Dostupni linkovi

Ekskurzija strave


Sa nama u studiju je profesor istorije, u Trećoj beogradskoj gimnaziji, vođa famoznog puta u Italiju, i odeljenski starešina IV-7, Biljana Leković.

RSE: To je zaista bila trauma i za vas?

LEKOVIĆ: Jeste, iskreno.

RSE: Da li je zgrada, u kojoj su učenici bili smešteni, zaista bordel?

LEKOVIĆ: To je prvo bio pansion, sa petokrevetnim i šestokrevetnim sobama, što ste mogli videti na snimcima koje su deca napravila, a na petom spratu deca su primetila da se šetaju prostitutke i osobe sumnjivog morala, koje su im čak i nudile svoje usluge, kako su oni sami izjavili.

RSE: Kada ste se vratili sa te ekskurzije?

LEKOVIĆ: Osmog. U 22.30 je sleteo čarter let.

RSE: Šta je vaš zaključak posle ovih nekoliko dana? Ko je zakazao, agencija, škola ili neko treći?

LEKOVIĆ: Mislim da je zakazala agencija koja, kada je u pitanju ova ekskurzija, nije prvo ispoštovala ugovor, hoteli koji su bili predviđeni ugovorom nismo dobili u Rimu, sa izuzetkom dva hotela u kojima su bila smeštena tri odeljenja, a od preostalih pet odeljenja, tri je bilo smešteno u ovom famoznom Michiganu i dva odeljenja u Casa Pavi, gde smo mi proverili da on i nije na listi hotela grada Rima.

RSE: Da li ste imali imena tih hotela pre polaska na ekskurziju?

LEKOVIĆ: Imali smo imena hotela u ponudi koja je došla kao odgovor na tender koji je gimnazija raspisala, za organizovanje maturske ekskurzije. Imali smo imena hotela u ugovoru, ali se u ponudi i ugovoru nisu pominjali ova dva hotela. Na putu od Pize do Rima, ja kao vođa puta dobila sam liste hotela i tada se prvi put pojavljuje ime hotela Michigan i hotela Pavije, znači ne Casa Pavija, već Pavija. Ono što je jako interesantno, kada sam pravila raspored, zajedno sa kolegama odeljenskim starešinama, po sobama, u Michiganu su navedene trokrevetne, četverokrevetne i tri petokrevetne sobe. Iz jednog odeljenja deca su prihvatila da budu u dve petokrevetne sobe, da bi bili zajedno.

RSE: Zašto? Iz straha?

LEKOVIĆ: Ne, nisu oni znali šta nas očekuje. Ugovorom je bilo predviđeno da budu dvokrevetne, trokrevetne i četverokrevetne sobe. Znači, već tu se odstupilo od ugovora i bile su ponuđene tri petokrevetne. Kada sam pitala gospođu iz agencije: zašto petokrevetne, ona je rekla: zbog odnosa dečaka, devojčica. Onda sam je pitala da li možemo da menjamo za manje sobe, a ona je rekla da može, ali bi u tom slučaju došlo do mešanja učenika dva odeljenja. Onda su iz jednog odeljenja prihvatili te sobe, a iz drugog odeljenja je ostalo da se razmisle do Rima. Interesantno je da je za koleginice bilo predviđeno jedna dvokrevetna soba za dve koleginice i druga dvokrevetna, gde bi jedna koleginica spavala sa vodičem. Znači, sa jednom ženom. I onda su one tražile da za njih to budu jednokrevetne sobe, jer ipak znate šta znači krenuti na ekskurziju, to je 24-časovna briga o deci. Ja sam prišla i pitala da li mogu da daju koleginicama jenokrevetne sobe, a ona mi je rkla da može, ali uz doplatu jer to nije predviđeno ugovorom.

RSE: To vam je, dakle, rekla gospođa koja radi u agenciji Royal Tours?

LEKOVIĆ: Direktorka, gospođa Pantović. Ona je bila sa nama na ovom putu. Znači, ni tada, na par sati od Rima, ona nije pomenula da tamo nema čak ni trokrevetnih ni četverokrevetnih, nego samo petokrevetne i šestokrevetne sobe.

RSE: Moj drugi sagovornik je načelnik prosvetne inspekcije u Ministarstvu prosvete, gospodin Velimir Tmušić. Koji je vaš komentar na sve ovo?

TMUŠIĆ: Nažalost, ovo je jedna od čestih pojava kada su u pitanju ekskurzije koje se organizuju širom naše republike i ovo je jedan slučaj, koji u odnosu na neke koji završavaju sa tragičnim posledicama i ovaj sa ovim konačnim epilogom, takvim kakav je, možemo delimično da budemo i zadovoljni.

RSE: Zašto se to događa?

TMUŠIĆ: Kada je u pitanju kompletna organizacija i sprovođenje ekskurzija i nastave u prirodi, to je jedan sistem u kojem učestvuje puno elemenata, puno faktora. Pre svega, tu je škola, tu su roditelji, turistička agencija, ministarstvo prosvete i sporta, koje daje uputstvo, tu su zatim i policija koja se brine o bezbednosti i ispravnosti autobusa i normalno je da u tom jednom lancu jedna karika zakaže i eto slučajeva kao što je ovaj.

RSE: Da li ste vi, u Ministarstvu prosvete, došli do zaključka ko je ovde zakazao?

TMUŠIĆ: Naši inspektori su uradili pregled u gimnaziji, zapisnik gradskog inspektora još nije dostavljen Ministarstvu prosvete. Međutim, imamo izveštaj našeg republičkog inspektora, koji je sa manje-više neznatnih odstupanja, škola je u organizaciji ove ekskurzije postupila u skladu sa našim uputstvom koji smo propisali. Ovaj drugi deo je u nadležnosti turističke inspekcije i mi iz Ministarstva prosvete i sporta, nismo nadležni da kontrolišemo bilo kakav odnos turističke agencije i škole koje prave ugovor i, naravno, poštovanje tog ugovora. To je u nadležnosti Ministarstva turizma, odnosno turističke inspekcije.

RSE: Da li vam je poznato da li su oni nešto proveravali?

TMUŠIĆ: Mi imamo jednu saradnju sa turističkom inspekcijom i upravo pravimo jednu zajedničku komisiju koja će zajedničko uputstvo za realizaciju ekskurzija i nastavu u prirodi i da one elemente, koji su problematični, uskladi. Napravili smo jednu široku komisiju svih zainteresovanih i sigurno ćemo tamo gde ima problema, evo vidite ovde je u da u ugovoru uopšte nema koji je hotel, koja je kategorija hotela, koji su to elementi koje mora da ispoštuje agencija. Znači, problem, kada su u pitanju ove ekskurzije, je sami ugovor. Jer, postoje tzv. tipski ugovori koji u suštini ništa ne reguliše i onda kada dođe do ovih problema, onda je normalno oni se u određenom trenutku ne mogu otkloniti.

RSE: Idemo dakle na na razglednicu iz Rima. Evo šta su učenici treće Beogradske gimnazije mogli da napišu iz večnog grada:

„Pa prva stvar - urezaće mi se sobe iz hotela Mičigen. Druga stvar - centar Rima koji je bio 40 kilometara od našeg hotela, recimo to je kao Banovći, to je toliko udaljeno i niko nam nije ponudio nikakav smeštaj, niko nam nije ponudio nikakav prevoz do centra Rima, tako da mi iz Rima neće ostati nista u sećanju. Osim tog i mokrih nogu u Veneciji i kiše šest, sedam dana, to će mi ostati u sećanju . I prostitutke u Mičigen hotelu.“

„Bilo nas je strah, mi smo mislili da se nikada nećemo vratiti kući, prva stvar jer nije bilo karata, nismo znali ni gde su. Bile su kod te žene koja je pobegla, ali u tom trenutku nije je bilo nigde propala je u zemlju, karata za avion nije bilo.“

„I na recepciji su nas upozorili da sami odgovaramo za svoje stvari i da nas upozoravaju da bi bilo dobro da zaključamo svoje sobe koje inače nisu mogle da se zaključaju. I naša razredna je sedela pored naših kofera ceo dan u jednoj sobi i čuvala ih.“

„Još da kažem da smo mi bili na trećem spratu, a druga odeljenja su bila na petom. Ja sam htela da odem do drugarice i zamolila sam druga da ide samnom , nosio je nož, mislim stvarno je bilo gadno nisam smela sama do gore i profesorka je rekla da nesmem sama.“

“Samo smo kružili i kružili oko jednog mesta i to je jedino što smo upoznali dobro od Italije. Pošto smo za šest dana samo provodili vreme u kašnjenju i čekanju, nekoga, nečega. Neko je priveden, jedna profesorka se napila, pa smo nju morali da čekamo iz bolnice.“

„Svaki od roditelja je počeo da plače onog momenta kada je njegovo dete sletelo na aerodrom. Znači, novac nije sada primarna stvar, u pitanju je to da smo mi beskrajno razočarani i da je ovo trebalo da bude nešto za pamćenje, a ne nešto što ćemo što pre želeti da zaboravimo.“

RSE: Biljana, jeste prepoznali glasove svojih učenika?

LEKOVIĆ: Pa dobro sve su to moji učenici i sve su to deca sa društvenog smera kojima ja nisam predavala, ali kažem sve su to naši učenici, tako da ih ja ne prepoznajem po imenima nego po likovima.

RSE: Biljana, Vi i vaše koleginice od jučerašnjeg dana u dva navrata ste doživeli ovacije, što od roditelja, što od dece, za način za koji ste se držali tokom te agonije u Italiji. Šta ste zapravo mogli da učinite?

LEKOVIĆ: Pa prvo da objasnim da ja kao vođa puta imam ulogu da kordiniram između agencije i odeljenskih starešina. Znate, bio bi to veliki haos kada bi svako od odeljenskih starešina pojedinačno zvao ženu iz agencije da se dogovore, na primer, za sutrašnji dan. Ali očigledno i ova ekskurzija je pokazala da ni moja organizacija sa njom nije bila moguća. Kada je u pitanju ovaj hotel, Mičigen, to je vrhunac svega onoga što se desilo na ovoj ekskurziji.

RSE: A tamo se desilo tačno, šta?

LEKOVIĆ: U Mičigenu, znači, mi dolazimo u Rim oko ponoći, kružimo po Rimu i oni ne mogu da nađu hotele, ljudi iz agencije se voze privatnim automobilom ispred autobusa i kružimo i 12 puta smo prošli pored Ministarstva odbrane Italije. I kako jedna devojčica kaže, evo utvrđujemo gradivo. I onda, na inicijativu gospođe koja je bila vodič u našem autobusu i koleginice koja je bila samnom u autobusu, uzima se taxi, i onda nas on vodi od hotela do hotela po toj listi koju smo mi dobili u Pizi i prvo se, na nesreću, u tom Mičigenu smeštaju ta tri odeljenja. Taxi je išao ispred autobusa i, znači, tri autobusa prate taxistu i smeštaju se tri odeljenja u Mičigenu. Znači, onda idemo jedno odeljenje, jedan hotel, dva odeljenja drugi hotel i to su ta dva hotela koja su bila predviđena ugovorom i koja su zadovoljavale uslove ugovora, odnosno kategorizaciju.

RSE: Biljana dali ste imali utisak da su deca u panici?

LEKOVIĆ: Ne da sam imala utisak, nego ja stalno govorim da se to rečima ne može opisati. Jer, ja sam kada sam smestila svoje odeljenje i odeljenje još jedne koleginice, znači zadnja dva odeljenja koji su smešteni u Casa Pavi, sa v.d. direktorom otišla u Mičigen i zaista ne mogu da opišem to što sam tamo zatekla.

RSE: Hajde pokušajte.

LEKOVIĆ: Prvo, ja nikada nisam videla takve sobe, to su bile sobe nekih 10 sa 12 m2 gde su natrpani oni stari drveni kreveti, sa posteljinama za koje sam imala utisak da nisu bile oprane par meseci. Onda su tu ona široka drvena vrata sa onim metalnim delom, ja ne znam kakao se to zove, ali, znači, to se ne zaključava ključem nego se to zove rajber, mada ni to nije funkcionisalo. Užasno je sve bilo prljavo, osećala se ona buđ i sve to i ja sam zatekla decu u jednoj sobi kako sede onako uplakana na svojim stvarima. Kada sam se pojavila sa v.d. direktorom i ovim dečkom iz Agencije, koji se zove Vlada, a ne znam kako se preziva, mada je on tog trenutka kada su mu se deca obratila da pitaju gde je gospođa iz Rojal tursa, on je rekao „ne znam ja, pa nemojte mene napadati, ja ne radim u agenciji“, što je zazvalo još veće njihovo ogorčenje. Ali ja moram da kažem da je rekao „zaista, ja kao čovek ne mogu ovo da podnesem, ovo šta se vama desilo“.

RSE: Velimire, koji je zaključak, šta bi ste sada rekli prosvetnim radnicima koji nas slušaju i koji daleko bilo treba se i nađu u sličnoj situaciji? Šta bi u ovim okolnostima trebalo da učine, jer to je upravo bio problem koji se postavio predljudima koji su vodili decu iz treće Beogradske gimnazije? Vi ste se prosto našli u čudu, jer niste znali šta u takvom trenutku učiniti, jel tako?

LEKOVIĆ: Pa bilo je nemoguće, znate bilo je to 5.10 sati i mi smo odmah odlučili da ceo slučaj prijavimo Ambasadi Srbije i Crne Gore u Rimu, ali ne možete prijaviti u 5.00 sati, znate da ambasade rade od 8.30. I tek onda smo i otišli u Ambasadu i prijavili čitav slučaj i gospođa se našla u Ambasadi, ona je toga dana maksimalno sarađivala, ne sa nama nego sa Ambasadom. I sa nama je pošao konzul gospodin Zoran Đurišić i još dva čoveka iz Ambasade. Došli su u Mičigen, utvrdili su činjenično stanje, oni su razgovarali sa direktorom Mičigena, proverili u tamo neke papire, onda smo se sa njima vratili v.d. direktor i ja do Ambasade, potpisali tu službenu prijavu na račun Rojal tursa i ja moram da istaknem da od toga dana se prekida moja komunikacija sa gospođom Pantović, koja se više meni nije odazivala na mobilni telefon i sva komunikacija je išla posle preko direktora.

RSE: Pre nego što Velimire odgovorite na pitanje, ja sam stupio u kontakt sa gospođom Pantović. Ona je, dakle, direktor Rojal tursa, razgovarali smo juče i pokušao sam da joj postavim pitanja vezana za tu ekskurziju i evo kakve sam odgovore dobio:

PANTOVIĆ: Ne gospodine, kada dođemo imaćemo i mi konferenciju za štampu.

RSE: Dali imate bilo kakav komentar, deca kažu da su proživela čitavu traumu tamo u Rimu?

PANTOVIĆ: Koja deca?

RSE: Deca iz treće Beogradske gimnazije, maturanti koji su išli sa vama.

PANTOVIĆ: Gospodine, kada budemo došli i mi ćemo imati konferenciju za štampu, to je jedino što mogu da kažem.

RSE: Kažu da će da traže i da im nadoknadite sve što su prošli?

PANTOVIĆ: Da i mi ćemo tražiti isto da nam se nadoknadi.

RSE: Znate, postoji veliki broj svedoka.

PANTOVIĆ: Gospodine, to ima ko će to da reguliše.

RSE: Dali hoćete da kažete da svi oni lažu?

PANTOVIĆ: Ne, ja ne želim da dajem izjave, jer kada dođem imaćemo konferenciju za štampu.

RSE: Dakle to je bila Dragica Pantović iz Rojal tursa.

TMUŠIĆ: Gledajte, ovde kada je u pitanju sama realizacija ekskurzije, ako je ona u inostranstvu, kao u ovom slučaju u Italiji, tu niti Ministarstvo prosvete, niti bilo ko može u tom trenutku nešto da uradi, niti pomogne i otkloni sve te probleme koji su nastali. Međutim, u ovom slučaju je trebalo sprečiti da do toga ne dođe. Znači, trebalo je striktno, sa obzirom da je to ekskurzija koja se izvodi od pet nastavnih dana i koja je u inostranstvu, morala je da bude bolje pripremljena. Dakle, u samoj organizaciji, od organizacije školske do pisanja ugovora, trebalo je pripremati i sigurno ovi problemi ne bi bili. Jedan problem koji nastaje kada je u pitanju ekskurzija i inostranstvo je što je rezervacija tih hotela uslovljena u mnogim državama dobijanjem vize. Znate da imamo danas problem što škole počinju, sklope ugovor u toku ove godine za sledeću godinu za realizaciju ekskurzija, a godišnji program i plan škole se usvaja do 15. septembra.

RSE: To je tačno ali ovde to nije bio problem, svi učenici su imali vizu, jel tako? Dakle, šta mislite da je ovde u organizaciji same ekskurzije bilo propušteno?

TMUŠIĆ: Pa u organizaciji turističke agencije koja je to trebala da pripremi i to je nešto što ne može da utiče ni škola, niti bilo ko drugi, Ministarstvo turizma, turistička inspekcija ni Ministarstvo prosvete.

RSE: Kako se dogodilo ono što mediji nakon povratka dece iz treće Beogradske gimnazije naširoko pišu, da učenici Devete beogradske gimnazije sa istom agencijom otputuju ponovo u Rim?

TMUŠIĆ: Ne samo Devete, nego nas su zvali još neki direktori nekih škola gde imaju sklopljen ugovor i gde su platili određen broj rata i gde je to sada odnos između škole i agencije koji je napravljen, jer mi ni ne znamo kakvi su ti ugovri. Uglavnom, kažem, to su problemi koji se moraju rešiti pre nego što dođe do realizacije te ekskurzije.

RSE: Ima li Ministarstvo instrument i način da zaustavi škole da ulaze u ugovore sa agencijom?

TMUŠIĆ: Nažalost mi ćemo sada, pošto ja sam na početku rekao da mi sami ne učestvujemo u praćenju realizacije ekskurzija, nego tu pre svega utiče Ministarstvo turizma kada je u pitanju agencija, nego učestvuju i druga ministarstva. Mi ćemo probati i imamo snimili smo dosta toga, gde su ti glavni problemi koji nastaju kada se radi o realizaciji tih ekskurzija. Trudićemo se da uradimo nova uputstva i ja obećavam da će ono biti za proleće gotovo, znači za onu prolećnu kampanju ekskurzija, gde ćemo tačno pored ostalog imamo i ideju da ponude budu zatvorene, i gde ugovor mora da sadrži sve elemente, znači svaki dinar koji roditelj da zna se gde i na koji način i kako ide. To je ono što mi možemo da uradimo. Dakle, još jednom podvlačim Ministarstvo prosvete i sporta, odnosno prosvetna inspekcija, ima nadležnost samo da kontroliše postupanje škola u sprovođenju i planiranju ekskurzije. Na žalost, nemamo nikakav uticaj na agencije, ali imamo dobru saradnju sa turističkom inspekcijom i po ovom pitanju je istovremeno i turistička inspekcija postupala kada i naši inspektori, i neznamo koji su rezultati jer oni će kontrolisati agenciju.

RSE: Sada ćemo preći na nešto što je itekako u vašoj nadležnosti. Naime, povodom slučaja Treće beogradske gimnazije, otvoreno je i pitanje kako su se držali nastavnici i profesori i kako direktor škole. Kao što sam rekao, Biljana Vi ste doživeli ovacije u poslednja dva dana, što od roditelja što od dece. Sada ćemo čuti deo sa konferencije za novinare koji ste održali Vi i vršilac dužnosti direktora škole Kosta Panić juče i na kojoj su pitanja više od novinara postavljala sama deca.

„Kada ste došli sa profesorkom Leković, sa vama je bio i neki dečko iz agencije, sestrić od vlasnice. Mi kada smo pitali gde je vlasnica on nam je odgovorio da ona taksijem po Rimu juri vozače i ja kada sam Vas lično pitala našta liči ovo gde ste nas doveli, Vi ste meni odgovorili: zar sam ja trebao pre vaše ekskurzije da jurim po Rimu da razgledam hotele? Tim rečima.“

„Koji je razlog zbog kojeg niste ni jedan put ušli u našu sobu, niste nas pitali ni kako nam je ni dali je sve u redu, ni dali se nešto promenilo, u autobusu ušli ste jedanput, a niste nas ništa ni pitali, jedini ko je pokušao nešto da mi objasni bez mog pitanja je profesorka Biljana Leković, hvala joj puno na tome i hvala puno našim razrednim starešinama što su pokušali nešto da nam objasne. A na svako moje pitanje vama ili ko god vam je postavio pitanje odgovor je bio: da, možda, neznam, videćemo. I ništa nismo mogli da saznamo direktno od Vas. Ja nemam kome drugom da se žalim osim vama, a vama je to bilo tako: pa dobro, žao mi je puno, ali eto, ja sam tamo u hotelu, pa Vi vidite šta ćete da radite.“

„Rekli ste nekoj učenici ja ne znam tačno kojoj: toliko sam umoran da bih mogao sada tu da prilegnem.“

„Tačno, ja sam bila pored nje.“

„Evo piše, u Ambasadi zavedeno pod brojem tim i tim, prijava protiv agencije Rojal tours, koja nas je dovela u neprijatnu i ponižavajuću situaciju, smeštajem u hotelima u Rimu sa potpisom i datumom. Da ne mislite da smo pisali prigovor ili obaveštenje što nam je preporučeno. To ne napisali smo prijavu.„

„Jedno pitanje samo za direktora: iz kog razloga Vi niste došli u hotel Vila Marija da nas pitate dali smo dobro i šta se sa nama dešava? I da se zahvalim naravno našim profesorima, našoj razrednoj Jasni Petrović i profesorki Biljani Leković, Profesorki Simović i Radivojević koje su sve vreme bile uz nas umesto naših roditelja, a Vi nas niste niša pitali, koji ste odgovorni za celu ekskurziju i koji ste odgovorni za nas jer su naši roditelji nas sa vama pustili. Vi nas niste pitali ni kako smo i nemožete ništa da prebacite našim razrednim starešinama, jer su oni sve vreme bili uz nas.“

„Oni sigurno nisu bili da spavaju u hotelu Mičigen koji ne liči ninašta.“

„Vi ste odgovorni za celu tu ekskurziju i Vi ste iznad svih tih razrednih starešina. Iz kog razloga mi nismo bar dobili pitanje: kako ste?“

DIREKTOR: Samo jedan momenat, onog momenta kada je počelo vaše premeštanje, autobusi su bili van grada. Prvo smo završili posao u konzulatu odnosno u Ambasadi, pa smo krenuli po autobuse. Za to vreme profesorka Leković je rekla: ja moram da idem kod svog odeljenja, ne mogu više. I otišla je kod svog odeljenja, a ja sam nastavio dalje, otišao sam da tražim drugi autobus, nije bilo pauze, ostavio sam taksijem Biljanu kod hotela gde je njeno odeljenje, a otišao sam taksijem da tražim drugi autobus. Našli smo ga van grada 20-30 km, vratili smo se autobusom po njih, ali to vi ne znate, pa evo, sada da čujete.

RSE: Biljana šta se ovo događa, da li su učenici bili prestrogi prema direktoru?

LEKOVIĆ: Ja mogu samo da kažem da je direktor otišao sa mnom u Michigen, da smo posle toga otišli da obiđemo i ostale hotele, a onda smo ujutru otišli u ambasadu kada je počela da radi, proveli smo do 14.00 sati u Ambasati, s tim što u to vreme smo imali taj naš ponovni odlazak sa konzulom u Michigen, krenuli smo iz Ambasade i ja sam u tri sata otišla po svoje i još jedno odeljenje, koji su bili u toj Casa Pavi, da ih spremam da se premeštaju jer je rezervacija već bila za Vila Mariu, ali ono što ne bih htela da komentarišem, zaista ne znam, dok smo razgovarali sa decom i dok smo se dogovarali, ja sam im predložila da imamo dve mogućnosti. Prvi je da ceo slučaj prijavimo Ambasadi Srbije i Crne Gore i da od nje zatražimo pomoć da nas premesti u neki drugi hotel. Ako ne može, mi se vraćamo u Beograd, ovde ne možemo ostati, a za to vreme šta je on razgovarao sa njima, rekao im je dobar dan, a da li je pitao kako su, stvarno ne mogu da komentarišem. Ali, deca su zaista proživela užas i treba ih razumeti.

RSE: Gospodine Tmušić, koji bi vaš komentar bio?

TMUŠIĆ: Ja prvo ne znam u kom je svojstvu ovde direktor bio. Direktor nije obavezan da putuje.

RSE: U kom svojstvu je bio?

LEKOVIĆ: Bio je na službenom putu. Imam i njegov putni nalog.

TMUŠIĆ: Odnosno, može da se desi, da uzmemo jednu pretpostavku, da on nikada nije bio u Italiji, i ne mora da poznaje Italiju niti te probleme, a on je u obavezi bio da imenuje organizatora te ekskurzije, odeljenske starešine i stručnog vođu. Ovde je glavni problem što je svaki autobus morao da ima stručnog vodiča. To je poseban problem, kada su u pitanju naše ekskurzije u inostranstvu, što mi nemamo stručne vodiče, što često putuju vodiči koji prvi put putuju u to mesto.

RSE: Šta mislite, postavlja li se ovde i pedagoški problem? Čuli ste šta deca kažu, da direktor nije pokazao razumevanje u odnosu na ono kako su se oni osećali, kada im je upućivao komentare koji su, čini mi se, još više ih plašila?

TMUŠIĆ: Da bih mogao o tome da nešto kažem, morao bih da znam kompletnu situaciju, ali ako su deca na dva ili više mesta i ako je nastala jedna opšta panika, mi smo u tom trenutku bili na jednom seminaru na Zlatiboru, i kompletna republička inspekcija i bio je pomoćnik ministar Bogoljub Lazarević, koji je do skoro bio i načelnik ove inspekcije i tamo je dobio informacije. Znači, svi smo bili alarmirani, ali, na žalost, niko u tom trenutku nije mogao da pomogne, nije čak ni tamo mogao. Eto, da nije bilo te ambasade posledice bi bile možda još i gore.

RSE: Dakle, dogodilo se šta se dogodilo. Sada treba videti šta dalje, a vi ćete sada čuti šta su roditelji učenika Teće beogradske gimnazije predložili vršioca dužnosti Kosti Paniću i uopšte deo rasprave sa roditeljskog sastanka.

„Dali smo im da voze decu noću i da li ste se vozili noću? Da li ste poduzeli nešto po tom pitanju?“

PANIĆ: „Svaki dan se kretalo po danu...“

„Izbacili ste mi dete na pjaci San Marco, po kiši, prehladila se. Moje dete se, gospodine, pored Vas, a ja sam vam poverio dete, odnosno Vi ste se utrpali umesto trećeg razrednog. Koliko ja znam, njena razredna je bila pored nje, jer sam je čuo telefonom. A, čuo sam od moje ćerke, da dok je ona bila u bordelu sa kurvama, da ste Vi bili u jednom lepom hotelu. U kom ste, da bude paradoks, to je ironija, mene bi bilo sramota. Vi ste ostali u hotelu u centru grada, a moje dete je desetak kolometara odatle. Da li znate da ste saučesnik u zlostavljanju naše dece? Naša deca su zlostavljana, što su bacana po kiši, što su dovođena tek u 5.00 ujutru, što su bili pored prostitutki, što su na kraju bačena 25 kilometara od hotela, da bi ste Vi ostali u centru Rima.“

„Deca su bila u bordelu, nuđen im je novac, bez pasoša, bez povratnih karata. Da to nije slučajno bila robna trasa između Srbije i Italije? Novine u Nemačkoj, novine u Engleskoj i Francuskoj su prenele da je bilo podvođenje srpske maloletne dece u italijanskom bordelu i još je pisalo da je muž dotične žene, te vlasnice agencije, vlasnik bordela u Francuskoj. Predlažem, treći put danas, više stvarno nemam živaca, škola kojoj smo poverili decu mora da podnese prijavu protiv agencije, zbog ispunjenja obaveza, a gospodin direktor je predstavnik škole i on je valjda u sistematizaciji svog radnog mesta pročitao da, kako predstavlja školu, tako i odgovara za sve što se dešava u školi.“

RSE: Dakle, tako je izgledao roditeljski sastanak. Kakvo je vaše mišljenje? Da li treba podneti prijavu? Ko u ovom slučaju podnosi prijavu?

TMUŠIĆ: Kada je u pitanju ovaj slučaj, treba sačekati da svoju reč da i turistička inspekcija, i mislim da je neophodno da se vlasnica agencije vrati, pošto se ona, koliko sam ja informisan, nalazi sa Devetom gimnazijom na istoj ekskurziji...

RSE: A, koliko sam ja informisan, u boljem smeštaju.

TMUŠIĆ: Verovatno. Neko iskustvo su sada imali i bolje su to regulisali. Ali, ono što treba da znamo svi, ugovor potpisuju samo dve strane, direktor i predstavnik agencije. Znači, to su dva lica koja su odgovorna za sve ono što je ugovorom predviđeno da se uradi. Znači, treba sačekati. Mi ćemo dobiti zapisnik gradske inspekcije. Otprilike, što se tiče u samoj organizaciji ekskurzije, još jedno ponavljam, u školi nije bilo posebnih propusta, sačekaćemo zapisnik, a u međuvremenu ćemo dobiti izveštaj turističkog inspektora, normalno direktor škole je i odgovoran da pokrene postupak protiv one strane u ugovoru koja nije ispunila svoje obaveze.

RSE: Slažete li se sa mnom, da ovo što se dogodilo maturantima Treće beogradske gimnazije jeste možda njihov prvi ispit zrelosti u njihovom životu? U svakom slučaju ispit u kojem bi oni trewbali da pokažu koliko su svesni okruženja, i koliko su svesni da se u đivotu moraju boriti za svoja prava?

TMUŠIĆ: Sama njihova pitanja, na ovoj konferenciji za novinare, govore da zrelo razmišljaju, da su i pošli tamo sa određenim ciljevima i zadacima, koje predviđa ta ekskurzija, a ne samo da odu u Rim i hotel.

RSE: Mislite li da im treba dati pozitivan primer?

TMUŠIĆ: Svakako.

RSE: Mislite li da bi direktor, kao principijelan gest, trebao da podnese ostavku?

TMUŠIĆ: Koliko znam, tamo je u toku izbor za direktora, tako da on je vršilac dužnosti direktora. Konkurs je završen, procedura je u toku i, mislim, to je lična stvar svakog pojedinca da li bi on kao vršilac dužnosti trebao da podnosi ostavku, ali kažem, on nije direktor, on je vršilac dužnosti direktora.

RSE: U nastavku ćete čuti i kako su se nekada organizovale ekskurzije, mada nije isključeno da mnoge škole i danas rade izvan svih pravilnika. Direktor gimnazije u Boru Miljana Golubović:

„Predstavnik agencije dođe kod direktora, sklopi izvestan ugovor i onda roditelji i ne saznaju za svih pet ponuda ili šest. Neda im se šansa da izaberu, jer na kraju, oni i plaćaju.“

RSE: Miljana, šta mislitei, odnosno, možete li mi iz prve ruke reći, ima li konkretna škola koristi od ekskurzije? Znate, ova priča sa Trećom beogradskom gimnazijom otvara i pitanje korupcije u školama.

LEKOVIĆ: Kako je potvrđeno iz Ministarstva, procedura, kada je u pitanju izbor agencije, je potpuno pravno ispoštovana. Procedura je počela 16. maja, kada smo mi od jedne tročlane komisije dobili program putovanja. Na odeljenskom sastanku odeljenske starešine su usvojile taj program putovanja i mene predložile za vođu puta. Pre svega, kao profesora istorije i što sam, kao, mlađa u odnosu na ostale odeljenske starešine, pa mogu više da istrpim nespavanja i šta ja znam. To je potvrdilo nastavničko veće i direktor. Tada smo se mi dogovorili, na tom sastanku, ja sam to pokazivala i novinarima i imam ovde večeras, napravili jedan upit ponude koje smo uputili 18. maja, na jedno 12 većih agencija, sa naznakom da sve ponude dođu u zatvorenim kovertama, adresirane na sekretarijat škole.

RSE: I vi od tih ponuda birate onu koja će organizovati ekskurziju?

LEKOVIĆ: Ne biramo mi, nego je formirana jedna zajednička komisija sastavljena od saveta roditelja i odeljenskih starešina.

RSE: Šta je presudilo u korist Royal Tooursa?

LEKOVIĆ: Presudila je cena i presudila je ta kombinacija o prevozu, autobus-avion.

RSE: Koja je bila cena?

LEKOVIĆ: 365 eura u sedam rata.

RSE: Platili ste sve?

LEKOVIĆ: Ne, četiri rate, neki učenici su platili petu ratu, s obzirom da je postojao jedan pritisak od agencije da nisu ispoštovani uslovi ugovora kada su u pitanju uplate rata, do određenog datuma u mesecu, pa onda da bi to na neki način prevazišli, dato je na dobrovoljnoj osnovi roditeljima ko hoće da uplati.

RSE: U svakom slučaju, nećete ni da platite?

LEKOVIĆ: Mislim da ne, kakvo je raspoloženje roditelja. Mi smo, sve odeljenske starešine, imale odvojene roditeljske sastanke i onda smo imali ovaj zajednički roditeljski sastanak ova tri odeljenja iz Michigana.

RSE: I zaključak je da, u principu, ne postoji mogućnost da škola može imati koristi od ovakvih aranžmana?

LEKOVIĆ: Zaista ne znam, to treba pitati upravu škole, da li škola ima nekakve koristi od ovogodišnjeg organizovanja ekskurzija, jer nije u pitanju samo maturska, već su prošle nedelje obavljene ekskurzije za drugu i treću godinu. Postoji neko ne pisano pravilo da agencija preko koje se putuje da neku donaciju za školu, pošto se kod nas dešavaju razne vannastavne aktivnosti, razne kulturne delatnosti, mi smo ipak prva škola u gradu, prva u Srbiji. Znate, imamo i tu organizaciju Pekićeve nagrade, i tada ulete te agencije sa donacijom, jer zaista ne znam da li postoje neki preliminarni dogovori.

RSE: Šta vi mislite, da li postoji ta opasnost ili mogućnost?

TMUŠIĆ: Mogućnost postoji, jer sadašnji ugovori, kako se sklapaju između agencija i škola su takvi da ostavljaju prostor za razne malverzacije. Međutim, kažem da je to jedan od elemenata na kojem ćemo mi raditi u novom uputstvu. Znači, moraćemo da napravimo takav ugovor da, svaki dinar, koji roditelj da, zna se gde ide, pa čak i ako ima neki rabat za školu, što mislim da nema potrebe da se on daje na taj način, jer agencija daje rabat za školu, uzima od roditelja. Mi znamo da je naš zakon dozvolio da roditelji mogu dobrovoljno, naravno, odlukom saveta roditelja da učestvuju i novčano da pomažu da se unapredi organizacija rada škole. Što bi to išlo još jednim posrednikom, pa onda kažu, agencija dala 10 posto ili ne znam koliko, školi.

RSE: Ovih dana ponavljaju se apeli koji se upućuju ministarstvi prosvete da se ova materija reguliše precizno, kako nikakvih grešaka i propusta, koji su doveli i do ovog slučaja, više ne bi bilo. Čućete profesora Srpskog jezika i književnosti, upravo u Trećoj beogradskoj gimnaziji, Nadu Vučković:

„...I svako od roditelja, na kraju krajeva i ja se radujem kada mogu svoje dete da pošaljem, da bude bezbedno. I mislim da ekskurzije treba da postoje i naši učenici su primer da su te ekskurzije, kada se iole pristojno organizuju, izvanredne. Uvek i samo pohvale dobijaju i iz zemlje i inostranstva. Oni ne idu na ekskurzije zbog šopinga, niti zbog ovog, niti zbog onog, to su učenici, najbolja deca u Srbiji. Činjenica je. Apelovala bih na Ministarstvo prosvete i turizma da se pozabavi pitanjem ekskurzija. To je jako važan problem. Neka naprave, pod hitno, neke standarde, pravilnike, propise, bilo šta, da se deci omogući da bezbedno putuju. Hoćemo Evropu, a ne damo im napolje iz Srbije. Koliko je danas teško dobiti vizu, koliko je teško dete nekuda poslati. Ekskurzije jesu vrlo značajan, po novcu koji tu prolazi, ulazi, koji tu funkcioniše, deo turizma, turističke ponude. Ajmo u Evropu, ali dajte da to bude sve definisano, da ne bi sva krivica pala na školu, kojoj to i nije profesija. Ja ne moram da znam sve što se tiče tehničkih stvari, kada je u pitanju ekskurzija. Ja sam odgovorna za svoje učenike da ne budu ovakvi ili onakvi, ali oko svega onoga što se nudi ugovorom ne moram znati. Neka to odredi neko koje kompetentan. Neka nam tu ministarstvo turizma i prosvete pomogne. Neka daju i sankcije i pohvale, neka sve bude definisano. Mnogo će nam biti lakše, i što je najvažnije, deca će nam biti zaštićena.“

RSE: Osvrnuo bih se upravo na ovu završnicu. Ona je rekla „Sankcije“. Prema onom programu i pravilniku koji utvrđujete u Ministarstvu prosvete, u koliko bi se nekom ponovo dogodilo nešto ovako, kakve bi sankcije bile za agenciju?

TMUŠIĆ: Ja još jednom kažem da mi, što se tiče agencije, nemamo nikakvu nadležnost. Mi smo razgovarali sa načelnicom turističke inspekcije, čak ni turistički inspektor ne može oko cene aranžmana da utiče, jer je to dobrovoljni odnos između škole i agencije, odnosno roditelj svojim potpisom daje da je saglasan sa cenom koju nudi agencija, i tu je u slučaju ne poštovanja, nadležan odgovarajući sud. To je materija koju mora da uređuje više činilaca. Znači, ministarstvo prosvete i sporta, zatim ministarstvo turizma, ministarstvo finansija smo uključili, zatim smo uključili JUTU, to je savez turističkih organizacija. I ako vidim, u ovom slučaju, da se po medijima pojavljuje da pomenuta agencija nije članica JUTE, jer po tumačenju ministarstva turizma, bitno je da ima licencu. JUTA ima svoj kodeks ponašanja i on je obavezujući za njen članice, i mi u našem uputstvu dajemo preporuku da bi dobro bilo da je agencija iskusna u bavljenju učeničkim turizmom, i da je poželjno da bude članica JUTE, ali nije obavezujuće.

RSE: Na konferenciji za novinare, u biblioteci Treće beogradske gimnazije, otvoreno je jedno pitanje koje nisam očekivao, a to je da li učenici, srednjoškolci u opšte trebaju da idu na ekskurzije u inostranstvo?

LEKOVIĆ: Mislim da, zaista, treba da idu, jer učenici to treba da shvate, i roditelji i nastavnici i celokupna javnost, ne idu na ekskurziju radi šopinga. Oni idu zbog tog edukativnog sadržaja. Na žalost, kada je u pitanju ova naša maturska ekskurzija, oni ni to nisu mogli ostvariti, prvenstveno zbog loše organizacije cele ekskurzije, od momenta kada smo ušli u Italiju, i drugo, zbog tako loših vremenskih uslova, na koje praktično niko nije mogao da utiče, tako da, od obilaska Venecije ništa nisu imali, od obilaska Rima, samo smo ušli u Vatikan i Sikstinsku kapelu, ništa drugo.

RSE: Pri tom su bili mokri do gole kože, jedna devojčica je završila u bolnici.

LEKOVIĆ: Jeste, više njih se porazboljevalo i profesori se ne osećaju dobro, ali moramo da radimo.

RSE: Šta je vaše mišljenje Velimire? Da li bi trebalo insistirati na ekskurzijama u zemlji ili bi prioritet bio na tome da deca što više obilaze Evropu, pa i Šire?

TMUŠIĆ: Mogu samo da kažem da će, najverovatnije, predlog ove komisije biti da samo završni razredi mogu da idu u inostranstvo.

RSE: Zašto?

TMUŠIĆ: Pa, evo samo jedan primer. Ima li smo problem sa jednom gimnazijom u Beogradu, prvi razred gimnazije je 24. septembra otišao u Bugarsku i tamo se jedan autobus pokvario, šlepao je drugi autobus. Zamislite prelazak iz osnovne škole, gde je jedan sasvim drugi način organizacije rada škole, u odnosu na gimnazije, jer to je nešto što je mnogo ozbiljnije, privikavanje, znači, ni nepunih mesec dana su deca boravila u školi i odmah je neko našao da organizuje te ekskurzije.

RSE: Dobro, prva godina ne može, druga, treća?

TMUŠIĆ: Ne mogu sada da kažem šta će biti. To je jedna od tema, biće jedan od predloga na toj komisiji, izuzev turističkih škola gde bi bila šteta ne pustiti ih da posete sajam turizma, jer to je u sastavu njihovog osnovnog školovanja. Sadašnje naše uputstvo daje da Ministarstvo prosvete daje saglasnost na izvođenje ekskurzija u inostranstvu, ali škole podnose zahtev i one podpisuju da će ispoštovati pravilnik, odnosno uputstvo o organizaciji ekskurzija, i direktor kao podpisnik tog zahteva je odgovoran da je ispoštovao sve ono što smo propisali.

RSE: Mislite li da je to najsrećnije rešenje da se ekskurzije ograniče na učenike četvrtih razreda? Prema podacima, više od 55 posto mladih ljudi u ovoj zemlji, u rasponu između 15 i 25 godina, nisu nikada bili u inostranstvu i njima su te ekskurzije jedini način da pređu granicu ove zemlje.

TMUŠIĆ: Ja kažem da je to jedan od predloga, s obzirom na samu tehničku organizaciju. Mi imamo slučaj da je jedna osnovna škola otkazala ekskurziju maturanata, zato što je došlo do nekakvog pomeranja i nema autobusa. Zamislite, pođete sada u septembru i oktobru u bilo koje turističko mesto, ovde u našoj zemlji, videćete da su redovi autbusa da obiđu jedan Petrovaradin ili neko drugo poznatije turističko mesto, zato što svi hoće da u ta dva meseca, u aprilu i septembru, hoće da organizuju ekskurzije. U ostalom, ako i ostane da svi razredi mogu na ekskurzije, sigurno će kriterijumi biti pooštreni, razlozi zbog kojih treba jedan prvi razred neke gimnazije da ide u stranu zemlju, će biti takvi da stvarno moraju biti opravdani da bi mogla ta ekskurzija da se realizuje.

LEKOVIĆ: Ja se slažem kada je u pitanju prvi razred, pa i drugi, da ne mogu da idu u inostranstvo. Iz jednog tehničkog razloga. Razredni starešina ne može da, za tako kratak period, upozna decu da bi smeo da preuzme odgovornost za njih i da ih povede vani. Svo vreme se, kada se pominje maturska ekskurzija, spominje odgovornost i profesora i direktora, a zamislite tek decu, kako kaže gospodin Tmušić, 24. su poveli decu u inostranstvo, ja mislim da ih nijedan razredni starešina ne može prepoznati, a kamoli da im zna ime ili mentalni sklop deteta.

RSE: Ja bih voleo da čujem od vas upravo ovo što sam maločas pomenuo, jel vam se događa često da vaši učenici prvi put sa vama odlaze u inostranstvo?

LEKOVIĆ: To ne može da se kaže za učenike Treće gimnazije. Učenici ove gimnazije mnogo putuju. Što sa svojim roditeljima, što u organizaciji..., malo pre sam rekla da u okviru naše škole postoji klub za Ujedinjene nacije, ja sam baš mentor tog kluba, deca preko UN mnogo putuju, imamo mnogo lepa iskustva sa putovanja sa UN.

RSE: Kako vama zvuči mogućnost, s obzirom na to što pominjem, koliko mladi ljudi ovde malo putuju. Da se ta mogućnost u drugoj i trećoj godini bitno ograniči? Mislite li da je to prihvatljivo rešenje?

LEKOVIĆ: Rekla sam da je poželjno da se ograniči na prostor Srbije, prva i druga godina, a treća i četvrta nikako, čak misli da je to jedan premali prostor za njihov edukativni apetit.

RSE: Ekskurzije, ipak mogu da budu i sasvim dobre, i evo kako to izgleda u primeru iz Bora. Zabeležio Dejan Radulović:

Kako otići na ekskurziju, a da svi budu zadovoljni, pre svega đaci i njihovi roditelji? To je pitanje koje smo postavili Miljani Golubović, direktoru borske gimnazije, čiji učenici u poslednje vreme, uglavnom biraju ekskurzije van zemlje:

„Iskustva su, uglavnom, dobra. Poštujemo pravilnik o organizaciji ekskurzije. Znači, da se prvo odredi komisija na nastavničkom veću, nastavnika koji će da predlože plan i program ekskurzije, koji mora da zadovolji obrazovno-vaspitne ciljeve. Kada ta komisija obavi svoju stručnu procenu, onda se anketiraju učenici da li prihvataju takav program ekskurzije, koja je zemlja u pizanju, koje destinacije da obiđu, i kada dobijemo podatke te ankete vidimo da li su učenici zainteresovani za neki program. Agencije koje pružaju program moraju da budu članice JUTE. Znači, moraju to da dokažu sa određenim brojem ćlanske karte, brojem JUTE, tako da, sve ono što ne ispoštuju u našim dogovorima i programima, moraju da odgovaraju JUTI kao svom stručnom udruženju.“

Zanimljivo je čuti kako su se nekada organizovale ekskurzije i da se, možda, u nekim školama još uvek drže stare prakse.

„ Prema mojim saznanjima, 16 godina sam u praksi, ranije je to izgledalo mnogo drugačije. Taj pravilnik se nije ni poštovao. Predstavnik agencije dođe kod direktora, sklopi izvestan ugovor, i onda roditelji i ne saznaju za svih pet ponuda, ili šest. Neda im se šansa da izaberu, jer na kraju oni i plaćaju tu ekskurziju. Prosto, određeni broj nastavnika, razredni starešina, bio je upoznat sa jednom turističkom organizacijom, sa jednom turističkom ponudom, i njima je, naravno, bio cilj, pošto se plaćalo po učeniku, da iz odeljenja ide što veći broj učenika, veći će iznos novca biti. Znači, raznim metodama ubeđivanja odaberu agenciju koja u stvari je na najbolji način sklopila dogovor sa školom.“

Evo kakvi su utisci borskih gimnazijalaca, tek pristiglih sa ekskurzije u Italiji:

„Super. Smeštaj je bio dobar, ali ja onim hotelima ne bi dao po tri zvezdice. Po neka sitnica je svuda falila, ali to nije pokvarilo uživanje.“

„Nama je bilo super. Čuli smo da su u Beogradu imali nekih problema. Što se naše tiče ekskurzije, bila je dobro organizovana, možda malo nekih propusta, ali ništa što bi nam pokvarilo. Imali smo tri hotela i svi su bili ok.“

„ Fenomenalno. Kao što je rekao, bilo je sitnih propusta, ali čak mislim da je za ekskurziju bolje da hoteli nisu nešto ekskluzivni, moćemo više da se opustimo.“

„Nismo imali dovoljno hrane, nosili smo odavde. Ali, za prevoz nismo znali da ćemo morati svuda metroom, nego smo mislili da će svuda da nas vozi autobus, ali je metro super.“

„Prvo doručak je bio strašno loš, a večera je bila ok.“

RSE: Šta mislite, kada govorimo o tome koliko mladi u Srbiji putuju, da li je ovoj deci bilo korisnije to što su išli u Italiju, ili bi moćda bilo za njih zanimljivije da su videli Žiču, Studenicu ili neki manastir u Srbiji?

LEKOVIĆ: Ja mislim da svi oni, u prvom i drugom razredu obiđu sve manastire u Srbiji. Koliko sam ja upoznata, naša škola uvek organizjue za druge razrede, obilaske manastira u Srbiji i pretpostavljam da se to radi i u drugim gimnazijama.

RSE: Šta vi mislite, Velimire?

TMUŠIĆ: Ne samo u srednjim školama, u ovom slučaju u gimnazijama, već i u osnovnim školama postoje komisije koje planiraju i izlete i ekskurzije, od prvog pa do osmog razreda. To je značajno, da se ne desi da učenici četvrtog razreda obiđu jednu destinaciju i to isto ponove u petom razredu. Znači, to je posao samog planiranja na nivou škole. Međutim, mislim da i ova naša Srbija, kolika je, ima puno toga što deca mogu da obiđu i da vide. Mislim da nema razloga da, naročito prvi razred ide negde, jer srednja škola je nešto sasvim drugo u odnosu na osnovnu, pogotovo kada se taj program planira tako da puno toga mora da se obiđe, rastojanje između mesta je tako da, čak i da nije bilo ovakvih problema. Ima mnogo dobrih i pozitivnih slučajeva, gde se to i planira i organizuje sa agencijama i kompletnim programom nema nikakvih problema, i mislim da bi dobro bilo i tim pkolama i slučajevima posvetiti pažnju, kako bi ovi koji to dobro ne urade stekli izvesno iskustvo i uklonili svoje nedostatke.

RSE: Ja mislim da oni koji dobro ne rade, prosto, kao poruku, moraju da dobiju ključ u bravu. Jel se slažete?

TMUŠIĆ: Tako je.

RSE: Miljana, Vi ste na konferenciji za novinare rekli da bi Royal Tours trebao da plati za duševni bol porodici, deci i nastavnicima. Ostajete li pri tome?

LEKOVIĆ: Upravo. Ja sam i na tom zajedničkom roditeljskom sastanku izjavila da ako se pokrene krivični postupak, a svakako će se pokrenuti, da se i to navede.

RSE: Da li ćete se odvažiti da povedete svoje učenike pnovo na neku ekskurziju?

LEKOVIĆ: Upravo sam, pre neki dan, konstatovala da je ova generacija maturanata jedna od najboljih generacija u trećoj gimnaziji. Oni su imali matursku ekskurziju, ali ona nije zadovoljavajuća, jer nije ispunjen program ekskurzije.

RSE: Ići će ponovo?

LEKOVIĆ: NE znam da li će ići ponovo, jer kako su mi sugerisali inspektori iz ministarstva prosvete, kada sam ih upitala da li možemo da priuštimo toj deci ekskurziju, da uputimo zahteve nastavničkom veću, savetu roditelja i upravnom odboru, ako to prođe onda se traži saglasnost ministarstva prosvete. Nadam se, kakvo je raspoloženje i dece i roditelja i nas, odeljenskih starešina, da će to proći.

RSE: Gde bi ste ih sada poveli?

LEKOVIĆ: Opet u Italiju, ista destinacija. Ima samo jedan tehnički problem, kada je u pitanju nova maturska ekskurzija ove generacije, kada to planirati, jer ako planiramo za onaj prolećni raspust, postavlja se pitanje spremanja maturskih radova i upis na fakultet. Meni su roditelji, mog odeljenja, predložili da, ako ne može to da se izvede u toku školske godine, onda da odemo kada se upišu na fakultet.
XS
SM
MD
LG