Bulatovićeva bezrezervna predanost Evropi nije prošla bez domaćih reakcija. U vrhu Đukanovićeve partije bili su optimisti i smatraju da lider SNP-a lagano otvara vrata za dogovor o referendumu. Opozicija je, na drugoj strani, pokušala da zbije redove: narodnjaci su odmah predložili, valjda kao preventivu, da sve opozicione stranke potpišu sporazum - da neće ni pregovarati o referendumu.
Šta je, dakle, stvarno namjerio Predrag Bulatović?
Na prvi pogled djeluje kao da je lider najjače opozicione stranke napravio zaokret u strategiji. Priča o bezuslovnom prihvatanju evropske odluke može da bude prvi korak ka prihvatanju priče o referendumu. Uostalom, kada lider partije čiji članovi i dalje beskrajno vole Miloševića govori o izvršavanju naredbi međunarodne zajednice - onda se mora konstatovati politički zaokret SNP-a.
Pitanje je, međutim, da li je Predrag Bulatović krenuo pravcem koji je dobar za njegovu stranku i za Crnu Goru?
Jer, prije pet godina – u vremenu kada je SNP-om vladao Momir Bulatović - nije bila jedina greška savezništvo sa Miloševićem. Ključni problem je tadašnje zalaganje Socijalističke narodne partije da se o sudbini Crne Gore odlučuje - van Crne Gore. Nesrećni Momir Bulatović želio je da - i svoju partiju i crnogorsku državu - ustroji u skladu sa sopstvenim likom. Mislio je - ako je njemu potreban vodič - da i Crna Gora mora imati staratelja.
Nedavna izjava Predraga Bulatovića pokazuje da promjena partijskog lidera nije još dovela do korjenite promjene političke logike. Umjesto Miloševića sada se poziva Solana da odlučuje o Crnoj Gori – to liči na prostu zamjenu likova u istoj predstavi. U stvari, to je ista politička misao koju je njegovao Momir Bulatović i koja uništava samo biće Crne Gore. Porazno je vjerovanje da ovdje ništa ne može dobro da se napravi, da Crna Gora mora da zavisi od nekoga sa strane, nekad u Beogradu ili sad u Briselu.
Zato lider Socijaističke narodne partije mora dobro da razmisli kojim će putem dalje. Bulatović je ubijeđen da je interes Evropske unije da spriječi crnogorski referendum. Zato lider SNP-a lukavo poziva Brisel nadajući se da će Evropljani učiniti ono što on ne može – da se zadrži Crna Gora u državnom savezu sa Srbijom.
Međutim, potpuno oslanjanje na Brisel može da bude mač sa dvije oštrice za Socijalističku narodnu partiju. Ako Evropa spriječi referendum, ko će spriječiti Solanu da napravi dogovor baš sa Đukanovićem i Koštunicima kao i prije četiri godine? Ako, opet, Solana pristane na crnogorski referendum, SNP rizikuje da – odbijanjem razgovora i bojkotom referenduma - postane partija bez budućnosti u samostalnoj Crnoj Gori.
Misleći da povlađivanjem Evropi pogađa u centar, Bulatović je, u stvari, potpuno promašio: za svoje ideje mora se sam izboriti. Za njegovu partiju je najgore rješenje kada Crna Gora sama ne odlučuje o svojoj sudbini.
Šta je, dakle, stvarno namjerio Predrag Bulatović?
Na prvi pogled djeluje kao da je lider najjače opozicione stranke napravio zaokret u strategiji. Priča o bezuslovnom prihvatanju evropske odluke može da bude prvi korak ka prihvatanju priče o referendumu. Uostalom, kada lider partije čiji članovi i dalje beskrajno vole Miloševića govori o izvršavanju naredbi međunarodne zajednice - onda se mora konstatovati politički zaokret SNP-a.
Pitanje je, međutim, da li je Predrag Bulatović krenuo pravcem koji je dobar za njegovu stranku i za Crnu Goru?
Jer, prije pet godina – u vremenu kada je SNP-om vladao Momir Bulatović - nije bila jedina greška savezništvo sa Miloševićem. Ključni problem je tadašnje zalaganje Socijalističke narodne partije da se o sudbini Crne Gore odlučuje - van Crne Gore. Nesrećni Momir Bulatović želio je da - i svoju partiju i crnogorsku državu - ustroji u skladu sa sopstvenim likom. Mislio je - ako je njemu potreban vodič - da i Crna Gora mora imati staratelja.
Nedavna izjava Predraga Bulatovića pokazuje da promjena partijskog lidera nije još dovela do korjenite promjene političke logike. Umjesto Miloševića sada se poziva Solana da odlučuje o Crnoj Gori – to liči na prostu zamjenu likova u istoj predstavi. U stvari, to je ista politička misao koju je njegovao Momir Bulatović i koja uništava samo biće Crne Gore. Porazno je vjerovanje da ovdje ništa ne može dobro da se napravi, da Crna Gora mora da zavisi od nekoga sa strane, nekad u Beogradu ili sad u Briselu.
Zato lider Socijaističke narodne partije mora dobro da razmisli kojim će putem dalje. Bulatović je ubijeđen da je interes Evropske unije da spriječi crnogorski referendum. Zato lider SNP-a lukavo poziva Brisel nadajući se da će Evropljani učiniti ono što on ne može – da se zadrži Crna Gora u državnom savezu sa Srbijom.
Međutim, potpuno oslanjanje na Brisel može da bude mač sa dvije oštrice za Socijalističku narodnu partiju. Ako Evropa spriječi referendum, ko će spriječiti Solanu da napravi dogovor baš sa Đukanovićem i Koštunicima kao i prije četiri godine? Ako, opet, Solana pristane na crnogorski referendum, SNP rizikuje da – odbijanjem razgovora i bojkotom referenduma - postane partija bez budućnosti u samostalnoj Crnoj Gori.
Misleći da povlađivanjem Evropi pogađa u centar, Bulatović je, u stvari, potpuno promašio: za svoje ideje mora se sam izboriti. Za njegovu partiju je najgore rješenje kada Crna Gora sama ne odlučuje o svojoj sudbini.
