Dostupni linkovi

logo-print

Bez rješenja za nacionalizovane stanove


* * * * *

Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije podržao izmjene Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo.

Izmjene ovih zakona predložila je Vlada Federacije BiH i sastojale su se u tome da nosiocima stanarskog prava bude dozvoljen otkup nacionaliziranih stanova u kojima žive, a ranijim vlasnicima finansijsko obeštećenje. U slučaju da su stanovi bili u vlasništvu vakufa, legata i zadužbina, ovim instancama kao ranijim vlasnicima trebalo je, prema Vladinom prijedlogu, omogućiti dodjelu takozvanih zamjenskih stanova iz fonda neotkupljenih stanova.

SDP se izjasnio za ove Vladine izmjene Zakona, SDA je bila uzdržana, HDZ protiv, a Stranka za BiH podijeljena.

Prenosimo dio iz rasprave. Prvo resorni ministar Ramiz Mehmedagić, koji je zastupao Zakon:

„Koji su bili razlozi da Vlada prihvati ovakvo rješenje? Prvi razlog je što je već dugo vremena prisutna namjera da se donese krovni zakon o restituciji i evo ni danas mi tog zakona nemamo. Istina, imamo najave da će do kraja ove godine biti tekst zakona završen i da će se pustiti u proceduru u narednoj godini. Ko iole zna problem nacionalizovanih stanova ili nacionalizovane imovine, zna da nije za očekivati da se u izbornoj godini, kakva će biti iduća, očekuje donošenje ovako važnog Zakona, obzirom da je njegova najava za donošenje bila 1991. godine i evo do danas još uvijek ništa nismo učinili. To vrijeme neizvjesnosti najviše pogađa nosioce stanarskog prava s jedne strane, ali isto tako i ranije vlasnike kojima je uvijek obećavano da će im biti ili vraćena imovina ili da će biti obeštećeni za to što im je kroz nacionalizaciju oduzeto. Drugi razlog zbog čega smo se opredijelili za ovo jeste činjenica da je u Republici Srpskoj Zakonom o prodaji stanova omogućen otkup nacionalizovanih stanova i da je taj proces već završen. Nije za očekivati da će se krovnim Zakonom napraviti asimetrično rješenje i da će se kazati da će se u Federaciji BiH nacionalizovani stanovi vratiti ranijim vlasnicima, a u Republici Srpskoj će se ranijim vlasnicima nadoknaditi finansijska sredstva, što je jedino moguće. Takva rješenja u pravnoj praksi nisu poznata i nije ih za očekivati. Mi smo ih iskoristili kao vrlo važan razlog zbog čega se želimo izjednačiti sa onim što je već učinjeno u Republici Srpskoj. Treći razlog je da je određeni broj vlasnika nacionalizovanih stanova u postupku nacionalizacije već obeštećen finansijski. Četvrti razlog su jevrejski stanovi. U dva navrata, zajmom od Sjedinjenih Američkih Država, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je izmirila finansijski imovinu i stanove Jevrejima koji su se preselili i sada žive u Izraelu. Peti razlog je da je jedan znatan broj – uzeću Sarajevo za primjer – stanova koji su bili nacionalizovani, porušen kroz eksproprijaciju i ranijim nosiocima stanarskog prava obezbjeđen drugi stan. Jedina mogućnost za ranijeg vlasnika, obzirom da su takvi objekti porušeni, bila je finansijska nadoknada.“

Josip Merdžo, Hrvatska demokratska zajednica, koja se inače usprotivila Zakonu:

„Zašto niste ponudili zamjenske stanove, dakle ove za koje nitko nije podnio zahtjev za povrat, da oni budu ustupljeni onima koji su sada u ovim stanovima? Što je to manje pravedno? A vlasnik je vlasnik, bila zadužbina, bila bratoviština, bio čovjek s imenom i prezimenom. Ali se svjesno bježalo od te varijante. Zašto? Znači, ima se nekakav drugačiji cilj. Po meni, nikakva pljačka se ne može pravdati nekakvom nazovi pravednošću. Danas ovo ako prođe i tko digne za ovo ruku, po meni diže ruku za pljačku. A ljudi se mogu obeštetiti, i da budu zadovoljni, iz ovoga fonda stanova koji je predviđen, navodno, za vlasnike. Zašto obeštetiti vlasnika? Zašto ne obeštetiti onoga koji koristi tu imovinu, koji ju je dobio jednom od nekakve vlasti? Neka mu sada i ova vlast da nekakvu drugu imovinu. A onome kome je ona oteta, a jest oteta, neka bude vraćena.“

Šemsudin Mehmedović, Stranka demokratske akcije:

„Pravedno rješenje, u ovoj poziciji kada imamo dvije zainteresirane strane za korištenje, odnosno vlasništvo nad stanom, vrlo je teško naći. Pokušano je da se nađe najmanje štetno rješenje. A najmanje štetno rješenje u ovoj poziciji, ja sam to predlagao i evo i danas ću predložiti, u ime, nažalost, samo svog kluba jer drugi u konsultacijama prije izjašnjavanja o Zakonu to nisu željeli da podrže, predložio sam principe koji bi zapravo predstavljali amandmane na pomenuti Zakon, da se isključe vakufi, legati i zadužbine iz privatizacije odnosno otkupa ovih stanova o kojima je riječ. Naravno, postoji i kategorija bivših vlasnika nacionaliziranih stanova. Oni imaju svoje udruženje i oni, doduše pomalo stidno, protestiraju ispred Parlamenta i po gradu. Postoji udruženje ,Dom‘ koje je najsnažnije u svojim zahtjevima, s pravom, jer su u pitanju njihova porodična odnosno lična prava. Ali ako bi posmatrali i ovu treću grupaciju, a to su vakufi, legati i zadužbine, i kada bi oni pozvali svoje ljude koji koriste ili koji bi eventualno mogli koristiti tu imovinu, onda bi sigurno u Sarajevu bila velika gužva.“

RSE: Ministar Mehmedagić odbio je promijeniti Vladin prijedlog Zakona:

„Očito je da je uticaj vjerskih zajednica bio dominantan i na Parlamentu. Parlament nije prihvatio ni zaključak kojim je bilo predviđeno da Vlada pokuša u roku od 15 dana sa novim tekstom Zakona. Znači imamo sad onu klasičnu ustavnu situaciju, poslovničku, kad se šest mjeseci neće pojaviti ništa.“

RSE: Nakon što su većinom glasova odbijene izmjene, federalni ministar prostornog uređenja Ramiz Mehmedagić povukao je iz procedure izmjene i drugog – Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, što je trebalo biti razmatrano u paketu s prvim zakonom. Njihova materija je inače usko povezana i odnosi se na otkup nacionalizovanih stanova. Zakonske izmjene u ovoj oblasti već dugo su bile aktuelne u federalnom Parlamentu, ali su rasprava i izjašnjavanje o njima više puta odgađani. O različitim interesima dva udruženja govore sljedeće izjave. Prvo Haris Biogradlić, udruženje „Dom“ koje zastupa interese nosilaca stanarskih prava u nacionalizovanim stanovima:

„Vidite, izlaze poslanici koji pojma nemaju šta znači ova problematika. Vrijeđaju nas riječima da smo kriminalci, lopovi, banditi… Ne znam šta da kažem. Ovo je blamaža, ovo je farsa.“

Nasif Rašidagić, Udruženje za zaštitu prava vlasnika nacionalizovanih stanova:

„Mi smo nebrojeno puta pokušali stupiti u kontakt sa članovima udruženja ,Dom‘ da zajednički prisilimo Vladu i Parlament da po hitnom postupku donesu Zakon o restituciji. Postoji rješenje i u zamjenskim stanovima. A oni hoće nasilu da ukinu član 47 i da kupe privatne stanove. To bi bio presedan na evropskim prostorima.“

* * * * *

U nastavku o povratku Srba u mostarsku regiju.

Vujadin Berberović je stao na čelo povratka Srba u Mostar i okolicu još 1997. godine, a prvi povratnici su stigli u Ortiješ naredne godine. O stanju koje su zatekli tada, Berebrović se prisjeća:

BERBEROVIĆ: Bilo je izuzetno loše. Bez struje, bez vode, sve kuće su bile devastirane, trebalo je silno obezbjeđenje SFOR-a. Iskreno govoreći, posmatrajući pogotovo, evo, nakon sedam godina, da je to bilo izuzetno teško i hrabro od samih tih povratnika. Možemo biti izuzetno zadovoljni recimo situacijom u gradskom području Jug, kako se sad zove, ranije – opština Mostar-Jug, kao i situacijom u gradskom području Sjever, odnosno u nekadašnjoj opštini Mostar-Sjever. Tu je povratak izuzetno kvalitetan i tu će značajan broj građana srpske nacionalnosti živjeti i u narednom periodu.“

RSE: Koliko se zapravo Srba vratilo u ovaj kraj?

BERBEROVIĆ: Mislim da niko nema najtačniji podatak jer je upravo problematičan broj i onih koji su se vratili u stanove. Ljudi se vrate individualno, ne javljaju se nikome. Pitanje je koliko ih tačno ima, ali sigurno da brojka nije veća od 7.000.

RSE: Koliki bi to otprilike bio procent prijeratnog stanovništva?

BERBEROVIĆ: S onim brojem, s kojim je dosta manipulisano, a što je ostao u gradu, procjenjujemo da je, realno, brojka oko 8.000. A prema popisu iz 1991. godine, u Mostaru je živjelo 24.000 građana srpske nacionalnosti i bila je brojka od preko 12.000 Jugoslovena. Slobodne su procjene koliko se sada od toga broja izjašnjava kao Srbi. Prema tome, to su pokazatelji.

RSE: Šta možete reći o tom kvalitetu povratka? Kako ljudi sad žive?

BERBEROVIĆ: Osvrćući se sada na sve urađeno, mislim da je ovo izuzetno težak period, jedan prelnomni period u povratku Srba, jer za nas ono što je bilo veoma bitno, to je da je veliki broj mlađih porodica sa djecom shvatio da ima perspektivu na području grada Mostara ili doline Neretve, da mu je živjeti u Istočnoj Hercegovini sigurno sada ekonomski izuzetno teško i, kažem, shvatili su da bi se trebali vratiti. Međutim, donacija za obnovu skoro da i nema i to nas izuzetno teško pogađa, jer su veći broj ovih sadašnjih povratnika, moramo priznati, činile starije osobe. Znači, sada kad smo došli do mladih porodica s djecom, nema sredstava za obnovu, jer, praktično, međunarodne organizacije prestaju sa radom, sredstva će morati izdvajati domaće institucije, a tu baš nismo optimisti da će biti sredstava. Isto tako, u Mostaru je specifično političko stanje – sve te podjele koje vladaju. To građani srpske nacionalnosti itekako osjećaju. Rijetki su oni koji su dobili posao, a problem je još veći zato što se i sama ekonomska situacija u Mostaru pogoršava zbog te situacije, umjesto da se poboljšava. Ljudi koji žive u prigradskim naseljima su nekako u malo boljoj situaciji jer nešto mogu raditi na imanjima i nisu toliko ugroženi kao oni u gradu.

RSE: Od čega Vi živite i Vaša porodica?

BERBEROVIĆ: I sam sam povratnik, mada tu riječ više ne bih koristio. Evo osmu godinu praktično ponovo živim u svom gradu, u svojoj kući i ne bih želio da me čitav život neko zove povratnikom. Ja sam praktično nastavio živjeti u gradu Mostaru. Znači jedan period sam bio izbjegao i sada ponovo tu živim. Evo i sam se bavim proizvodnjom mlijeka, mliječnih proizvoda, držim krave. Obnovio sam i još nešto radim na proširenju vinograda, znači bavim se i proizvodnjom vina i rakije. Supruga mi je elektroinžinjer, ima posao u školi.

RSE: Šta bi bilo najpotrebnije, koja vrsta pomoći? Da li je to i dalje taj materijal za obnovu kuća ili nešto drugo?

BERBEROVIĆ: Ljudi koji se vraćaju su i dalje u ekonomski izuzetno teškoj situaciji. Ako im date materijal, pitanje je koliko oni mogu platiti. Nešto mogu i sami uraditi, ali ipak treba platiti kvalifikovane majstore i sve ostalo. I tu za te ljude koji se vraćaju nastaju problemi. Potrebe za samom rekonstrukcijom kuća su i dalje velike, ali ono osnovno što bi bio problem, to je kvalitetna pomoć za male biznise. Pomoć ljudima da si sami osmisle svoj neki mali privatni biznis i da bude pomoć za takvu djelatnost od pet do deset hiljada maraka, što, po svim pokazateljima, može značajno pomoći tim ljudima. Recimo kredit sa nekim normalnim grejs periodom od dvije do tri godine i sa malom kamatom. To je nešto što ovim ljudima treba. Onima koji su kvalifikovani majstori da mogu otvoriti neku radionu gdje će raditi i gdje će pružati usluge. Ljudima u prigradskim naseljima da se ponovo bave voćarstvom, vinogradarstvom, pleteničkom proizvodnjom, pčelarstvom, stočarstvom. Znači, trebaju sredstva po jednoj porodici od pet do deset hiljada maraka, a da se iznađe modus za jedan solidan grejs period.

RSE: I na kraju, s obzirom da se bliži deseta godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, neki ljudi koji se bave ovom problematikom i koji su lideri povratka, često kažu da je za izbjeglice i raseljene taj Dejtonski sporazum prije bio nesporazum i da nije postigao ono što su oni očekivali.

BERBEROVIĆ: Mi nemamo problema, ljudi se mogu slobodno vraćati. Na području grada Mostara bezbjednosna situacija odavno nije problem, kao ni na području susjednih opština Stoca i Čapljine. Ljudi se mogu slobodno vraćati. Sada su, praktično, limitirajuća sredstva za održiv povratak, a to bi trebale da urade domaće institucije vlasti, da one preuzmu svu odgovornost i da to kvalitetno rade, da ne upiru stalno prstom u ove strane organizacije. Jer, na kraju krajeva, od ove pomoći koja je došla Srbima povratnicima na čitavo ovo šire područje, preko 90 i više procenata je bila pomoć međunarodnih organizacija. Stalno čujemo od ministara kako će biti izdvojena tolika i tolika sredstva, a tih sredstava, čini mi se, na terenu nema. Prema tome, sada je više problem sredstava, odnosno problem je i što su mala djeca koja su izbjegla 1991-1992. godine sada već odrasli ljudi i formirali su svoje porodice u novim mjestima i sigurno je da se oni teže odlučuju za povratak. Znači, nije samo Dejtonski sporazum limitirajući u povratku. Ima tu dosta onoga što prije svega treba da urade ili što su trebale da urade domaće vlasti u Bosni i Hercegovini, kako bi se svim onim koji žele da se vrate to omogućilo. E sad je pitanje koliko ih se zbilja još želi vratiti, jer bojim se upravo ovog faktora vremena koji manje ide u korist onih ljudi koji su izbjegli. Znači, oni se sve više odlučuju da ostaju u tim mjestima. Vidimo na sve strane, bez razlike, i u Mostaru, nikla su nova naselja ljudi koji su došli iz drugih područja. Bojim se da vrijeme čini svoje i da će ih još mali broj željeti vratiti.

* * * * *

Ministarstvo finansija Republike Srpske pozvalo je „stare devizne štediše“ da verifikuju svoju štednju, jer je nezadovoljno dosadašnjim odzivom. Ministarstvo je inače obezbijedilo 16 miliona konvertibilnih maraka za isplatu po 100 KM.

Mira Straživuk, pomoćnik ministra finansija ističe:

„Mislim da Udruženje deviznih štediša naše štediše dobro ne savjetuje. Ja ne bih komentarisala njihove nastupe, ali smatram da bi štediše trebale postupiti u skladu sa zakonskim propisima, u skladu stavova ustavnog suda, u skladu naših odluka i da bi trebali iskoristiti svoje pravo. To može ići na njihovu štetu ukoliko ne traže svoju štednju.“

U Ministarstvu finansija tvrde da su sredstva obezbijeđena donošenjem Zakona o načinu izmirenja unutrašnjeg duga i usvajanjem budžeta. Kako ističe Žarko Mionić, pomoćnik ministra za trezor, u budžeta za ovu godinu je planirano 30 miliona KM za isplatu unutrašnjeg duga, ali će on biti isplaćen i iz nekih drugih izvora – na primjer sa računa za posebne namjene od sukcesije i privatizacije:

„Imajući u vidu procjenu koju smo naveli i u samom Zakonu o unutrašnjem dugu – da je za isplatu štednih uloga do 100 KM potrebno oko 16 miliona maraka, ta su sredstva obezbjeđena i takav jedan akt, odnosno takva mogućnost je nama bila osnova za donošenje odluke o gotovinskoj isplati stare devizne štednje, i gdje su navedene tehničke stvari u postupku isplate verifikovanog dijela stare devizne štednje, odnosno isplate štednih uloga do 100 KM.“

* * * * *

Udruženje za zaštitu deviznih štediša u BiH i dijaspori organizovalo je u Sarajevu mirne proteste i to ispred zgrade Ambasade Republike Slovenije i Vijeća ministara BiH.

Govore prevarene štediše. Prvo Dušan Đelić:

„Radio sam u Njemačkoj, zaradio te devize i donio ovdje. Ulagao sam ovdje, nisam htio u Njemačkoj. Htio sam da se razvija naše mjesto, naš kraj, da se ovdje na neki način te pare troše i da se radi sa njima. Ostali smo bez deviza, ostali smo bez deviza, ostali smo bez sredstava za egzistenciju.“

Mujo Smajlović:

„Za deset godina niko ništa ne poduzima. A umiju tražiti svojih 10 maraka ako nisi platio komunalije. Traže ih i putem suda i privode čovjeka zbog toga. Za 10 maraka. A mojih 100.000 maraka leži na banci i nikom ništa.“

Zuhdija Šišić:

„Bio sam u Njemačkoj 32 godine, postao invalid rada, šparao u svojoj zemlji, donio novac u svoju zemlju, u Jugobanku i u Sarajevsku banku, i do danas nisam dobio ništa. Moja školovana djeca hodaju po ulici, a drugi rade sa mojim novcem. Je li to pošteno od države Bosne i Hercegovine?“

Predsjednik Udruženja Svetozar Nišić:

„Oni drže dominaciju kao da ih je bog poslao i da je ovo njihovo, a ovi građani nisu važni. Ovo su posljednji mirni protesti, više neće biti mirni. Idemo na oduzimanje banaka. Ali nećemo ići golih ruku, nego s roguljama i vilama.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG