Dostupni linkovi

Tranzicija u siromašnom kraju


Faruk Begoli je glumac koji je obeležio najslavnije dane jugoslovenske kinematografije. Igrao je u filmovima: Derviš i smrt, Kuća pored pruge, Čuvar plaže u zimskom periodu, Bitka na Neretvi, Partizanska eskadrila, Pogled u zenicu Sunca. Bio je direktor Niškog festivala, kao i jedan od predsednika Udruženja filmskih glumaca. Osamdesetih godina prošlog veka odlazi u Prištinu da bude profesor glume, prvo u Pedagoškoj školi, a zatim na Akademiji. Bio je i direktor pozorišta Dodona. U ovom pozorištu, zajedno sa Enverom Petrovcijem, držao je nastavu glume. Proizveli su nekoliko glumačkih generacija u mračnim vremenima, kada su srpske vlasti zabranile Prištinski univerzitet. Režirao je i komediju - Profesore ja sam talent, zar ne? U njoj igra sa svojim studentima svake nedelje već dvanaest godina. Ova predstava postala je kultna. Slična je bosanskoj Audiciji.

Davnih šezdesetih godina prošlog veka, studirao je i završio glumu u Beogradu. Pre glume upisao je Ekonomski fakultet. Na sreću za glumačku profesiju, napustio ga je. Josif Tatić Tale glumac je iz njegove klase. Bili su nerazdvojni. Gotovo kao da su se bili pobratimili, kažu oni koji ih znaju iz studentskih dana. Begoli je tada igrao i profesionalno rukomet. Bio je golman u pećkom timu.

Faruk Begoli danas je šezdesetogodišnjak iza kojeg su brojna glumačka, rediteljska, kao i profesorska ostvarenja. Kako i sam kaže, ništa od toga nije mu pomoglo da razume politiku. U moralnom i ljudskom smislu ogorčen je zbog svega što se događalo njegovom narodu na Kosovu, potom i srpskom. Naravno, osuđuje i ne razume paljenje muslimanskih bogomolja u Beogradu i Nišu. O Faruku Begoliju, glumcu, reditelju, profesoru glume, glumci, prijatelji i novinari imaju veoma usaglašeno mišljenje. Kažu da je istinski dobar glumac. Šarmantan je, duhovit je, pravi prijatelj, jednostavno divan čovek. Kažu da je često izazivao zavist kod muškog roda jer se uvek veoma dopadao ženama.

****

RSE: Uspeli ste da sačuvate vaš privatni život, iako ste bili tako slavni?

BEGOLI: Kao i svaki mlad glumac, naravno da sam bio pun sebe. A i išlo mi je dobro. Onda sam i želeo da se sve zna o meni, pa čak i o mojim ljubavima, kratkim, ali intezivnim. Kada volim, volim, ali dugo ne mora da traje. U kasnijim godinama više ne govorim o ljubavima jer je postojala jedna prava ljubav i brak. Bili smo osamnaest godina zajedno. Mislim da je ta balerina i danas zadržala moje prezime. Kada se završilo, završilo se, na žalost. Ostali smo prijatelji. Čujemo se telefonom povremeno. Najviše smo se čuli tokom rata. Kada smo shvatili da smo dobro, i ona i ja, sve ređe i ređe smo se čuli. Bogat sam tom ljubavlju, bogat sam tom ženom. Zahvalan sam joj što mi je pružila jedno saznanje, divnu ljubav, brak, divno druženje i divan deo života.

RSE: Možemo li saznati za još neku vašu vezu iz bivše nam države?

BEGOLI: Postojalo je puno intezivnih veza, onih strasnih ljubavi koje se ne zaboravljaju. Sve što je intezivno, sve što je snažno, ne traje dugo.

RSE: Koja je od vaših bivših ljubavi, sem Zoje, kontaktirala sa vama kada je bilo najteže na Kosovu?

BEGOLI: Ne bih pominjao imena, ali postoji jedna žena u Beogradu koju i danas volim, mada se nismo videli još od pre rata, koja me našla za vreme rata kada su me izbacili iz stana, kada sam se krio u centru grada. Mislim da je predivna naša sadašnja ljubav. Ne viđamo se, ali se volimo. Sreća da su bar neke veze postojale u to strašno vreme. Pošto sam dugo živeo u Beogradu, i prijatelji su bili jako zabrinuti za mene. I oni su me našli, i oni su se brinuli, i oni su mi predlagali razna rešenja. To me čini bogatijim. To mi je davalo snage, to mi i danas daje snage. To me čini čovekom koji ni danas ne može da mrzi nikoga. Ne mogu da mrzim jedan narod i ne mogu da shvatim šta se sve dogodilo, ali sam srećan što ne mrzim.

RSE: Sa svojom predstavom Kralj Lir ste išli na jedno vrlo zanimljivo gostovanje. Kuda ste putovali prošle nedelje?

BEGOLI: Posle dugog vremena otišao sam za Sarajevo na MESS. Bio sam vrlo uzbuđen, vrlo emotivan i malo prestrašen. Od rata uopšte nisam izašao sa Kosova. Nisam otišao do Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva. Stvorilo se kod mene neko osećanje da nisam ni pokušavao da uspostavim onu ljubav koju sam imao. Hoću ljubomorno da sačuvam taj, za mene, divan život, divna prijateljstva, divne ljubavi, čak i divan kreativan rad bez kojeg, verovatno, i ne bi bilo svega ovoga. U Sarajevo sam išao sa Lirom, sa jednom ulogom koja je značajna. Neki kažu da je on kralj uloga. Zbog Lira, zbog osećanja, zbog ljubavi koju imam prema Sarajevu, u kojem sam dugo živeo i radio, imam utisak da nisam bio dovoljno koncentrisan, da sam bio potpuno emotivno na svim stranama. Bio je to doživljaj koji se pamti, koji nikada neću zaboraviti, ali koji nije lak. Sreo sam puno prijatelja. Posle predstave su mnogi došli. U Sarajevu sam poslednji put bio mesec dana pre početka rata. Bio sam tamo kao predsednik Udruženja filmskih radnika Jugoslavije. Na Televiziji Sarajevo smo radili nominaciju domaćeg filma. Bio sam deset dana u Sarajevu. Pre samog početka rata ta nominacija se dogodila. Naravno da sada nisam sreo Šibu Krvavca i Mirzu Idrizovća kojima je, verovatno, srce prepuklo zbog onoga što se događalo u Sarajevu. Nisam sreo ni Davorina Popovića, koji mi je bio drag prijatelj. Došlo je puno prijatelja da vide mene kao Faruka i mene kao Lira. Predstava nije imala pravu komunikaciju, ali aplauz koji su mi dali i sala koja je ostala prepuna mi govore da sam verovatno kriv i ja, moja ljubav prema njima i njihova ljubav prema meni. Imao sam mogućnosti da ostanem, ali nisam mogao jer sam mislio da ako ostanem, onda ću ući u druge vode. Odlučio sam da je zbog tih emocija bolje vratiti se. Ne znam da li sam dobro učinio. Pun sam Sarajeva i prijatelja koje sam sreo. Mnogo ljudi koje nisam znao je bilo i na garderobi. Pitali su me gde sam, što me nema u filmovima.

Imam sreću da me publika voli. Uvek me je volela. Na to nailazim uvek kada prelazim granicu Crne Gore. I ljudi i policija kada me vide pitaju me gde sam. Kažu mi da nisam baš tako ostareo. Taj osećaj mi je drag. Posebno me prepoznaju starije generacije.

RSE: Dok ste bili u Sarajevu, da li ste razmišljali o tome kako bi moglo biti u Beogradu?

BEGOLI: Ne smem o tome da razmišljam. Moji prijatelji me zovu. Čak misle da se plašim. Prekinuo sam jedan divan i pun život. Izgradio sam zid i neću o tome ni da razmišljam jer sam jako voleo Beograd. Bojim se. Hoću da mi ostane u lepom sećanju.

RSE: Da li je to strah od promena?

BEGOLI: Verovatno. Prošlo je više od deset godina. Ne mislim da su se fasade i prijatelji promenili. Pre neki dan, moja prva generacija, skupila se u kafani. Javili su mi se telefonom i sa svakim sam pričao. Bio sam tri dana bolestan od sreće. Vratio sam se unazad, a teško je ići u istoriju. Sreća što čovek pamti i seća se samo lepih stvari. I želim da se sećam samo lepih stvari. Josif Tatić me skoro stalno zove. Bojim se, da ako odem, da ću se rasplakati. Neću da razmišljam o tome.

Kada sam počinjao da igram u nekom filmu, u kojem nisam trebao da umrem, reditelj je govorio da bi trebalo da me ubiju jer onda publika plače.

RSE: Vašem kolegi i prijatelju iz Beograda i Prištine, Enveru Petrovci, je punuđeno da režira u Ateljeu 212. Mislim da je taj projekt odložen. Čujem da su ga pozvali da zaigra u Zvezdara teatru. Kada bi ste vi dobili takav poziv, šta bi ste uradili?

BEGOLI: Ne znam. Enveru su politička događanja prekinula pozorišnu i filmsku karijeru. On je na uspešnom početku zaustavljen sticajem okolnosti. Bilo bi lepo da ode i da zaigra u tom teatru. Bilo šta da se dogodi, mi smo ipak prve komšije. Mi moramo da uspostavimo dobre odnose. Mi moramo da živimo zajedno, ne samo u umetnosti, nego i ekonomski i privredno. Putevi prema Evropi vode preko Srbije. Nadam se da ću to jednoga dana doživeti. Ne mogu da shvatim i ne mogu da razumem, i posle toliko godina, šta nam se dogodilo.

RSE: Ipak ste prelazili granicu i bili ste u Srbiji?

BEGOLI: Ne.

RSE: Zar niste bili u Bujanovcu?

BEGOLI: Da. Pušim nišku Drinu bet filtera. Tada sam obilazio radnje da pokupujem sve što je bilo niške Drine. Svi su me prepoznali. Granice moraju nestati jednoga dana.

RSE: Poslednji film u Srbiji, Bulevar Revolucije, ste radili 1992. godine.

BEGOLI: Odigrao sam jednu epizodu. Dobar sam prijatelj sa Ljubišom Samardžićem.

RSE: Bili ste i koscenarista jednog filma u produkciji Ljubiše Samardžića krajem devedesetih?

BEGOLI: To je bio jedan film u kojem je tako pisalo na špici, ali sam bio konsultant o ponašanju Albanaca. To je film Stršljen.

RSE: To je ljubavna priča između Srbina i Albanke u ovim vremenima.

BEGOLI: Čak je cela ekipa došla da snima u Prizren, mislim 1996. godine. Policija im nije dala, tako da se cela ekipa vratila u Beograd. U studijama na Avali su napravili nešto što liči na Kosovo.

RSE: Devedesete godine su potpuno prekinule vašu karijeru?

BEGOLI: Radio sam film 1995. godine u Sloveniji. Bio sam u Ajdovščini kada se dogodila Oluja. Tada sam uradio poslednji film u bivšoj Jugoslaviji. Posle toga sam nastavio ovde, sa našim mogućnostima. Nisam prestao da glumim. Imam nekoliko dobrih uloga, ali to nisu filmovi, već video pokušaji. Drago mi je što i u tim strašnim vremenima nismo zaboravili šta smo hteli, da smo bili entuzijasti i što smo nastavili da radimo. To su strašna vremena. Potpuno smo bili izbačeni iz škola i iz svih mogućnosti. Krili smo se od policije dok smo radili te filmove. To je bilo u vreme strašne Miloševićeve vladavine.

RSE: Da li su ljudi u Beogradu znali kakva je situacija na Kosovu i da li ste imali isti pogled na to kao i vaši prijatelji u Beogradu?

BEGOLI: Moji prijatelji se ne bave politikom. Toliko smo bili satanizovani, toliko je bilo propagande da čak ni moji najbolji prijatelji nisu bili svesni šta nam se događa. Uopšte im ne zameram. I ja sam prestao da im pričam. Nisam hteo da naši razgovori i naši susreti budu opterećeni tom strašnom satanizacijom moga naroda. Ako svaki dan čitate ili gledate na televiziji kako silujemo, kako ubijamo, onda morate u tako nešto i poverovati. Narod kaže - gde ima dima, ima i vatre. Puno mojih prijatelja je od samog dolaska Miloševića bilo protiv njega. Jedan od njih je bio i Voja Brajević. Deo intelektualaca i glumaca je bio svetan šta će se dogoditi, ali ja nisam bio toga svestan.

RSE: Izbacili su vas iz stana 1999. godine?

BEGOLI: Stanujemo u jednom lepom kraju gde su privatne i divne kuće. Stanujem kod sestre. Jednog dana su nas izbacili. Bile su kolone ljudi. Pošto smo sestra i ja odlučili da ne izađemo sa Kosova, da ostanemo, vratili smo se. Kolona je prošla. Sledećeg dana, oko dva sata, sestra je na televiziji gledala film Operacija Beograd, gde mi kao ilegalci pokušavam da oslobodimo Beograd. Ne gledam svoje filmove. Još dok je film trajao, zalupali su na vrata i izbacili nas po drugi put. Strašno sam srećan što sam ostao normalan i što ne osećam mržnju. Strah je strašna stvar. Ako neko prođe ulicom, znate da je policajac ili militarac. Postojao je i strah od bombardovanja. Sveća mi je izgledala kao osvetlenje Marakane. To je strašno. Sva sreća što taj intezivni strah ne traje dugo. Verovatno bih od njega umro. Menjaju se emocije i osećanja. Čas vas je strah, a onda si kažete da je bolje da me ubiju, nego ovako da živim. Onda pomislite da je bolje da odete. Tada pomislite da ako izađete, onda više nemate domovine i samo ste brojka. Uglavnom su to bile mračne misli, sa povremenim optimističkim vestima i raspoloženjima.

RSE: U to vreme je bilo i bombardovanje Srbije i Beograda. Da li ste razmišljali i o tome?

BEGOLI: Naravno. Više sam razmišljao o prijateljima u Beogradu, nego o nama. Znao sam da u Prištini, tamo gde sam stanovao, može samo greškom bomba da padne. Bombe su padale na miliciju, na vojsku. Beograd je veliki. Veliki je krug vojničkih i policijskih objekata. Sve vesti sam slušao da se ne pojavi neko koga znam.

RSE: Tada ste se čuli sa prijateljima iz Beograda?

BEGOLI: Našla me moja ljubav i dala telefon prijateljima. To je bio telefon kod komšije. Pri svakom javljanju sam pitao za svakoga. Čovek tada postaje sebičan. Misli samo na prijatelje, a ne i na druge ljude, a pri tom i drugi ljudi stradaju.

RSE: Kada je prestalo bombardovanje, kada je došlo do sklapanja sporazuma, kada su ušle NATO trupe i kada je narod počeo da se vraća, kako ste se osećali?

BEGOLI: Bio sam bez osećanja, potpuno prazan. Čak nisam ni izlazio jedno vreme. Nisam mogao da shvatim da smo prošli tako lako.

RSE: Kada je došlo do osvete nad Srbima koji su ostali, kada se dogodio mart mesec, kako ste se osećali?

BEGOLI: Nije samo mart u pitanju. Verovatno je bilo strašno za Srbe povlačiti se kada su ušle trupe. Ono što se događa nama, događa se i drugima, nedužnim. Uvek nedužni stradaju. Nikada ne strada onaj ko je kriv. Strada narod, žene i deca. I dan danas je stanje takvo, bez obzira što svi želimo da živio normalno, da dobijemo nezavisnost, da konačno krenemo, da nas ne vodi neko drugi i neke UN koje su jedna neverovatna birokratija. Moramo da shvatimo da smo na Kosovu koje je naše, ne samo albansko, nego i srpsko i cigansko. To traje već šest godina. U Bosni traje još duže. Nikako naši političari da shvate da je bilo strašno, da je vreme da pokušaju na neki finiji način da reše tu stvar. Srbima sa Kosova, koji su po Srbiji, nikako da pruže mogućnost da se vrate. Tu im je zemlja. Tu su im kuće. Takvu politiku ne razumem. Ne razumem tu tvrdoglavost. Ništa se ne menja u srpskoj politici, a strada srpski narod.

RSE: Sada kreću pregovori o budućem statusu Kosova. Da li se bojite da će to doneti nove napetosti na Kosovu?

BEGOLI: Zaista se ne razumem u politiku. Napetosti postoje, ali ne zbog pregovora, već zbog ekonomskog stanja, zbog nezaposlenosti, zbog krajnje bede. Oko 40 odsto ljudi živi u krajnjoj bedi. Univerzitet i škole su u štrajku. Ekonomska situacija i politička situacija je katastrofalna. Svi smo politizovani i svi mislimo da je to konačna nezavisnost, koja je neminovna, koja će nam doneti sreću. Ovo je tranzicija u siromašnom kraju. Ovde su tenzije visoke. Ova sloboda nije ona koju smo očekivali.

RSE: Polako počinju da se ostvaruju i regionalni projekti. Mislite li da će se glumci, reditelji i stvaraoci sa Kosova više uključivati u regionalne projekte?

BEGOLI: U to uopšte ne sumnjam. Za mesec dana će biti premijera pravog kosovskog filma u kojem igram jednu od glavnih uloga. Priprema se jedan film o Kosovu koji je napisala jedna žena iz Južne Afrike, a reditelj će biti Žalica iz Sarajeva. Radnja će se odvijati na Kosovu. Sve se to polako sklapa. Nedavno je gostovala predstava iz Sarajeva u kojoj je igrala Mirjana Karanović u režiji Dine Mustafića. Dobila je prvu nagradu na pozorišnom međunarodnom festivalu INFEST. Dobila je dvadesetominutni aplauz. Svi znaju ko je, a ipak je dobila veliki aplauz i glavnu nagradu. Ona igra predivno. Kada sam otišao da joj čestitam, rekao sam joj: ''Zašto je Sloba slao vojsku i policiju? Trebao je da pošalje tebe. Vidi šta si učinila od nas''. Dobila je najveći aplauz koji ja pamtim na Kosovu. Za 60 godina na Kosovu, nikada nisam video sličan aplauz.

RSE: Mislim da se o tome malo zna?

BEGOLI: Na žalost. Verovatno beogradske novine nisu ni pisale, ni registrovale to, ali naše jesu. Svi su govorili - Srpkinja iz Beograda, Mirjana Karanović. Narod to krije.

RSE: Što gore to bolje.

BEGOLI: Da.
XS
SM
MD
LG