Dostupni linkovi

logo-print

Nemam želju živjeti negdje drugo


„Dinamika suđenja, interijer sudnice za organizirani kriminal ili ratni zločin sličan je onome što se vidi u američkim serijama i filmovima, ali ono što se prikazuje na TV ili filmskim ekranima daleko je od stvarnosti. Uostalom, suđenja na Sudu BiH i nisu predviđena za zabavu“, kaže naš jutrošnji gost.

Koliko se papira troši u Sudu BiH, koliko je elektronska dokumentacija zaštićena, zašto još uvijek sve ne funkcionira punim kapacitetom, kako se osjeća čovjek čije je prezime u svakoj zemlji u kojoj je živio zvučalo strano, kako je bježeći od mogućnosti da bi mogao služiti sirijsku vojsku stigao u Australiju, kako je izabrao studirati pravo, šta je razlog da se odrekne izvjesne karijere uspješnog i dobro plaćenog advokata i kako se, nakon 12 godina ponovno vraća u mjesto svog rođenja, samo su neka od pitanja na koja vam jutros odgovara Tarik Abdulhak

RSE: Vi ste zaposleni u Sudu Bosne i Hercegovine. Čime se konkretno bavite? Kako se tačno zove radno mjesto na kojem ste zaposleni?

ABDULHAK: Za početak jedna mala ispravka. Ja u suštini radim u Sudu BiH, ali sam formalno zaposlen od strane međunarodne institucije koja se zove Ured registara Suda BiH koja je uspostavljena dogovorom između Visokog predstavnika i države Bosne i Hercegovine radi uspostavljanja posebnog Vijeća za ratne zločine i pružanja podrške Vijeću za organizirani kriminal u Sudu BiH. Ja sam u toj instituciji trenutno zaposlen kao šef Odsjeka za sudsku upravu.

RSE: Šta se krije iza toga?

ABDULHAK: Taj termin nije blizak čak ni našim pravnicima. Inače taj koncept sudske uprave, kako ga mi definišemo, to je nešto što je dijelom posuđeno iz Haškog tribunala, a ustvari takođe dijelom zasnivano na nekim naprednijim sudovima u anglosaksonskom sistemu, kao i u kontinentalnom sistemu. Tu se ustvari radi o jednom dijelu suda koji je zadužen za kompletan organizacijski posao kada su u pitanju suđenja. Dakle, tu se radi o pružanju jedne vrste pravne podrške sudijama koji rade na konkretnim predmetima, ali i organiziranju ostalih stvari kao što su povjerljivi spisi, mjere zaštite za zaštićene svjedoke, organiziranje ročišta suđenja, distribucija dokumentacije, vođenje baze podataka i sve ono što se veže za jedno efikasno, ekspeditivno i pravilno suđenje.

RSE: Može li se reći da ste vi ustvari logistika?

ABDULHAK: Tačno, na jedan način mi jesmo logistika, ali smo uz logistiku mnogo više. Naš posao je, između ostalog, da obezbijedimo to da sud ispuni zakonske uvjete, kao što su rokovi, kad je u pitanju, primjera radi, pitanje pritvora koje je veoma striktno regulisano po našim zakonima. Dakle, mi ulazimo, uslovno rečeno, i u neke proceduralno-pravne stvari koje se tiču toga da procedura pred sudom, u ovom slučaju Sudom BiH, ispunjava kako međunarodne standarde, tako i zakone Bosne i Hercegovine.

RSE: Sud je počeo raditi tek ove godine svojim punim kapacitetom.

ABDULHAK: Sud postoji već par godina kao državna institucija, ali je tačno da je Vijeće, odnosno Odjel za ratne zločine formalno počeo sa radom početkom ove godine. Tada su se, paralelno uz imenovanje novih sudija, uspostavljali kapaciteti za održavanje ovakvih kompleksnih suđenja kao što su veoma moderne sudnice, sistemi za elektronsko vođenje podataka i tako dalje. Dakle, formalno je taj sistem pušten u rad u januaru ove godine, a do sada je već veliki broj predmeta pokrenut pred sudom.

RSE: Ono što mi znamo o sudovima jeste ono iz američkih filmova. Ima li ovaj sud na kojem vi radite ikakve veze sa onim što vidimo na filmovima?

ABDULHAK: Filmovi u mnogome pojednostavljuju pravni proces. Kao pravnik koji je školovan u anglosaksonskom pravu, uvijek sam smatrao te filmove ili serije simpatičnim, ali i veoma udaljenim od istine. Sama sudnica izgleda veoma slično tim anglosaksonskim sudnicama gdje su stranke postavljene na i isti način – s jedne strane optužba, s druge odbrana. Dinamika samog suđenja je u nekom smislu slična. Bude tu i rasprava i ispitivanja i unakrsnih ispitivanja koja mogu biti dosta žustra i dinamična. Tako da u tom smislu ima nekih elemenata koji podsjećaju na ono što vidimo u filmovima. Međutim, to je jedan mnogo ozbiljniji i mirniji proces. Naša suđenja nisu predviđena za zabavu javnosti, tako da suđenje, ispitivanje svjedoka i tome slično, teče uglavnom mirno. Ono što se u Sudu BiH pokušava uvesti i ono na čemu moj tim aktivno radi, to je uvođenje elektronskih sistema za vođenje kako podataka o predmetima, tako i dokumenata koji se nalaze u predmetima, odnosno materijalnih dokaza. Tako da smo već uspostavili par sistema koji nam dozvoljavaju da smanjimo količinu papira koji teče kroz sudnicu, da na taj način obezbjedimo i sigurnost takvih dokumenata (svaka nova kopija povećava rizik sigurnosti povjerljive informacije) i da povećamo i efektivnost cijelog procesa.

RSE: Zar nije danas elektronska dokumentacija isto tako podložna otkrivanju?

ABDULHAK: U svakom slučaju ne treba se pretvarati da je elektronika apsolutna zaštita bilo kakve informacije. Međutim, zato se te stvari rade veoma pažljivo i veoma postepeno. Mi smo u tom procesu već od januara ove godine i neke od tih sistema još uvijek nismo pustili u rad, mada su manje-više interno potpuno operativni, upravo iz razloga osiguranja potpune zaštite. Tako da takav jedan sistem nećemo nikad pustiti u rad dok nismo apsolutno sigurni ne samo da mu se izvan suda ne može pristupiti, nego i da mu se ni unutar institucije ne može pristupiti ako osoba koja koristi sistem nema pravo pristupa toj informaciji.

RSE: Vi odlično govorite naš jezik, a vaše prezime se ne uklapa u uobičajena bosanska.

ABDULHAK: Ja sam cijeli život imao taj hendikep da je u svakoj zemlji u kojoj sam živio, osim jedne, moje prezime bilo neobično, pa je tako bilo i u Bosni i Hercegovini. Moj otac je rođen u Siriji, on je rođeni Sirijac, ali je državljanin Bosne i Hercegovine i srcem i dušom danas više Bosanac nego Sirijac. Odatle potiče i moje prezime.

RSE: Otkud vaš otac u Bosni?

ABDULHAK: Kod njega je to malo drugačija priča od one standardne priče arapskih studenata koji su šezdesetih godina prošlog vijeka dolazili u Bosnu i Hercegovinu da studiraju. Moj otac je došao u Bosnu i Hercegovinu da posjeti svog amidžu koji je bio sirijski ambasador u Beogradu, i ostao tu, nakon što je stekao prijatelje, zavolio zemlju i tako dalje. Kasnije je upisao fakultet, završio ga, postao ljekar, poslije toga i specijalista epidemiolog. Ostatak života, sve do rata, odnosno prvih nekih sedam-osam mjeseci rata, proveo je u Bosni. Moju majku Seniju je upoznao u Sarajevu. Moj mlađi brat i ja smo se rodili u Sarajevu. Koliko se sjećam iz razgovora sa roditeljima, tata je u tim nekim prvim godinama braka bio zainteresovan da se oboje vrate u Siriju jer je on bio dosta vezan za svoju širu porodicu. Međutim, mama je rođena Sarajka i za nju je svaki odlazak iz Sarajeva bio van rasprave, tako da je njena želja prevagnula. Onda su postepeno našli dom u Sarajevu i tako dalje.

RSE: Rekli ste da je sve bilo tako do rata u Bosni i Hercegovini. Šta se onda dešava?

ABDULHAK: Početkom rata mi ostajemo u Sarajevu. Kao što sam rekao, moj tata jeste Sirijac, ali u srcu veliki bosanski patriot, naravno i mama, i nije bilo nikakvog plana napuštanja Sarajeva i Bosne i Hercegovine u onom početnom periodu rata. Tako da smo proljeće, ljeto i jesen 1992. godine proveli u Sarajevu. Onda je situacija postajala sve teža i teža, kao što je to već vrlo dobro poznato. Naša porodična kuća je bila bombardovana, mi smo bili u kući kad se to desilo, tako da je i to imalo jedan efekt šoka na moje roditelje i onda je moj otac zajedno s mojom mamom odlučio da pokušaju da se priključe jednoj od grupa stranih državljana koji su tada još uvijek mogli da napuste Bosnu i Hercegovinu. Tako da smo onda avionom jordanske vojske, koji je ustvari donosio humanitarnu pomoć u Sarajevo, sa grupom drugih državljana arapskih zemalja, napustili Sarajevo krajem novembra 1992. godine.

RSE: Gdje odlazite?

ABDULHAK: Prva stanica je bila Jordan odnosno Aman, odakle su svi ti arapski državljani bili distribuirani u svoje zemlje porijekla, a mi, samim tim što je otac Sirijac, u Siriju.

RSE: Jeste li tada govorili arapski?

ABDULHAK: Tad ni ja ni moj mlađu brat nismo govorili arapski. Tad je meni bilo 17 godina. Taj odlazak iz Bosne mi je jako teško pao. Svako je tad želio prije svega da spasi goli život, ali meni je taj odlazak jako teško pao jer sam iza sebe ostavljao jako bliske drugove, porodicu, rođake, sve one ljude koje smo svi mi ostavljali kada smo u tim trenutcima napuštali Bosnu. Tako da je bio prisutan osjećaj te neke krivnje zbog odlaska iz Bosne, a i jedan osjećaj nesigurnosti, neizvjesnosti jer mi smo veoma malo poznavali Siriju. U Siriji ostajemo do kraja 1994. godine kada migriramo u Australiju. Tako da smo dvije godine proveli u Siriji, što je za mene bio jedan period adaptacije na jedan potpuno drugačiji svijet sa drugačijim pravilima ponašanja, života, drugačijim tradicijama. Ono što je za mene bilo dosta neobično, kada sam iz Sirije 1994. godine otišao u Australiju, na neki način sam se tamo osjetio bliže Bosni nego što je to bio slučaj u Damasku. Sirija je zemlja koja se i danas, manje-više, nalazi u jednoj vrsti diktature, gdje informacije ulaze i izlaze na dosta kontrolisan način. Kada smo mi boravili u Siriji, Bosna i Hercegovina nije bila priznata kao država od strane Sirije, tako da je i naš status tu bio malo nezgodan, a između ostalog i zato što je otac, uzimajući bosansko državljanstvo, tehnički izgubio sirijsko. Sirija se jako teško odriče svojih državljana, znači oni ne dozvoljavaju lako uzimanje drugih državljanstava. I čak kada se drugo ili treće koljeno nekog Sirijca koji je davno napustio Siriju vrati u Siriju, može da podliježe zakonima o služenju vojnog roka i tako dalje. A u Siriji je vojni rok još uvijek tri i po godine. Tako da sam se tehnički i ja mogao da nađem u sirijskoj armiji nakon što sam napustio Bosnu i Hercegovinu.

RSE: Da li 1994. godine cijela porodica odlazi u Australiju?

ABDULHAK: Da. Te godine idemo iz neke relativne izvjesnosti, ali i nesigurnosti Sirije, u Australiju, gdje u tom trenutku nismo imali nikakvih ozbiljnijih kontakata. Stupili smo u kontakt sa nekim bosanskim humanitarnim grupama koje su primarno pružale pomoć doseljenicima i izbjeglicama. Tako da smo kroz kontakt s njima napravili molbu da se izmjestimo, da se preselimo u Australiju i na taj način smo onda i emigrirali.

RSE: U Australiju dolazite sa 19 godina, upisujete se na fakultet. Kakav je vaš engleski u tom trenutku?

ABDULHAK: U tom trenutku je moj engleski bio vrlo dobar. Ja sam, da ne bih gubio vrijeme u Siriji, upisao studij engleske literature na Univerzitetu u Damasku, tako da sam proveo nekih godinu i po dana intenzivno učeći engleski jezik, a koji sam već, kao i većina mladih Bosanaca i Hercegovaca, relativno dobro poznavao. Tako da sam ga u Siriji usavršio i dolaskom u Australiju sam imao dobru podlogu, tako da je i sam proces uklapanja za mene išao malo lakše.

RSE: Zašto se odlučujete za pravo?

ABDULHAK: Mislim da nijedan student prava kada upiše pravo zapravo ni ne zna šta je to dok se s njim ne uhvati u koštac. Odnosno, mislim da su motivacija interesi bazirani na nekim naivnim shvatanjima života pravnika – da je to jedna interesantna struka, izazovna, između ostalog struka koja pruža mnogo opcija u smislu karijere i tako dalje. To je i kod mene bio slučaj. Veoma brzo nakon dolaska u Australiju sam počeo raditi u raznim humanitarnim organizacijama koje su pomagale izbjeglice, kako iz Bosne i Hercegovine, tako i iz drugih dijelova svijeta. Kroz taj moj posao sam se dodirivao sa pravom i fasciniralo me pravo kao nauka koja se bavi, između ostalog, pravima ljudi, pravilima ponašanja u jednom društvu, ograničenjima vlasti i moći jedne države nad pojedincem i tako dalje. U početku je to bilo jedno vrlo elementarno i naivno shvatanje svega toga. Moja strast za pravom se ustvari razvila mnogo više kroz studije i kasnije kroz rad.

RSE: Gdje ste studirali, u Sidneyju?

ABDULHAK: Da, studirao sam na jednom od šest univerziteta u Sidneyju (neki nisu u Sidneyju, ali se može studirati uz Sidneyja putem korespondencije). Moj studij je trajao pet i po, gotovo šest godina, što je uključivalo i ono što se kod nas zove priprema za advokaturu. Kod nas u BiH je to pravosudni ispit, u Australiji je to niz ispita sa sličnom svrhom – da se od mladog pravnika stvori advokat.

RSE: Znači i kod njih, kao i kod nas, postoji ta razlika da se posebno polažu sudski, posebno advokatski ispiti nakon završenog prava.

ABDULHAK: Da, ali samo u smislu advokata. Nakon završetka pravnog fakulteta svaki mladi čovjek postaje pravnik na sličan način kao što je to i kod nas. Onda se nastavljaju studije jednim intenzivnim tokom, u mom slučaju je to bilo na koledžu koji je izdvojen od univerziteta, koji je posebna institucija i gdje se radi više praktički rad. Nakon toga se postaje advokat, uz određeni period radnog iskustva. A što se tiče sudija, anglosaksonsko pravo ne poznaje ispit za sudije. Ne može se postati sudija time što se završi neka škola i položi neki ispit. Sudije se biraju, odnosno imenuju iz reda najpopularnijih, najprestižnijih ili najstručnijih advokata.

RSE: Šta se dešava kada postajete svršeni advokat, gdje vas dalje vodi put?

ABDULHAK: Kao što sam već rekao, i u toku studija sam već radio po raznim vladinim i nevladinim organizacijama, u početku primarno se baveći humanitarnim pravom, radeći sa izbjeglicama i raseljenim licima, a poslije i u nekim drugim pravnim branšama. Na kraju, pred sami završetak fakulteta, vodio sam jedan tim jednog pravnog servisa za pomoć stanarima, tako da sam se već bio uhvatio u koštac s pravom. Što se tiče mog dalje profesionalnog rada, u predzadnjoj godini fakulteta u Australiji je praksa da se već tada aplicira za posao u advokatskim firmama, iako veliki broj studenata prava svake godine završava fakultet, jako malo njih nije zaposleno, odnosno maltene niko ne ostaje bez posla ako je završio fakultet sa iole dobrim ocjenama. Tako da sam i ja, prateći taj neki ustaljeni sistem, aplicirao u nekoliko vodećih advokatskih firmi jer sam imao vrlo dobar prosjek ocjena, ustvari to je ono na čemu se najviše zasniva mogućnost dobivanja posla u takvim firmama. Aplicirao sam na toj predzadnjoj godini fakulteta i obavio razgovore u nekoliko firmi i potpisao ugovor o zaposlenju nekih devet-deset mjeseci prije nego što sam postao advokat. Tako da sam imao već „riješeno“ radno mjesto koje me je čekalo kad završim fakultet.

RSE: Počinjete li raditi na tom radnom mjestu?

ABDULHAK: Da. Počinjem raditi u firmi koja se zove Mallesons Stephen Jaques, što je – iako ovo sad zvuči malo prepotentno – zaista najprestižnija advokatska firma u Australiji. Firma u kojoj radi preko dvije hiljade ljudi, uključujući i one koji rade u centrima u Londonu, širom Azije, svim velikim gradovima u Australiji i tako dalje. Ono što je lijepo u australskom sistemu i što je lijepo u tim firmama, to je što je dobivanje posla na takvim mjestima apsolutno zasnovano na znanju i na postignućima. Pogotovo sa mojim životnim iskustvom, nisam mogao poznavati nikog od tih ljudi koji imaju neku moć i uticaj.

RSE: Nije bilo veza i štela.

ABDULHAK: Apsolutno ne. Tu vam ne može štela biti ni otac. Te firme su ustvari bazirane na principu partnerstva, vlasništvo su partnera. Ova je firma, u trenutku kada sam ja počeo u njoj raditi, imala preko 220 partnera.

RSE: Koliko dugo ostajete u toj advokatskoj firmi?

ABDULHAK: Dvije godine, sve do mog odlaska u Evropu.

RSE: Kako ste iz te ugledna advokatske firme stigli do Sarajeva?

ABDULHAK: Ja se jednostavno nisam našao u toj komercijali. Savršeno sam se uklopio u taj posao, dijelom sam i uživao u onom tehničkom dijelu posla radeći kao advokat, ali sam već bio inficiran humanitarnim radom i to je kod mene bio problem. Jednostavno nisam našao ličnu satisfakciju u radu na parnicama od nekoliko stotina miliona dolara. Radili smo sa ciframa od preko tri milijarde eura. To su jako velike transakcije ili parnice koje jako dugo traju, na kojima rade timovi advokata, radite sa bukvalno nekim od najboljih stručnjaka na svijetu u tom poslu, međutim sav taj prestiž i te lijepe kancelarije na 59. spratu u centru Sidneyja i tako dalje, sve je to lijepo, ali čovjek može to prihvatiti samo ako je njegovo duševno i profesionalno zadovoljstvo novac i prestiž. To kod mene nije prevagnulo, mada sam se ja borio da to prevagne jer mislim da bi mi život možda bio malo jednostavniji. Ali, eto, duševno sigurno ne bih bio ispunjen i to je jedini razlog mog izlaska iz firme. Drugi razlog, koji je takođe jako važan, je da sam oženio svoju dotadašnju djevojku koja je otišla da radi kao pripravnik u Njemačku. Tako da nam je to dalo taj neki inicijalni signal ili opravdanje da razmišljamo o Evropi. Ona je u međuvremenu dobila ponudu radnog mjesta u Minhenu i odlučili smo kad se vjenčamo da joj se i ja pridružim.

RSE: Ona je Njemica, Australka…?

ABDULHAK: Ona je Banjalučanka. Na sličan način kao i ja se našla u izbjeglištvu, s tim što je ona iz Banjaluke sa svojom porodicom otišla u Njemačku, kao i desetine i stotine hiljada Bosanaca, tamo provela nekih šest-sedam godina i onda emigrirala u Australiju, gdje smo se, u Sidneyju, i upoznali. Dolazim za njom u Njemačku, gdje stupam u kontakt s prijateljem s kojim sam ranije radio kada sam bio u humanitarnom sektoru, koji je tada radio u Ženevi u UNHCR-u, i koji je uvijek tvrdio da ću se ja prije ili kasnije opametiti i vratiti iz tog „zlog“ komercijalnog sektora u ono što je mnogo interesantnije i važnije u životu. Sticajem okolnosti je proveo godinu dana u Bosni i Hercegovini u periodu 1993-1994. godine kao službenik UNHCR-a. Također je pravnik. Održali smo prijateljstvo nakon njegovog odlaska iz Australije u Ženevu. Nakon što sam došao u Minhen, stupio sam u kontakt sa njim, ne znajući da se u Sarajevu osniva Sud za ratne zločine, a imajući veliku želju da radim upravo u tom polju. U jednom razgovoru mi je rekao da u Sarajevu postoji projekat uspostave Suda za ratne zločine, o čemu ja tada nisam imao pojma jer su informacije bile veoma šture, pogotovo u Australiji. On je ustvari počeo da radi u Sarajevu na programu zaštite svjedoka i onda sam ja putem njega uspostavio kontakt sa ljudima u ovom projektu, došao u Sarajevo, upoznao se sa njima, obavio onaj klasični intervju i onda su oni našli neko mjesto i za mene u tom projektu.

RSE: I tako ste se vi nakon koliko godina ponovo vratili u Sarajevo?

ABDULHAK: Vraćam se u Sarajevo nakon gotovo 12 godina.

RSE: Kakav je bio prvi dojam kad ste došli?

ABDULHAK: Godine 2001, kada sam prvi put došao u posjetu, bukvalno sam, od ukupno pet ili šest sedmica, koliko sam bio u BiH, prvih deset dana proveo fizički bolestan od silne nervoze koja me je spopala, nekih sudara emocija sreće, tuge i nostalgije i svega onoga što čovjeka i svakog povratnika iz dijaspore dočeka kad dođe u Bosnu. To je bio taj moj prvi kontakt sa Sarajevom. Ovaj drugi, 2004. godine, bio je malo manje ispunjen šokom jer sam već par puta posjećivao Sarajevo. Što se tiče profesionalne i privatne strane bio je težak jer je moja supruga ostala u Minhenu. Ona je i sada u Minhenu, ja sam u Sarajevu, i to je dosta teško. Mi se borimo kako god možemo da provedemo što više vremena zajedno. To su obično vikendi svake dvije ili tri sedmice. Profesionalno je taj dolazak bio težak zato što sam došao u jedan potpuno drugačiji sistem na koji nisam navikao. Donio sam sa sobom korisnog iskustva i možda znanja iz Australije, ali je to iskustvo i znanje trebalo napraviti relevantnim u ovom kontekstu u Bosni i Hercegovini. Tako da je bilo mnogo toga da se nauči.

RSE: Kako to da se taj anglosaksonski sistem tako udomaćio u Bosni i Hercegovini? Kako uopšte mogu pravnici koji su završili po nekom drugom sistemu raditi u zemlji u kojoj taj sistem nije važeći?

ABDULHAK: Odlično pitanje. Kao i mnoge druge stvari u Bosni i Hercegovini, ovo nije kao i u svakoj drugoj zemlji. To su ustvari dva pitanja. Pravnici iz drugih zemalja, kao što sam ja, ustvari ne mogu raditi kao advokati. Mi možemo raditi kao neki stručnjaci ili konsultanti ili ljudi sa strane koji donose znanje nekim granama, pa onda možemo raditi u pravosudnim institucijama, ali ne možemo raditi kao advokati jer nismo, kao što ste i sami rekli, priznati po našim regulativama. U slučaju da bih, recimo, ja želio da radim kao advokat, morao bih ići na studije, završavati razliku predmeta i tako dalje.

RSE: Vi imate australsko državljanstvo?

ABDULHAK: Da.

RSE: Koji su planovi? Koliko dugo namjeravate ostajati tu? Da li doživljavate Sarajevo kao svoj trajni boravak ili se mislite gibati dalje?

ABDULHAK: Ovih zadnjih godina smo i moja supruga i ja u jednoj prilično nedefinisanoj fazi. Obično smo uvijek imali neki plan, a sada smo oboje sretni tu gdje se nalazimo. Ja sam zaista sretan što sam ponovo u Bosni i Hercegovini. Svaki čovjek iz dijaspore će shvatiti o čemu govorim. Svakom Bosancu ili Hercegovcu koji nije u BiH, ili sigurno kod njih devedeset posto, srce kuca za Bosnom i Hercegovinom i voljeli bi da mogu da žive ovdje. Neki to ne mogu iz raznih praktičnih razloga. Ja sam, eto, ispunio taj san, makar na neko vrijeme. Moja supruga će mi se pridružiti ovdje u Sarajevu, uzeće određen period slobodno od svog posla u Njemačkoj i nadam se da ćemo tu provesti makar još neko vrijeme. Možda godinu, možda par godina, možda više, u zavisnosti od toga da li ćemo se i profesionalno i na druge načine „nalaziti“.

RSE: Nekih čvrstih planova nemate, nego puštate da se situacija razvija kako se razvija?

ABDULHAK: To sada tako otprilike izgleda. Jedino što trenutno znam, to je da me ne vuče ikakva želja da živim negdje drugo. Posjećivali su me u Sarajevu prijatelji iz Australije i iz Engleske, imam prijatelja Australaca koji trenutno rade kao advokati u Engleskoj. Pričali smo o njihovom životnom iskustvu, o njihovim iskustvima u drugim zemljama i tako dalje, i ni u čemu od toga nije bilo ičega što bi me dojmilo ili što bih ja volio da radim. Zaista sam sretan tu gdje jesam, jako vjerujem u ovaj projekat na kojem radim i nadam se da ću imati priliku da još dosta vremena radim tu.

RSE: A s obzirom na područje kojim se bavite, a to su ratni zločini, nažalost ćete imati dosta priliku da se time bavite.

ABDULHAK: Da, nažalost, tu je Bosna i Hercegovina jedna od vodećih zemalja na svijetu u smislu i statistika i broja predmeta i tako dalje. Mi smo tek na početku jednog ogromnog posla. Tako da ste u pravu, pred nama je dugi niz godina rada na ovakvim predmetima.
XS
SM
MD
LG