Koji dan kasnije, nepoznati zvonar iz Cetinjskog manastira neprestano je zvonio tokom mitinga Pokreta za nezavisnu Crnu Goru. Nekome iz Srpske pravoslavne crkve strašno je zasmetalo pozivanje na crnogorsku istoriju i priča o budućoj crnogorskoj nezavisnosti: buka zvona trebalo je da zagluši najave skorog referenduma.
U jednoj sedmici Srpska pravoslavna crva u Crnoj Gori dva puta je dejstvovala protiv obilježja samosvojnosti crnogorske države.
I, očigledno, ništa nije slučajno - ovo je samo ponavljanje bliske istorije. Svojevremeno je trebinjski gradnočelnik Božidar Vučurević želio da sruši Dubrovnik da bi ga napravo starijim, ljepšim i – srpskim. Deceniju kasnije, srpska crkva želi u Ostrogu, centru crnogorske duhovnosti, naslikati freske starije, ljepše i – manje crnogorske. To je logika koju sprovode još samo talibani: da se iskorijeni sve što nije istovjerno, da se odbace druge kulture, da se potre sve što nosi obrise drugačijeg.
Ista nakaradna misao vodila je ruku zvonara u drevnom Cetinjskom manastiru: u borbi protiv crnogorskih suverenista zanjihao je zvona Svetog Petra Cetinjskog. Ona ista zvona koja su nekada odjekivala u slavu crnogorske nezavisnosti 1878 godine, sada su bučala protiv ideje samostalne crnogorske države. Vođen političkim sljepilom neki se sveštenik očigledno zabunio: tih zvona - koja je zloupotrijebio u subotu veče - ne bi bilo na tom mjestu da nije bilo države Crne Gore.
Velike slike crtaju se svakodnevnim potezima. Srpska pravoslavna crkva uramila je svoj portret u Crnoj Gori: Rumija, Bjelasica, Ostrog, Cetinje – nijesu to izolovani slučajevi političke netrpeljivosti, već dio sistema političke mržnje.
Legitimna je borba Srpske pravoslavne crkve za zajedničku državu: crkvenim velikodostojnicima niko ne može osporiti pravo da politički razmišljaju i da se zalažu za rješenje crnogorske budućnosti u zajednici sa Srbijom.
Ali, Mitropolit Amfilohije i njegovi sveštenici su u borbi protiv crnogorskog referenduma prešli prag dozvoljene agitacije i počeli su borbu – ne protiv referenduma – već protiv crnogorske države. Uporno brisanje i prekrajanje istorije i kulture crnogorskog naroda nije zalaganje za zajedničku državu, već politička borba da Crna Gora kao država nestane.
Posljedice takve politike direktno će osjetiti - ne vrh Srpske pravoslavne crkve - već narod koji im vjeruje, običan pojedinac koga crkva uči da je referendum sudnji dan i da slijedi veliki potop ako Crna Gora bude nezavisna. Tako srpska crkva obučava vjerujuće građane da se politički bore protiv države u kojoj su rođeni i odrasli. Poraz na referendumu za pravoslavne smrtnike se izdiže na nivo istorijskog poraza, kao da neće postojati novi dan.
Mitropolit Amfilohije i njegovi sveštenici tako guraju svoje vjernike u nepodnošljivu situaciju iz koje nema dobrog izlaza. Ako bude referenduma za njih će to biti istorijski poraz, iako će dobiti državu; ako spriječe refrendum poraz vlastite države slaviće kao ličnu pobjedu, ne shvatajući da su u toj pobjedi izgubili sami sebe. Političkom isključivošću, netolerancijom i fundamentalizmom Srpska crkva u Crnoj Gori vodi svoje sjedbenike u siguran poraz.
U jednoj sedmici Srpska pravoslavna crva u Crnoj Gori dva puta je dejstvovala protiv obilježja samosvojnosti crnogorske države.
I, očigledno, ništa nije slučajno - ovo je samo ponavljanje bliske istorije. Svojevremeno je trebinjski gradnočelnik Božidar Vučurević želio da sruši Dubrovnik da bi ga napravo starijim, ljepšim i – srpskim. Deceniju kasnije, srpska crkva želi u Ostrogu, centru crnogorske duhovnosti, naslikati freske starije, ljepše i – manje crnogorske. To je logika koju sprovode još samo talibani: da se iskorijeni sve što nije istovjerno, da se odbace druge kulture, da se potre sve što nosi obrise drugačijeg.
Ista nakaradna misao vodila je ruku zvonara u drevnom Cetinjskom manastiru: u borbi protiv crnogorskih suverenista zanjihao je zvona Svetog Petra Cetinjskog. Ona ista zvona koja su nekada odjekivala u slavu crnogorske nezavisnosti 1878 godine, sada su bučala protiv ideje samostalne crnogorske države. Vođen političkim sljepilom neki se sveštenik očigledno zabunio: tih zvona - koja je zloupotrijebio u subotu veče - ne bi bilo na tom mjestu da nije bilo države Crne Gore.
Velike slike crtaju se svakodnevnim potezima. Srpska pravoslavna crkva uramila je svoj portret u Crnoj Gori: Rumija, Bjelasica, Ostrog, Cetinje – nijesu to izolovani slučajevi političke netrpeljivosti, već dio sistema političke mržnje.
Legitimna je borba Srpske pravoslavne crkve za zajedničku državu: crkvenim velikodostojnicima niko ne može osporiti pravo da politički razmišljaju i da se zalažu za rješenje crnogorske budućnosti u zajednici sa Srbijom.
Ali, Mitropolit Amfilohije i njegovi sveštenici su u borbi protiv crnogorskog referenduma prešli prag dozvoljene agitacije i počeli su borbu – ne protiv referenduma – već protiv crnogorske države. Uporno brisanje i prekrajanje istorije i kulture crnogorskog naroda nije zalaganje za zajedničku državu, već politička borba da Crna Gora kao država nestane.
Posljedice takve politike direktno će osjetiti - ne vrh Srpske pravoslavne crkve - već narod koji im vjeruje, običan pojedinac koga crkva uči da je referendum sudnji dan i da slijedi veliki potop ako Crna Gora bude nezavisna. Tako srpska crkva obučava vjerujuće građane da se politički bore protiv države u kojoj su rođeni i odrasli. Poraz na referendumu za pravoslavne smrtnike se izdiže na nivo istorijskog poraza, kao da neće postojati novi dan.
Mitropolit Amfilohije i njegovi sveštenici tako guraju svoje vjernike u nepodnošljivu situaciju iz koje nema dobrog izlaza. Ako bude referenduma za njih će to biti istorijski poraz, iako će dobiti državu; ako spriječe refrendum poraz vlastite države slaviće kao ličnu pobjedu, ne shvatajući da su u toj pobjedi izgubili sami sebe. Političkom isključivošću, netolerancijom i fundamentalizmom Srpska crkva u Crnoj Gori vodi svoje sjedbenike u siguran poraz.
