Dostupni linkovi

logo-print

Crkva umesto partije


KARABEG: Crkva je danas najpopularnija institucija u Srbiji i Hrvatskoj i sve više postaje vrhovni autoritet, ne samo u religijskim pitanjima već i u politici i u svakodnevnom životu. Zbog čega crkva ima tako izuzetan položaj?

KRIZMANIĆ: Mislim da ima više razloga. Jedan je, naravno, u tome što je ona, recimo to tako, u vrijeme socijalizma bila malo prigušena. Nije bila proganjana, ali nije se mogla plesti u sve. Kad je, međutim, došlo do smjene vlasti početkom devedesetih, onda se crkva jednostavno u velikoj mjeri zbližila sa državom i bila od vlasti poticana da se oglasi. Kada je naš prvi predsjednik Tuđman izvodio neku vrstu predstave na Jelačićevom trgu, pa je blagosiljao nekakvu kolijevku i stavljao unutra nekakav komad kruha i dukat, onda je kardinal Kuharić stajao uz njega, ne zato što je on toliko ljubio Tuđmana, nego zato da pokaže - sad smo i mi tu. Oni su dobili sve što su zatražili: povrat imovine, uvođenje vjeronauka u škole i tako dalje i na taj način se odjednom pojavili kao druga sila u državi, odmah nakon same vlasti.

ROSANDIĆ: Ne samo da je crkva dobila ono što je tražila, nego je njena potpora bila i tražena od strane vlasti. Ovde je, recimo, religijsko obrazovanje uvedeno u škole u trenutku kada je izručivan Milošević. Đinđićeva vlada je tada tražila podršku na sve strane.

KRIZMANIĆ: Kod nas je vlast, i tuđmanovska i hadezeovska, koristila crkvu u još jednom svojstvu - ona je njihov najbolji lobist na izborima. Župnici kod nas u crkvama na nedjeljnoj misi govore narodu za koga treba glasati. Oni kažu, na primjer: "Zna se za koga ćemo na ovim izborima glasati", a znamo da je zna se slogan Hrvatske demokratske zajednice.

KARABEG: Da li verske zajednice danas u društvu imaju onaj položaj kakav je nekada imala Komunistička partija?

KRIZMANIĆ: Neće vam se činiti vjerojatnim, ali ja bih rekla da imaju zloćudniji položaj. Naime, partija je tražila od naroda da ju sluša, da ju slijedi, ali je bilo nekih pravila, nije se miješala u ono što ne zna. Međutim, crkva se miješa u stvari o kojima ništa ne zna. Ona, na primjer, govori protiv seksualnog odgoja, protiv kondoma, kaže kako nije točno da se od AIDS-a može zaštiti kondomom. Kod nas se spolni odgoj predaje u okviru vjeronauka, što je, ja mislim, presedan svjetskih razmjera. Crkva uči, to se govori na satovima vjeronauka u osnovnim školama i gimnazijama, da je homoseksualnost grijeh i da se može liječiti, što nije točno. Uči da je to protuprirodno, što nije točno. Dakle, plete se u sve. Njezino poslanje bi trebalo biti, po mom najdubljem uverenju, da širi toleranciju, a nema ni riječi o toleranciji, da osuđuje pljačku, a nema ni riječi o osudi pljačke koje je bilo u našoj pretvorbi.

KARABEG: Gospođo Rosandić, može li se reći da Srpska pravoslavna crkva danas ima onaj položaj kakav je nekada imala Komunistička partija?

ROSANDIĆ: Ja se bojim da ima. Neki od crkvenih velikodostojnika ponašaju kao partijski sekretari. Amfilohije Radović pravi limenu crkvu i postavlja je uz pomoć vojske na vrh planine u Crnoj Gori. Mislim da crkva u velikoj meri propisuje sve aspekte života. Nedavno je u Vranju bio skup mladih pravoslavaca i tu je bilo reči o tome da kultura mora biti pravoslavna. To je pandan potpunoj ideologizaciji kakva je, ne u toj meri, bila u bivšoj Jugoslaviji.

KARABEG: Da li neko ko je ateista danas ima ograničene mogućnosti društvene promocije?

KRIZMANIĆ: Ne može se reći da je proganjan, ne bih rekla da ima ograničene mogućnosti, ali, ako se ovako nastavi, imat će. Mogu vam reći da se u Zagrebu osniva udruga koja će se zvati "Protagora" i koja će se boriti za zaštitu prava ateista, jer počinje određena diskriminacija. Svugdje odjedanput morate reći - on je dobar katolik.

KARABEG: Može li u Srbiji na istaknutoj funkciji biti neko ko se deklariše kao ateista?

ROSANDIĆ: Čula sam od mnogih da je sada preporuka da ste pravoslavac. Postoji pritisak u tom smislu. Recimo, premijer Koštunica ne može da se pojavi ni u jednoj javnoj prilici bez sveštenika s kojima se grli i ljubi, uključivši i onog sveštenika kome teče proces za pedofiliju.

KARABEG: Premijer isto tako vrlo često ističe kako se on pre povlačenja nekih važnih poteza savetuje sa patrijarhom.

ROSANDIĆ: Pre izvesnog vremena sam pročitala da se Vlada u Republici Srpskoj konsultovala sa crkvom o reformi policije. Kakve veze ima crkva sa policijom da bi se vlada s njom konsultovala?

KARABEG: Da li se političari u Hrvatskoj konsultuju sa Kaptolom o važnim političkim odlukama pre nego što ih donesu?

KRIZMANIĆ: Sad se to toliko ne vidi, ali ja mislim da da. Recimo, Biskupska konferencija, koja se jako često održava, daje preporuke o svemu, a vlast onda Biskupsku konferenciju vrlo često citira kao nekakvog vrhunskog arbitra. Kad slušam gospođu Rosandić, shvatam da smo mi zapravo dvije zrcalne slike. To je ista priča, sa minimalnim razlikama. Kad je nedavno policija otvarala neku zgradu došao je svećenik i tu zgradu blagoslovio i škropio tamjanom.



ROSANDIĆ: Zavod za unapređivanje vaspitanja i obrazovanja je pozvao sveštenika da osveti njegove prostorije. Da ne pominjem da su sveštenici uključeni u rad Nacionalnog prosvetnog saveta. Oni su i u Savetu za radio-difuziju. Oni su apsolutno svuda. Istovremeno, Srbija je preplavljena religioznim kičem. U Beogradu 90 posto taksija ima na šofer šajbni okačene krstove i ikone. Kao da nam se po gradu kreću pokretne kapele. Sve to deluje krajnje površno, krajnje besmisleno. Imam utisak da je cilj crkve da zaposedne što više društvenog prostora, ali ja ne vidim da narod od toga ima koristi. Dok je svet ovde živeo u najvećoj bedi, mi smo zidali najveći pravoslavni hram na Balkanu.

KARABEG: U kojoj meri je Hrvatska preplavljena religioznim kičem?

KRIZMANIĆ: Rekla bih da toga sada ima manje. Ima krunica koje vise na autima, ali puno manje nego što je bilo. Neko vrijeme su visjele gotovo na svakom autu. To se sad smanjilo, ali na televiziji toga imate i dalje strašno puno. Izuzetak je bila jedna jako duhovita emisiju koja se zove "Zlikavci". To je desetominutni crtić koji rade nekadašnja "zločesta djeca" sa zagrebačkog Radija 101. U jednom liku je savršeno bio skinut papa Ivan Pavao II. To je bilo jako duhovito. Međutim, Crkva se pobunila tvrdeći da to vrijeđa osjećaje vjernika, pa su "Zlikavci", koji su bili emitirani odmah iza televizijskog dnevnika u 19.30, prebačeni na ponoć, a onog koji je imitirao papu morali su izbaciti. Crkva ima zaista veliku moć. Kada oni nešto kritiziraju, to se odmah sa televizije makne.

KARABEG: Da li se može reći da je danas crkva u Srbiji i Hrvatskoj iznad zakona? Podsetiću vas da smo imali slučajeve pedofilije u redovima crkve koji nisu kažnjeni. Sudstvo se očigledno ne usuđuje da dirne u crkvu ni kad je reč o očiglednom kriminalu.

KRIZMANIĆ: To je točno. Mi smo imali da nekoga ko je napastvovao djecu presele u drugu župu. Valjda da promijeni djecu, da se "osvježi" novom djecom. Vjerojatno znate da smo imali u Caritasovom domu veliki pedofilski skandal, užasan, gdje su seksualno zlostavljana retardirana i teško hendikepirana djeca. I ništa se nije dogadilo. Nema nikakvih presuda. Ostala je na svom mjestu i pomoćnica državnog pravobranitelja koja, kada je prije tri godine dobila informaciju o tome, nije podigla optužbu, pa se skandal nastavio. Otvoreno se štite oni koji su se sasvim sigurno ogriješili o teško bolesnu djecu. Pa šta ćete gore.

ROSANDIĆ: U Srbiji se suđenje vladici Pahomiju za pedofiliju oteže u nedogled. Tri sveštenika koja su svedočila da su deca bila seksulano zlostavljana su raspopljena. Ne postoji ni zaštita svedoka, deca koja su svedočila bila su izložena ogromnom šikaniranju.

KARABEG: Crkva bi u skladu sa svojim hrišćanskim načelima trebalo da širi toleranciju i ljubav među ljudima. Mislite li da crkva doprinosi pomirenju nakon rata na području bivše Jugoslavije?

KRIZMANIĆ: Mislim da ne doprinosi. Dapače. Ne sjećam se, a ja čitam mnogo novina i gledam i slušam puno vijesti, da je netko od svećenika ikada rekao ijednu riječ u smjeru poticanja tolerancije. A čujem podmukle, dvosmislene izjave protiv suživota. Mislim da crkva - grubo je reći, ali je to istina - na jedan rafiniran način potiče mržnju prema različitima, a pogotovo nakon rata.

ROSANDIĆ: Jedan naš kolega socijali psiholog, Nebojša Petrović, nedavno je radio istraživanje o psihološkim osnovama pomirenja. Istraživanje je rađeno u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini među Srbima, Hrvatima i muslimanima. I šta se pokazalo. Što je veća orijentacija na religioznost - manja je spremnost za pomirenje.

KRIZMANIĆ: To potvrđuje moj dojam. Nedavno sam u Osijeku imala predavanje o toleranciji. Pripremajući se za to predavanje tražila sam po internetu tekstove i pronašla da su ljudi koji su skloni tradicionalnim vrijednostima, a to je jedino što crkva propagira, manje tolerantni, jer oni ne prihvaćaju ni promjenu, ni drugačijega, ni različitosti.

KARABEG: Kako je moguće da je čovek manje tolerantan što je veći vernik, što je više religiozan? To je potpuno u suprotnosti sa hrišćanskim učenjem.

KRIZMANIĆ: Ali tako jeste, jer ga crkva ne uči da su svi ljudi braća, kao što bi trebala, već obrnuto. Ja sada ne idem u crkvu, pa ne znam kakve su propovijedi, ali sam znala nekada davno, još za vrijeme bivše Jugoslavije, ići na misu sa mojom gazdaricom u selu na moru, u kojem sam ljetovala, i tada sam uvijek slušala istu priču - možes vjerovati samo tome tko tu s tobom živi. To su, dakle, još i prije ovog rata govorili.

KARABEG: Kakav je odnos crkve prema ratnim zločinima?

ROSANDIĆ: Svi najvažniji optuženici dobijali su blagoslov od najviših crkvenih velikodostojnika pre odlaska u Hag. Nikad se Srpska pravoslavna crkva nije artikulisano izjasnila protiv ratnih zločina. Sve se svodilo na ono najopštije - da ratne zločince treba kazniti.



KRIZMANIĆ: Kod nas se plakati sa Gotovininim likom nalaze na crkvenim zidovima. To je strašno da se lik nekoga za kim je raspisana međunarodna potjernica lijepi po crkvenim zidovima, a vlast onda kaže - ne možemo mi to skidati, to je na zidu crkve. Nikada se Katolička crkva nije izjasnila o tome. Nikada, recimo, nisu osudili ubojstva staraca po selima kojih je sasvim sigurno bilo i svi znamo da ih je bilo. Znam da franjevci imaju svoje svećenike koji redovito idu u Hag i koji tamo brinu o svima koji su u zatvoru Haškog suda. Znam i da ih je crkva pratila kad su tamo odlazili. Dakle, jako se za njih brine. Što meni ne bi smetalo kad bi se brinula i za silne siromašne ljude koji ovdje žive. Dakle, brine se za potencijalne zločince, međutim ne vidim nikakav rad na humanosti.

KARABEG: Može li se govoriti o postepenom srastanju crkve i države?

ROSANDIĆ: Ja imam taj utisak. To postaje sve očiglednije. Gubi se jasna razlika između onoga šta je državno i onoga šta je crkveno. Te dve sfere se u velikoj meri preklapaju.

KRIZMANIĆ: Ja mislim da su oni sasvim sljubljeni u ovaj čas. Kao što znate, Hrvatska čak ima, opet zahvaljujući Tuđmanu, ugovore sa Vatikanom koje nema nijedna druga država. Mi dajemo plaće svećenicima. Mi smo uvijek u svemu naj naj, pa smo tako i katoličkiji od drugih katoličkih država. Mislim da je to u određenoj mjeri odraz nekvalitetne vlasti. Vlast koja bi znala vladati i koja bi imala i neki drugi cilj osim onoga da želi ostati na vlasti ne bi toliko trebala crkvu. Ali, pošto je vlast slaba, nastala je ta grozna simbioza.

KARABEG: I na kraju, koliko je klerikalizam jak u Hrvatskoj i Srbiji. Gospođo Krizmanić, može li se reći da je hrvatsko društvo klerikalno?

KRIZMANIĆ: Ne bih baš sasvim tako rekla, jer, kad gledam, recimo, krugove na sveučilišastu koje ja dobro poznajem, oni nisu klerikalni. To nije toliko uzelo maha kod obrazovanijeg sloja stanovništva. Ali taj sloj je, kao što znamo, vrlo tanak. Narod je jako klerikalan, s tim da postoji jedno malo svjetlo na kraju tunela - više nije tako šik ići nedjeljom u crkvu. Neko vrijeme, tijekom devedesetih godina, hrlilo se svake nedjelje na misu. Sad mi se čini da opet idu samo oni koji su išli i prije. Ali, kao što sam rekla, klerikalizam postoji u čvrstoj, strašnoj vezi između države i crkve.

ROSANDIĆ: Što se tiče srpskog društva, ne bi se moglo reći da je ono u celosti klerikalno, ali ta tendencija je veoma izražena. Nisam sigurna da se to smanjuje. Imam utisak da taj proces još uvek traje i da klerikalizam raste.
XS
SM
MD
LG