Dostupni linkovi

Jesenski pejzaži...


Subota, 15. oktobar 2005. godine
Drugi dan konferencije na kojoj prisustvuju književnici i profesori mađarske književnosti XIX veka. Konferencija je negde u Mađarskoj, iznad Egera, u jednoj lepoj dolini. Jesenski pejzaži, dobri drugovi i prijatelji svuda oko mene. Prijatni razgovori o struci, razmenjivanje knjiga i iskustava, što je jako važno na početku jedne školske godine.
U mislima sam kod kuće. Kod nas u Vojvodini, u Bačkoj, u jednom malom mestu Sivcu, blizu Sombora, u toku su Sentelekijavi dani posvećeni književniku Korneliju Sentelekiju koji je dvadesetih godina XX veka bio osnivač i organizator vojvođanske i mađarske književnosti, u vreme kada su Mađari u Vojvodini bili otcepljeni od matične države i bojali se organizovati svoj kulturni i književni život. Mađarski pisci u Vojvodini svake godine posećuju mesta gde je Senteleki živeo i radio. Održavaju se priredbe, književni matinei, dodeluju se književne nagrade i nagrade za prevođenje. Razmišljam kako je sada u Sivcu. Skore svake godine sam tamo, ali ove godine sam tu priredbu morao da propustim.
U Novi Sad sam stigao u kasnim večernjim satima.

Nedelja, 16. oktobar 2005. godine
Svake nedelje želim da se odmorim i svake nedelje do toga ne dođe jer se pripremam za sledeću sedmicu.
U podne sinov rođendanski ručak. Ove godine idemo na Dunav, na jedan splav blizu Novog Sada, u riblji restoran. Posle ručka torta od lešnaka i kestena.
Popodne pripremanje za ponedeljak, za časove koje imam na fakultetu. Mislim da dolazi teška nedelja za mene.

Ponedeljak, 17. oktobar 2005. godine
Od 9:00 do 12:30 imam časove. Prvo su časovi dramaturgije na Katedri za mađarski jezik. Volim te časove. To je izborni predmet za studente četvrte godine koji vrlo rado dolaze na njega. Dolaze samo oni koji se interesuju za pozorište. Studenti uče kroz ćaskanje i razgovor o predstavama i dramama. To je jako prijatan čas, ali se ipak umorim pošto sve vreme moram biti koncentrisan.
Mala pauza, pa čas istorije mađarske književnosti XIX veka studentima četvrte godine. To je predmet koji već nekoliko godinu predajem i mislim da sam se uhodao u tu naučnu oblast. Sviđa mi se taj period, mada, kada sam počeo da radim na fakultetu, želeo sam da radim novu književnost, onu koja se stvara među nama i u nama. Morao sam da se opredelim za XIX vek.
Popodne ćaskanje sa drugovima i trčkaranje po gradu. Dan prolazi veoma brzo.

Utorak, 18. oktobar 2005. godine
Rešio sam da ceo dan budem kući i da pišem za časopis Hid (Most) koji uređujem, kritiku o jednoj knjizi koja je kao monografija. Knjiga je o jednom ovdašnjem časopisu koji izlazi u Novom Sadu od 1965. godine, čiji sam i ja bio osnivač. Knjiga je jako interesantna. Napisao je jedan mladić, ali, na žalost, samo iz jednog aspekta. Ne analizira estetsku stranu književnih dela objavljenih u tom časopisu, nego samo društvene i političke članke. Ipak je knjiga jednostavno prikazivanje tog časopisa, od kojeg se računa moderna vojvođanska i mađarska književnost. Popodne priprema časova za seledeći dan.

Sreda, 19. oktobar 2005. godine
Časovi na Akademiji umetnosti. Kao honorarac držim časove istorije mađarske drame i pozorišta za buduće mađarske glumce. Svake druge godine dolazi nova generacija. U ovoj generaciji je šest momaka i tri devojke. Treba ih upoznati. Treba ih uputiti da bi kao glumci upoznali onaj svet kome žele da pripadaju i u kome žele da rade. Prijatan čas, mada govorimo o tekstu i o periodu koji je jako daleko od nas. Govorim o prapočecima pozorišnog života i dramske književnosti u Mađarskoj, ali i u svetu.
Popodne jedna prijatna, ali i teška obaveza. Treba da napišem jedan članak o kolegi koji odlazi u penziju. Sa njim sam u prvom razredu gimnazije, 1955. godine, započeo život u Novom Sadu. Zajedno smo bili na fakultetu. Radili smo zajedno u izdavačkoj kući. Uspeo sam da napišem prikladan tekst i nadam se da neću izneveriti ni kolegu, ni ostale kolege na fakultetu.

Četvrtak, 20. oktobar 2005. godine
Danas je dan Katedre za mađarski jezik. Svake godine krajem oktobra obeležavamo ovaj dan. Prisećamo se 21. oktobra 1959. godine, dana kada je našu katedru osnovao Ervin Šinko. Bili smo studenti prve generacije. Uz to prisećanje spada i oproštaj od kolege koji odlazi u penziju, a i dodelivanje književne nagrade Ervin Šinko za mlade stvaraoce.
Popodne pripremanje časova za sledeći dan.

Petak, 21. oktobar 2005. godine
Celo pre podne sam na fakultetu. Časovi istorije mađarske književnosti XIX veka studentima druge godine. Prvi put se ove godine srećem sa njima. Gledam njihova lica, njihove oči. Hteo bih da znam kakva će biti naša saradnja. Da li će oni biti redovni posetioci studija? Da li će da rade i da čitaju? Čuje se sa svake strane da studenti sve manje čitaju i sve manje dolaze pripremljeni na časove. Ima izuzetaka, ali veći broj studenata je samo fizički prisutan, ne i duhovno. Po njihovim licima zaključujem da jedna dobra generacija počinje studije druge godine.
Posle toga, čas studentima treće godine. Radimo zanimljivu temu koju rado predajem. Izučavamo Šandora Petefija, pesnika XIX veka. Svojim delom je zasluženo postao pesnik svetskoga glasa.
Popodne mali odmor. Ono što je jako bitno za čoveka koji većinom sedi uz pisaći sto je mala rekreacija. Partija tenisa. Jako dobra zabava. Bila bi još bolja kada bih češće pobeđivao svoje partnere.
Posle tenisa odmor. Čitam roman i pripremam se za sledeći čas i sledeću nedelju u kojoj me čeka i nastavak pisanja pomenute kritike. Sledeća nedelja će biti slična ovoj u kojoj nisam stigao da pogledam televiziju, a u novinama sam stigao samo da pročitam naslove. Nisam stigao ni da slušam muziku koja me najviše odmara.
XS
SM
MD
LG