Dostupni linkovi

logo-print

Političari igraju na kartu zaborava


Subota, 8. oktobar 2005. godine
Ovo je obično moj dan za pijacu. Obožavam da obilazim tezge i divim se lijepim plodovima. Imam osjećaj da u svakom od njih stanuje po jedan zračak ljetnjeg sunca ili ovog, blagog, jesenjeg. Kupim i više nego što mi treba. Ne mogu da odolim. Danas je moj favorit barski nar. Krupni crveno-žuti plodovi na tezgama. Prodavci rastvorili one najljepše, pa još više mame kupce. Jedva čekam da provjerim kući da li su zaista tako zreli i slatki kao i uvijek. Obiđem na velikoj podgoričkoj pijaci skoro sve redove. Jučer je čak bilo i borovnica. Inače, uvijek prvo kupujem sir. Trgovinu na kraju završim buketom baštanskog cvijeća. Kako se zadovoljno vraćam kući da samo znate. Kao da su mi sve poklonili i kao da mi uopšte nije teško u rukama.

Nedjelja, 9. oktobar 2005. godine
Današnje popodnevno druženje sa prijateljima pretvorilo se u debatu o nedavnom serijalu televizije Crna Gora o dubrovačkom ratištu, reditelja Branka Baletića. Bili smo saglasni u stavu. Sva priča počinje i završava se na činjenici da su vojnici bivše JNA, rezervisti i dobrovoljci iz Crne Gore, ratovali na tuđoj teritoriji, osvajali područje druge republike, pa je time jasno šta mislim o njihovoj tezi da se Crna Gora morala braniti iza Debelog Brijega. Taj osvajački pohod, koji smo ponovo gledali posredstvom televizijskih ekrana, nikoga nije ostavio ravnodušnim. Posebno ne nas novinare. Prisustvovala sam 24. juna 2000. godine, kao Pobjedin izvještač, obnovi crnogorsko-hrvatskih odnosa i trenutku kada je predsjednik Đukanović izrazio žaljenje zbog svega što je Crna Gora učinila u tom ratu. Bila sam zadovoljna što sam svjedok tog čina, jer je prihvaćena odgovornost za učešće u ovom ratu. To nikako ne znači da je krivica kolektivna.

Ponedjeljak, 10. oktobar 2005. godine
Pristižu važniji tekstovi za novembarski broj Porodičnog magazina. Imamo dobru komunikaciju sa saradnicima i odavno već sve lijepo funkcioniše. Trebalo je malo vremena da se uspostavi uzajamno povjerenje. Posebno sam naklonjena mlađim saradnicima. Sa onima starijima i iskusnijima sve se lako i brzo završi. Naše mlade kolege uvijek treba podsticati, pomoći im, prosto ih ohrabriti ako procijenite da imaju znanja, želje i smisla da se bave novinarstvom. Šta bi značilo da ih urednik sa iskustvom od preko 25 godina odbije arogancijom, neprestano ističući svoje znanje, novinarsko i uređivačko iskustvo. Moja taktika je drugačija. Pokazala se ispravnom. Valja sa njima diskretno, uz puno povjerenja, ispravljati greške, uvijek ih nečem novom naučiti, korak po korak. Koje je zadovoljstvo gledati ih kako napreduju.

Utorak, 11. oktobar 2005. godine
Sigurna sam da među prijateljima imate bar jednog koji ne voli utorak. I ja pripadam toj skupini. Zašto? Nemam odgovor, ali imam kratku priču na temu - Ako nećete utorak, dobićete 13-ti. Prije skoro sedam godina morala sam na iznenadnu operaciju. Kako sam prethodnih dana završila sve pretrage, ušla sam na kliniku u ponedjeljak i hirurg mi je predložio da već sutradan budem na programu. ''U utorak? Nikako''. Ljekar je prihvatio moju želju i dogovorili smo srijedu. Kako sam tih dana bila u posebnom stanju, datumi su mi bili nevažni, a srijeda je bila 13-ti. Za bolesnu, sujevjernu, lakovjernu, nazovite me kako hoćete, bio je to novi udar. Prihvatila sam ga kao izazov. Tog 13. januara 1990. godine u Podgorici su prosrpske snage obilježavale godišnjicu čuvenog protesta loženjem balvana ispred Skupštine, jurišem na vladu i sve je te noći bilo pod posebnim režimom, pa su u Kliničkom centru pojačali dežurstva. Bila je dežurna i Mira Labović, glavna sestra s ortopedije, inače supruga moga kolege. Obilazila me često te noći i sa mojom sestrom Rajkom mnogo mi pomogla da se lakše osjećam nakon teške operacije. Utorak ili 13-ti - odlučite sami.

Srijeda, 12. oktobar 2005. godine
Čujem danas od kolega iz Pobjedine sportske redakcije da reprezentacija Srbije i Crne Gore igra večeras protiv Bosne i Hercegovine. Odgledam, poslije ko zna koliko godina, dio utakmice negdje pri kraju. Pobijedila je Srbija i Crna Gora. Znam po reakciji mog supruga da već petnaestak godina mnogi ljubitelji fudbala ne prate reprezentaciju i malo je onih koji nacionalni tim doživljavaju kao svoj. Ranije je uvijek bilo - Pobijedili smo. Od fudbalera meni je poznat samo Kežman i trener Ilija Petković. Poslije utakmice na BK TV čujem od fudbalske legende Dragoslava Šekularca da je finansijski efekt ove pobjede 15 miliona eura, ali da je najvažniji direktan plasman u finale Svjetskog prvenstva. Sve pohvale uputio je Petkoviću.
Daleke 1971. godine, u tadašnjem Titogradu, Budućnost je na tradicionalnom zimskom turniru igrala finale sa OFK Beogradom, u kojem je bio i Ilija Petković. Cijeli moj razred, maturanti podgoričke gimnazije, pobjegao je iz škole na utakmicu. Sutradan nas niko nije pitao za pobjednika, nego uz ukor razrednog starješine palo je više jedinica nego za cijelu sedmicu.

Četvrtak, 13. oktobar 2005. godine
Htjela sam danas da saopštim moju reakciju na ptičji grip, ali mi opet ne da televizija. Večeras je na državnoj gost bio crnogorski premijer Milo Đukonavić, a na drugoj je preuzet intervju Milomira Marića sa Momirom Bulatovićem. Koja slučajnost. Gledala sam ih naizmjenično. Ne želim da komentarišem njihove stavove, nego moju nedosljednost. Uvjeravala sam sebe da će, otkako se ne bavim političkim novinarstvom, realniji život uvijek imati prednost. Već je tri godine, nakon 25, koliko sam pratila političke procese. Ali svaki put omanem. Uhvatim se za iole zanimljiviji mamac. Tako i večeras. Strategija suverene Crne Gore, o kojoj je govorio Đukanović, ili pikanterije koju je iz svoje knjige ponovio, ili prvi put saopštio, Bulatović prikovali su me za ekran. Jedino moram da upitam - Zašto političari igraju na kartu zaborava, barem pred nama novinarima, koji smo bili direktni svjedoci i učesnici dugogodišnjih političkih previranja. Neću dalje, zaista.

Petak, 14. oktobar 2005. godine
Opet na naslovnim stranama vijest o tragičnim žrtvama saobraćajne nesreće, ko zna koje u posljednje vrijeme. Putevi su zaista u veoma lošem stanju i nije nikakva sigurnost vaše iskustvo i odgovornost. Ne znate kada će se obrušiti stijena ili olako pući potporni zid. Mnogo je onih koji žure, bezglavo pretiču, a sve zbog nekoliko minuta. Podgorica, pogotovo noću, postaje pravo trkalište. Semafori, ograničenje brzine - to oni najjači ne priznaju. Valja stići prvi, čuti zvuk, urlanje, svoje mašine, zastrašiti pješake, pokazati se, ali najtragičnije je kada ne stigneš.
XS
SM
MD
LG