističe psiholog Ljubomir Pejaković iz Centra za prava deteta:
''Možemo pretpostaviti da je bilo pojedinačnih slučajeva. To nije sporno. Verujem da je moguće da je bilo dece učesnika u tim sukobima. Sećam se jednog oca koji je dva puta sina vraćao sa autobuske stanice da ne ide na ratište u Bosnu.''
U manipulacijama, zaradi ratnih ciljeva, deca se često koriste, ali je to teško utvrditi, kao što je i manje verovatno da će to neko i priznati. Nevladina organizacija 484 iz Beograda, godinama se bavi pravima ratom ugroženih lica. Direktorka grupe, Vesna Golić:
''Onaj koji vodi rat uvek smatra da sve drugo u društvu treba biti podložno njegovoj moći i tome što on radi. Imamo primera i iz Drugog svetskog rata u kojem je bilo zloupotrebe dece.''
****
Naša sugovornica iz Zagreba priča nam kako je njen sin u jesen 1991. godine pobjegao iz kuće i priključio se tadašnjim paravojnim formacijama:
''Imao je nepunih 17 godina. Otišao je na samom početku i to bez pristanka roditelja. Išao je u grafičku školu. Škola je bila pogođena. Grupa dječaka iz škole je otišla braniti Hrvatsku. Na sve načine smo ga pokušavali zaustaviti. Rekla sam mu da ima starijih koji su prošli vojnu obuku, pa neka oni ratuju. On je rekao da takvi nemaju hrabrosti koju oni imaju. Javio se u HOS, u grupu za izviđanje. Rekao je da ima 19 godina i to je prošlo. Otišao je na ratište. Išao je u akcije izviđanja. Jednog dana su njih sedmorica ušli u okruženje. U toj akciji, gotovo su svi nastradali. Preživio je njegov najbolji prijatelj.''
Naša sugovornica s ogorčenjem nam je rekla da su joj neki hrvatski dužnosnici kasnije govorili da mora biti ponosna što joj je dijete dalo život za Hrvatsku. O tome, kako je saznala da njen dječak više nije živ:
''Prošla je Nova godina i spremala sam se na posao. Zazvonio mi je neko na vrata u šest sati ujutro. Došla su dva vojnika. Samo na djelić sekunde sam pomislila da možda on dolazi, mada sam slutila da se nešto dogodilo. Slutila sam to i ranije, jer majčino srce to zna. Od tada sam postala vjernik. To me spasilo, inače ne bih mogla živjeti dalje.''
Pokažu li se izvještaji vjerodostojnima, ovo je prvi slučaj da je bombaš samoubojica u Iraku zapravo dijete. Jo Becker, direktorica Odjela za prava djece u Human Rights Watcu kaže:
''Poznato nam je da što se rat razvija, sve više i više djece se uključuje u pobunjeničke redove. Nisam čula za druge slučajeve u Iraku djece bombaša samoubojica, ali ne mogu biti sto posto sigurna.''
Becker ističe da, nažalost, nije rijedak slučaj da djeca sudjeluju u ratnim operacijama. Podsjeća na Vijetnamski rat šezdesetih i sedamdesetih godina, gdje su se djeca borili protiv Amerikanaca, potom u osamdesetim, u ratu između Irana i Iraka, pa u sukobima u Africi, gdje su vrlo česta otimana od roditelja i uključivana u borbene jedinice pod prijetnjom smrću:
''Moramo naglasiti da djeca nemaju jednaku mogućnost shvaćanja stvari kao odrasli. Djeca se koriste kao vojnici jer je njima lako manipulirati i ona su lakovjerna.''
*****
A kako je bilo tijekom ratova u zemljama regije? U Bosni i Hercegovini, u proteklom ratu, nije bilo sistematske zloupotrebe djece, no zločina nad djecom je bilo. Poginulo ih je gotovo 18.000. Glavni tužitelj Kantona Sarajevo, Relja Peleš:
''Radilo se o klasičnom ratu, ali osim logora i svega onoga što je do sada snimljeno, nije nam poznato ništa više.''
****
U Srbiji je bilo slučajeva da su djeca primana među vojnike, no time se nitko nije sustavno bavio. Nema podataka i nema statistike.
UNICEF u Srbiji i Crnoj Gori nema konkretne podatke da li je bilo kršenja prava i zloupotrebe dece u ratu. Veruje se da je broj maloletnika koji su učestvovali na ratištima bivše Jugoslavije, zanemarljiv. Deca lako dolaze pod uticaj odraslih i opšte atmosfere u društvu, ističe psiholog Ljubomir Pejaković iz Centra za prava deteta:
''Možemo pretpostaviti da je bilo pojedinačnih slučajeva. To nije sporno. Verujem da je moguće da je bilo dece učesnika u tim sukobima. Sećam se jednog oca koji je dva puta sina vraćao sa autobuske stanice da ne ide na ratište u Bosnu.''
U manipulacijama, zaradi ratnih ciljeva, deca se često koriste, ali je to teško utvrditi, kao što je i manje verovatno da će to neko i priznati. Nevladina organizacija 484 iz Beograda, godinama se bavi pravima ratom ugroženih lica. Direktorka grupe, Vesna Golić:
''Onaj koji vodi rat uvek smatra da sve drugo u društvu treba biti podložno njegovoj moći i tome što on radi. Imamo primera i iz Drugog svetskog rata u kojem je bilo zloupotrebe dece.''
****
Naša sugovornica iz Zagreba priča nam kako je njen sin u jesen 1991. godine pobjegao iz kuće i priključio se tadašnjim paravojnim formacijama:
''Imao je nepunih 17 godina. Otišao je na samom početku i to bez pristanka roditelja. Išao je u grafičku školu. Škola je bila pogođena. Grupa dječaka iz škole je otišla braniti Hrvatsku. Na sve načine smo ga pokušavali zaustaviti. Rekla sam mu da ima starijih koji su prošli vojnu obuku, pa neka oni ratuju. On je rekao da takvi nemaju hrabrosti koju oni imaju. Javio se u HOS, u grupu za izviđanje. Rekao je da ima 19 godina i to je prošlo. Otišao je na ratište. Išao je u akcije izviđanja. Jednog dana su njih sedmorica ušli u okruženje. U toj akciji, gotovo su svi nastradali. Preživio je njegov najbolji prijatelj.''
Naša sugovornica s ogorčenjem nam je rekla da su joj neki hrvatski dužnosnici kasnije govorili da mora biti ponosna što joj je dijete dalo život za Hrvatsku. O tome, kako je saznala da njen dječak više nije živ:
''Prošla je Nova godina i spremala sam se na posao. Zazvonio mi je neko na vrata u šest sati ujutro. Došla su dva vojnika. Samo na djelić sekunde sam pomislila da možda on dolazi, mada sam slutila da se nešto dogodilo. Slutila sam to i ranije, jer majčino srce to zna. Od tada sam postala vjernik. To me spasilo, inače ne bih mogla živjeti dalje.''
