Dostupni linkovi

logo-print

Patriotski kič još je izražen


Mada je, neposredno pošto je režim Slobodana Miloševića formalno postao deo prošlosti, izgledalo da će ista sudbina zadesiti i one koji su činili kulturni establišment, glavni akteri kulturne i estradne scene iz perioda devedesetih pokazali su mnogo veću žilavost nego što je to u prvi mah izgledalo. Nakon što su se na neko vreme povukle u neku vrstu poluilegale, čekajući da prođe početna euforija nakon oktobarskih promena, polako su se vraćala u javnost lica koja su predstavljala simbol kiča početkom devedesetih. Od nedavno preminulog Dragoša Kalajića ili Dragoslava Bokana, do Željka Simića, Brane Crnčevića i pevača Mirka Pajčina, poznatijeg po nadimku Baja Mali Knindža, koji je pevao one čuvene nacionalne budnice o pašama, ustašama i onima koje je nazivao balijama. Jedan od dokaza pune rehabilitacije vrednosnog sistema, za koji se naivno verovalo da je otpremljen u istoriju, predstavlja novi hit udivice Željka Ražnatovića-Arkana, Svetlane Ražnatović, koja je opevala svoje hapšenje u operaciji «Sablja».

Sve to za sociologa kulture Milenu Dragičević – Šešić predstavlja argument da se poslednjih godina na kulturnoj sceni nije ništa suštinski promenilo:

«Najveći broj umetnika je bilo da su deo neke zvanične, etablirane scene, ili deo populističke scene, jedno vreme, nakon 2001., nije bio izrazito eksponiran u javnosti. Danas su svi oni nastavili da rade i objavljuju, intelektualci poput Mome Kapora, Crnčevića i drugih, su i dalje prisutni na sceni, dakako njihove izjave više nisu onako ne umerene, kao što su bile 92. – 93., ali su podjednako nacionalističke i ponekad šovinističke. Znači, ekonomija tržišta ima i neke svoje zakonitosti i ponovo je vratila diskus mržnje, koji na žalost, nikome ne smeta.»

Ne samo da je Svetlana Ražnatović bila i ostala najveća zvezda srpske estrade, nego se na muzičkoj sceni i dalje drže oni koji su u vreme ratnih sukoba bili članovi različitih vojnih formacija upamćenih po zlu zbog ratnih zločina, kakva je bila «Srpska dobrovoljačka garda». U njenim redovima bili su Oliver Mandić, Dušan Prelević, Velibor Miljković, poznatiji kao Tony Montano, koji i sada kaže da ni po koju cenu ne bi održao koncert u Hrvatskoj:

«Zato što znam da bi odmah krenulo: Aha! To je onaj što je '91. snimio pesmu MI SMO ŠAMPIONI, onda bi: AHA! To je onaj što je 2001. na Brankovom mostu pokazivao srednji prst ka nebu i NATO avionima. Znam, apsolutno da bi tu bile neke provokacije, na kraju krajeva, kada bi uživali kad bi ja svoju sopstvenu zemlju, sadašnju, a i bivšu SFRJ, pljuvao, što mi ne pada na pamet. Bilo bi tu razne podmetačine i onda bi meni puk'o film i bilo bi svašta.»

Poslednjih godina jedino su pozorišni umetnici pokušali da preispitaju ulogu, koju su srpska pozorišta odigrala tokom devedesetih. Bez obzira što i dalje nisu tako malobrojni oni koji pokušavaju da nađu prostor gde će postaviti novi karadžićev komad, glumac Ljuba Tadić nedavno je otvoreno progovorio o odgovornosti beogradskih pozorišta za raspirivanje mržnje:

«Pozorišta beogradska su napravila takozvanu artiljerijsku pripremu za nacionalizam. Sećam se da su igrani RADO IDE SRBIN U VOJNIKE, GOLUBARSKA BITKA, sva su pozorišta bila puna nacionalizma. Mene čudi da se Slobodan Milošević nije zahvalio i pozorištima, kao što je zahvalio akademiji nauka.»

S obzirom da su knjigehaškog begunca Radovana Karadžića, u Srbiji postale deo svakodnevnice ili da romani Milorada Lukovića – Legije, koji je optužen za ubistvo Zorana Đinđića, dosežu ogromne tiraže, sasvim je razumljivo što je zaboravljena podrška velikog broja pisaca Miloševićevoj ratnoj opciji. Šta te društvene činjenice govore za sociologa kulture Mirjanu Dragičević – Šešić?

«To govori da oni koji su uzeli vlast 2001., na žalost, nisu imali hrabrosti da se radikalno suoče sa mitovima prošlosti, a ovi koji su sada na vlasti to čak ni ne žele, a delimično i dele uverenja i stavove onih koji su bili propagatori mržnje. To nam ukazuje da je nacionalizam opet u ofanzivi, da se koriste izuzetnim propagističkim sredstvima da bi opet dopreo do najvećeg broja ljudi. Dakle, knjiga od 300 dinara koja se reklamira po bilbordima, koju je napisao nacionalni pisac, zove se Ćosić, kojeg niko nikada nije smeo da dovede u pitanje na pravi način. Niko se, znači, nije ozbiljno bavio tim problemom, do koje je mere 20 bitnih i značajnih intelektualaca, značajnih zato što su bili čitani i popularni, uticalo na formulisanje šovinističkog diskursa.»

No, bez obzira što je na likovnoj sceni napravljen najozbiljniji rez, u odnosu na godine kada su populističke izložbe odgurale na marginu sve druge stvaraoce koji ne pripadaju tom senzibilitetu, patriotski kič će još dugo vremena imati svoje aktere i konzumente. Profesor na Univerzitetu umetnosti, sociolog kulture Milena Dragičević – Šešić, primećuje da čak i samo Ministarstvo kulture, nekim svojim gestovima, podržava takve tendencije:

«Patriotski kič postoji i danas, muzej voštanih figura u Ministarsvu kulture vam je primer. Već i sam izbor figura, koje se izvode u tom vosku, sugeriše određene duhovne horizonte. Ipak je prva bila postavljena figura Draže. Onda to jednostavno markira jednu epohu, jedan način mišljenja. Znači, nacionalizam je i dalje ostao na banalnosti, mada smo mi najpametniji. najhrabriji, najveći borci za pravdu i istinu, a da to nikad, niko, ničim nije morao da potkrepljuje.»


*****

Ratkovićeve večeri poezije - najznačajnija književna manifestacija u Crnoj Gori, koja se već 35 godina održava u Bijelom Polju još od komunističkih vremena, kada su utemeljene bile su u čvrstom zagrljaju politike. Pjesnici su pjevali kako je politika svirala, a kulminacija toga mogla se videti 1993. kada je nagradu dobio, da li za topove ili za muze, Radovan Karadžić. Tada su tu književnu smotru odlučili da bojkotuju crnogorski književnici. Promenom kursa zvanične politike u Crnoj Gori, stvari su se izmijenile. Tako da sada Ratkovićeve susrete bojkotuju književnici iz Srbije. Među njima je i Blagoja Vlaković, jedan od laureata Ratkovićevih večeri poezije:

«To je jedna prosta činjenica, jer sve je ispolitizirano, pa i Ratkovićeve večeri poezije. I one su u službi dnevnopolitičkog etabliranja crnogorskog kulturnog miljea i pokušaja aktuelne vlasti da, na način na koji želi da uradi sa pismom, sa crkvom, sa državom, kulturom, istorijom itd., da to uradi i sa kulturnim manifestacijama. Neće niko iz Srbije da takvoj Crnoj Gori da pomaže da bude crnija i gora od Crne Gore. Znam da su nekvalitetniji pisci od Radovana dobijali tu nagradu. Ako je ona zaslužila, glasao bi za nju.»

Ljubisav Miličević je pisac koji spada u utemeljivače Ratkovićevih večeri poezije, ali praktično i jedini učesnik koji ih nije napuštao sa promenama političkih klima:

«Svaka politika pokušava da nađe nekakve svoje sabesjednike i u kulturnoj sferi, ali ja nisam baš osjetio taj uticaj Miloševićeve politike.

RSE: A Nagrada Radovanu Karadžiću?

MILIČEVIĆ: Radovan Karadžić je kao čovjek iz ovih krajeva dobio tu nagradu. Poznajem njegovo književno djelo i on nije veliki pjesnik, ali je interesantan.

RSE: U svakom slučaju, Vi ne spadate u književnike koji bojkotuju Ratkovića?

MILIČEVIĆ: Ne! Ja sam bio u nekoj situaciji da je trženo od mene da ih bojkotujem, ali zbog samog djela Rista Ratkovića, nisam mogao to da prihvatim.

Kulturna politika Ratkovićevih večeri poezije je napraviti ih boljim, tvrdi sadašnji analitički direktor Pavle Goranović i dodaje:

«Imamo manevar moderne poezije i da su definitivno te zastarele, anahrone matrice napustile Ratkovićeve večeri poezije. Mislimo da je to dobro kako za samu poezije, tako i za ovu manifestaciju.

RSE: Optužuju li vas za «crnogorčenje» Ratkovićevih večeri? Ima li mjesta optužbama?

GORANOVIĆ: Ima. Ratkovićeve večeri poezije će biti crnogorska manifestacija, i ne vidim u tome ništa loše. Što ne znači da nisu otvorene…

A, otvorenije nego ikada, smatra se, bile su komunističko, nesvrstano vrijeme. I tada, međutim, nijesu bile bezopasne, svjedoči Ljubisav Miličević:

«Bio sam gotovo glavu izgubio zbog te nesvrstane politike, jer sam u jednoj pjesmi rekao: Nije bilo neutralnih naklapala. A, jasna je aluzija bila da se odnosi na Tita. I tamo su bili riješili da me precrtaju. Čovjek je dobio zadatak kolima da me pregazi, ja skočim tri metra i izbegnem sudar.

Politika i književnost i onda su se sukobili?
Oni su se večito sukobili.

Blagoja Baković:

«Mnoge stvari, koje su se onda radile onako, radile su se onako da bi posle ispalo ovako. Proći će godine, ovo će sve jednom da bude davno, i jednom će se mjeriti drugačije odnosi prema ljudima i prema nagradama, i jednom će svi ti političari i sve te politike biti bijedne, pred jednim stihom Rista Ratkovića.

*****

Ista nakladnička kuća nudi sličan paket i za Ivana Aralicu, najpopularnijeg hrvatskog pisca u Tuđmanovo doba. Ana Marija Pavičić tvrdi da razlog rasprodaje ne leži u manjem interesu Hrvata za povijesno i domoljubno štivo:

«Nije uopće problem u tome, naprosto je distribucija jako loše po knjižarama.»

Predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković:

„Teško je potpuno reći jeli tržište zasićeno tim nacionalnim izdanjima. Sasvim sigurno, ono u odnosu na situaciju kakva je bila početkom devedesetih, kada je bilo dovoljno da korice bilo koje knjige presvučete u karirani uzorak pa da ona već zbog toga postane hit. Danas, naprosto teško prolazi ta vrsta robe, odnosno ona se javlja zapravo u nekoj ravnopravnoj konkurenciji sa ostalima i, u krajnjoj liniji otvara se prostor za autore koji, recimo , nacionalnim mitovima govore sa jedne kritičke distance. Tako da, imamo sada jednu akcijsku rasprodaju Aralice, PLATIŠ JEDNU, DOBIJEŠ ČETIRI.»

Puno se toga izmjenilo, kaže Visković, pa se mnogi danas i ne sjećaju svojih stavova iz devedesetih:

«Bio tzv., liberalne inteligencije, koji je devedesetih godina, bio dosta ponesen veličinom djela predsjednika i stvaranja država i onako se pomalo distancira od glorificiranja. Svojedobno mi se dogodilo da sam slušao, dragu inače, urednicu koja je u jednoj anketi početkom devedesetih, događajem godine proglasila pojavu tuđmova troknjižja, da bi onda sredinom devedesetih, onako gurnula laktom u rebra na frankfurtskom sajmu i rekla mi: Na šta ovo liči, našta liči naš štand, da je nova knjiga Franje Tuđmana postavljena u tri reda, pa nismo mi Sjeverna Koreja.»

Velimir Visković ističe da se jezik hrvatskog tiska drastično promijenio u odnosu na devedesete:

«Kada pogledate promjenu koju je doživio jedan Globus, u kojem su se prozivale vještice, u kojem su se demoncirali ljudi, mislim kao petokolonaši, u tim ratnim godinama, danas kada ga čitate Globus je jedna uzorno, lijevo liberalna revija, gdje su uzorni kolumnisti od Jelene Lorić pa do Dežulovića. Zapravo, negdje gotovo da su na Feralovoj liniji, u vrijeme kada je Feral bio doista jedna usamljena revija i kada je bio javno spaljivan.»

Drago Pilsel:

«Imam prilično siguran stav oko toga se publika promijenila, da su se politički odnosi promijenili, da su se kriteriji promijenili i da se smanjuje broj tih koji imaju potrebu za takvu vrstu kulture, ili književnosti. Nacionalizam je često proizvodio literaturu koja nema snage i koja nema trajnosti i koja se gasi sama po sebi.»
XS
SM
MD
LG