Dostupni linkovi

logo-print

Zna se ko je kriv za deportacije


O početku suđenja u slučajevima deportovanih i pobijenih Bošnjaka 1992. godine, koje je crnogorska policija predala formacijama Radovana Karadžića i kojima se nakon toga gubi svaki trag, za Radio Slobodna Evropa govori Hizreta Hasanbegović iz Goražda, supruga deportovanog i ubijenog Smaila Hasanbegovića, majka njihove dvije djevojčice. Zajedno sa njenim mužem Smailom, istog dana su deportovani i nestali i osamnaestogodišnji Amer Prelo, sin njene sestre, i Himzo Čengić, njen brat.

RSE: Najprije, recite kako ste primili vijest da se, konačno slučaj deportacije, za kojega stručnjaci kažu da spada u kategoriju ratnih zločina, za kojeg je direktno odgovorna država Crna Gora, našao pred sudom poslije 13,5 godina?

HASANBEGOVIĆ: Sve je to teško palo i meni i čitavoj porodici. Teško je, prošlo je dugo vremena. Međutim, neka ovaj proces traje dokle treba, tražićemo dok se ne dozna prava istina, jer mi samo tražimo istinu i da se osude zločinci koji su to počinili.

RSE: Kazali ste da ste se obraćali na mnogo adresa, kome ste se sve obraćali i zašto je Crnoj Gori trebalo više od decenije da ovaj slučaj procesuira?

HASANBEGOVIĆ: Prvih dana, kada se to desilo, prvo smo se obratili MUP-u Crne Gore, međutim, nikakvog odgovora. Onda smo, pošto smo od Crne Gore otišli dalje, tražili smo i preko Crvenog Križa i raznih drugih institucija, onda smo se obratili predsjedniku Crne Gore Momiru Bulatoviću, jer je on tada bio na vlasti.

RSE: Da li ste dobili ikakav odgovor?

HASANBEGOVIĆ: Dobili smo odgovor da je MUP Crne Gore predao te ljude MUP-u Srebrenica, za razmjenu. Međutim, više ništa.

RSE: Da li su vam, možda, pomogle međunarodne organizacije, Crveni Krst ili nevladine organizacije, koje su se bavile problemom nestalih i nastradalih ljudi, tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije?

HASANBEGOVIĆ: Mi smo se obraćali, ali nikada nismo dobili nikakav odgovor da oni znaju gde i kako i šta. Nikada nismo mogli ništa saznati.

RSE: Zaista, što mislite, zašto je Crnoj Gori trebalo toliko vremena da se ovaj slučaj nađe na sudu? Mislite li da je to danas dobra volja iz političkih razloga države Crne Gores ili zasluga advokatske kancelarije «Prelević» koja vodi vaš slučaj?

HASANBEGOVIĆ: Mislim da je to politika, a i to što smo predali tužbu i ja se nadam da će to izaći na dobro. Na kraju krajeva, ići ćemo dalje ako to ne uspije ovdje u Crnoj Gori.

RSE: Vi ste, uz ostale članove porodica nestalih i nastradalih, podnijeli zahtjev za naknadu. Dakle, tražite odštetu od države Crne Gore. Koliko ta materijalna odšteta može biti neka vrsta satisfakcije za sve ono što je učinjeno Vama i Vašoj porodici?

HASANBEGOVIĆ: To bi nam dobro došlo u svakom slučaju, s obzirom na situaciju i ovdje i u Bosni. Dobro bi došlo zbog djece i njihovog školovanja, jer ja ne radim, tako da stvarno je teško danas preživljavati.

RSE: Možda bi bilo dobro da podsjetimo, od samog Vašeg dolaska u Crnu Goru, što se dogodilo? Kako ste se obreli u Crnoj Gori?

HASANBEGOVIĆ: To je bilo 15. aprila 1992. godine kada şam ja sa svojom porodicom, mužem, dvije ćerke maloljetne i svekrom, pošli smo u Baošiće kod Herceg Novog, jer su moji roditelji tamo imali vikendicu i već su tamo bili. Prošli smo kroz razna maltretiranja do Baošića. Kada smo došli, posle jedno 15 dana, došla je ujutro policija sa kombijem i rekli su da muškarci izađu napolje i pokažu lične karte i rekli su da idu samo na informativni razgovor. Strpali su ih u kombi i odveli u Herceg Novi, među njima je bio i moj otac koji se nakon dva sata vratio, a ovi su ostali i dalje, tako da nisu mogli pričati. Međutim, odmah smo se obratili vlastima, išli smo i u MUP, međutim, niko nam nije dao informacije.

RSE: Sjećate li se ko je tada bio u MUP-u, u odjeljenju Centra bezbjednosti u Herceg Novom?

HASANBEGOVIĆ: Ja te ljude tada nisam poznavala. Kasnije sam saznala ko je šta. Ti ljudi što su došli po njih, ne mogu reći po imenu ko su. Bila su dva policajca. Među njima su bila i moja dva sugrađanina koji su sa policijom sarađivali, jer su oni sa njima bili tu i pošli sa njima u Herceg Novi. To su bili Ljubo Veljović i Momir Vuković. To su naši sugrađani, Goraždanci, koji su saučesnici svega toga.

RSE: Znate li što se sa njima nakon toga dogodilo, nakon završetka rata i početka procesuiranja ratnih zločina?

HASANBEGOVIĆ: Ljubo Veljović je nakon toga, kada je sve to odradio, došao u Foču i tu je bio jedno vrijeme načelnik Opštine Foča. I sada je tamo, ali ne znam na kojoj funkciji i šta radi, a Momir Vuković je negdje u Srbiji. Nismo nikada mogli sa njima stupiti u kontakt. Jednostavno su nas izbjegavali. Sa sestrom Momira Vukovića u Srbiji smo razgovarali, međutim, niko ne da reći da je on to bio, ali vjerujte da sam ja živi svjedok toga svega. Moj otac je rekao da su Momir i Ljubo bili u kancelariji sa policijom kada je trebao kući da ide. Šteta samo što moj otac nije živ, mada sam i ja i mnogi drugi bili ti i vidjeli sve šta se dešavalo. To je sve bilo orginizovano, smišljeno. Mještani Crne Gore, bosanski Srbi koji su izbjegli kao i ja, sve je to bilo smišljeno da se to tako uradi, ali ni danas niko ne može da kaže pravu istinu i da kaže šta se to sve zbilo. Samo želim istinu i pravdu da izađe šta i kako je to bilo i da se kazne svi zločinci koji su to uradili.

RSE: Koga smatrate direktno odgovornim za ono što se desilo Vašoj porodici?

HASANBEGOVIĆ: Krivim vlasti Crne Gore, pogotovo MUP, a s tim i predsjednika Momira Bulatovića, jer ne može biti da on ne zna šta mu se dešava u zemlji i da nije saučesnik u tome. Sve su to vlasti u Crnoj Gori uradile, jer ne može pojedinac to uraditi, sve je to smišljeno i organizovano, s tim da su naši bosanski Srbi, koji su tu bili, saučesnici i oni su dosta odradili.

RSE: Vratimo se odlasku Vašeg muža u Centar bezbjednosti u Herceg Novom. Nakon toga Vi ga više nikada niste vidjeli, tu mu se izgubio svaki trag. Šta se potom dogodilo sa Vama i Vašom porodicom?

HASANBEGOVIĆ: Mi smo tu ostali i dalje, kontajući da možemo ostati do nekog vremena, do povratka kući. Međutim, nama su počeli prijetiti i maltretirati nas sami mještani. Stalno su govorili: „Ako vam nešto bude, ako vam se nešto dogodi mi nismo krivi ni za šta. Radite šta znate, idite gdje hoćete“. Tako da smo mi morali ići iz Baošića.

RSE: Da li je bilo i nekog pozitivnog primjera tokom vašeg boravka u Baošićima? Pozitivnog primjera ponašanja prema vama kao izbjeglicama?

HASANBEGOVIĆ: Donekle je bilo ponašanje normalno dok se sve to nije desilo. Kada je počeo rat, 4. maja u Goraždu, onda su se ti moji sugrađani ponašali loše. Počela su maltretiranja i nismo mogli to izdržati više i morali smo otići.

RSE: Kada ste doznali da je Vaš suprug Smail Hasanbegović ubijen?

HASANBEGOVIĆ: Nikada nisam saznala pravu istinu, da mogu da kažem da je ubijen. Znam da je pokupljen od policije i odveden, a šta se dogodilo sa njim i ostalim, ne mogu nikada reći. Pravo stanje zaista ne znam. Kada je ubijen, gdje je ubijen, je li ubijen, ne znam.

RSE: Ni od koga niste dobili potvrdu da se kaže šta mu se dogodilo, gdje je završio, da li je ubijen ili nije?

HASANBEGOVIĆ: Jedino to što su nam rekli u MUP-u Crne Gore da su odvedeni u Srebrenicu na razmjenu. To nam je zvanično iz MUP-a Crne Gore rečeno. To neko u Crnoj Gori mora da zna, jer ti ljudi što su ih odveli su uradili to što jesu i oni to moraju znati. Vjerujem da će jednoga dana morati reći.

RSE: Da li kontaktirate sa nekim od ostalih porodica deportovanih i ubijenih Bošnjaka iz Crne Gore, 1992. godine?

HASANBEGOVIĆ: Vjerujte da je sve to ista situacija, niko ne zna. Jedino jedan preživjeli iz Goražda, ali on ništa ne zna. On je preživio, hvala Bogu, ali za druge ne znamo ništa.

RSE: Da li mislite da će se otvaranje procesa, održavanje prvih ročišta za nadoknadu materijalne štete u tužbi protiv Crne Gore, da li mislite da će se tokom procesa iskristalisati i izaći na površinu i neke nove informacije? Da li se nadate tome?

HASANBEGOVIĆ: Nadam se da će se saznati bar nešto, bar od MUP-a Crne Gore, gdje su ih deportovali i šta su radili sa tim ljudima.

RSE: Da li ste se obraćali i bosanskohercegovačkim vlastima, tražeći pomoć u informacijama, budući da i sami kažete da iz MUP-a Crne Gore su došle informacije da su prebačeni u Srebrenicu, za razmjenu?

HASANBEGOVIĆ: Ovdje, u Bosni, stvarno niko ništa ne zna. Jedno vrijeme su govorili da su KPD Foča, međutim, nije to tako.

RSE: Vi ste se nakon nekog vremena vratili u Goražde. Kako bi ste opisali život u Goraždu, poslije svega?

HASANBEGOVIĆ: Sam dolazak u Goražde je bio vrlo težak. Vratiti se u kuće u kojoj nema pola porodice, ja sa dvoje male djece. Teško je bez posla, bez ičega. Teško je bilo navići se na neke stvari, ali život ide dalje.

RSE: Što bi ste rekli nakon svega što Vam se dogodilo, o ljudima, o vlastima, o državama, o ratu? Šta bi bilo ono što Vas je život u proteklih, gotovo 15 godina, naučio?

HASANBEGOVIĆ: Željela bi da se pravda istjera na vidjelo, da se ne čeka na neki proces toliko godina, kao mi što tražimo svoje najmilije toliko godina.

RSE: Koliko Vaše dvije djevojčice danas imaju godina?

HASANBEGOVIĆ: Starija ima 27, a mlađa 21. One studiraju, a ja sam penzioner i stvarno je teško.

RSE: Kako one doživljavaju sve ovo? Kakvi su njihovi osjećaji? Možda pitanje nije umjesno, ali voljela bih znati, razgovarate li sa njima o svemu što se dogodilo, sjećaju li se?

HASANBEGOVIĆ: Kako da se ne sjećaju. Jesu bile mlađe, ali svega se sjećaju. Trebalo mi je nekoliko godina da ih oporavim, da dođu sebi od tog šoka, od tih trauma što su gledale, ali niti one samnom, niti ja sa njima, možemo o tome razgovarati.

RSE: Da li postoji nešto u ovom našem razgovoru što nisam upitala, a što bi ste imali želju da kažete?

HASANBEGOVIĆ: Dobro je da se zna i da se čuje šta se radilo i da svako sazna i da ubuduće se ovako nešto nikome ne desi. Da sve ovo izađe na pravdu i da se ne čeka ovoliko godina da bi se saznalo.
XS
SM
MD
LG