Dostupni linkovi

logo-print

Pravda za silovatelje, nepravda za žrtve


Kazne za silovanje koje izriču bosanskohercegovačke sudije sramno su niske, o čemu svjedoči i činjenica da do sada nijednom silovatelju nije izrečena najviša zakonska kazna od deset godina zatvora. Izuzetak su slučajevi pedofilije. No, kako zakon dopušta izricanje i višedecenijske kazne, blagost sudija je i u ovim slučajevima više nego očita. Oleg Čavka, tužilac Kantona Sarajevo:

“Često se dešava da su to kazne od jedne i dvije godine, ali imamo i slučajeva gdje se izriču dosta visoke kazne. Najčešće se to dešava u slučajevima pedofilije, gdje smo imali u par posljednjih godina da su u dva ili tri slučaja izrečene dosta visoke kazne: u jednom slučaju osam, u jednom slučaju deset godina.”

Bila je pod uticajem alkohola, izazovno obučena i malo prije ponoći bila je izvan svoje kuće, argumenti su za kojima sudije posežu prilikom ublažavanja kazni silovateljima. Također, advokati silovatelja tokom sudskih procesa u BiH gotovo po pravilu pokušavaju diskreditovati žrtvu, tvrdi Nada Ler - Sofranić, iz Centra “Žena i društvo”:

“Nisu bile djevice, imale su sumnjivu prošlost - pod navodnim znacima, i to se tretira, to naglašavam, kao olakšavajuća okolnost za nasilnika.”

Na udaru zakona, te sudija i advokata, umjesto silovatelj, nađe se žrtva, smatra Nermina Baljević, Unija žena ŽAR:

“Znam da je bio slučaj gdje je žrtva bila posegnula u samoodbrani čak i za prekoračenjem te nužne samoodbrane i čak je mogla sama doći pod udar zakona da možda ima i istu kaznu u prekoračenju samoodbrane kao i počinitelj koji je ušao u kuću sa namjerom da izvrši silovanje.”

Dok su u predratnom periodu izricane mnogo strožije kazne za silovanje, danas se traga za olakotnim okolnostima, kaže Nada Ler Sofranić:

“Za silovatelja se nalazi opravdanje da je ’hranitelj porodice’, ili da je ’mlad’ ili da je ’zaslužan građanin’ itd. Mi smo čak imali slučaj pomilovanja silovatelja vlastite ženske djece.”

Silovana žena cijeli život živi sa psihičkim, pa i fizičkim posljedicama, što se, sudeći prema visini odmjerenih kazni, ne uzima kao otežavajuća okolnost. Iz OSCE-ovog izvještaja sa praćenja sudskih postupaka jasno se vidi skandalozna sudska praksa, kaže Jasminka Džumhur, pravnica:

“Recimo, za krivično djelo pranja novca i za krivično djelo silovanja izrečene su iste kazne. Posljedice koje trpi jedno ljudsko biće kroz silovanje i posljedice koje proizvodi pranja novca su različite i zaista je simptomatično da li trebaju biti te kazne identične.”

Jednako u BiH se javno ne govori o silovanjima unutar porodice, poput silovanja u braku koja su, tvrde predstavnice ženskih udruženja, užasnija od običnih, jer ih čine osobe koje uživaju povjerenje žrtve. Ono što bi trebala biti prevencija, gotovo da prerasta u stimulans, upozorava Jasminka Džumhur:

“Jasno je da ovako niske kazne ne mogu preventivno djelovati ni na počinitelje, pravosnažno osuđene osobe, da ne čine takva djela, niti mogu biti preventivno usmjerene ka građanima, jer onda se počinje kalkulisati: ako su niske tako kazne, zašto i ja ne bih to učinio?”

Dok se svaka kritika javnosti na račun rada sudija u BiH tumači kao pritisak na sudije, oni, sakriveni iza krinke neovisnog pravosuđa, odmjeravaju kazne, te zajedno sa advokatima sebi za pravo uzimaju i da određuju u koje vrijeme ženi nije mjesto na ulici, šta će obući, zašto stopira… Tako u nedogled. I u 21. vijeku stereotipi i predrasude najgore vrste, poput onih “sama je kriva” ili “sama je to tražila”, su nažalost sastavni dio bh. društva - i neovisnog sudstva i dobro plaćenih advokata.
XS
SM
MD
LG