Dostupni linkovi

logo-print

Živjeće se i dan nakon referenduma


Srpska narodna stranka krenula je u antireferendumsku kampanju. Prije dvije noći na mitingu u centru Beograda Andrija Mandić i njegovi partijski sljedbenici javno su se požalili da se nad Srbima u Crnoj Gori sprovodi politička, kulturna i ekonomska diskriminacija. Upozorili su, takođe, da sa Đukanovićevim režimom nema, niti može biti razgovora. Bilo je tu još zahtjeva, bilo je i optužbi, ali to je to. Mandić i njegovi partijski drugovi traže da se Srbija javno uključi u antireferendumsku kampanju i da Beograd pomogne u borbi protiv Đukanovića.

Kada je negdje sredinom ljeta Andrija Mandić najavljavao seriju spektakularnih mitinga Srpske narodne stranke u borbi protiv referenduma, malo je ko u detalje znao suštinu iznenađenja. Sada je otkriveno, Srpska narodna stranka pošla je u Srbiju da poruči kako referenduma u Crnoj Gori neće biti. Taktika djeluje zbunjujuće. Zašto bi se u Beogradu borili za politička prava koja jedino možete izboriti u Podgorici. Nije, međutim, osnovni problem u mjestu mitingovanja. Ako sam Đukanović može posred Beograda da priča o crnogorskoj nezavisnosti i srpski narodnjaci imaju makar jednako pravo da u Beogradu govore o opstanku zajedničke države. U ovom slučaju važnije je analizirati ko se za šta zalaže.

Godinama unazad beogradskim Trgom Republike jezdile su u borbi protiv Slobodana Miloševića kolone građana Srbije. Prije dvije noći tim istim građanima koje je ojadila Miloševićeva politika žalili su se doskorašnji Miloševićevi ministri poput Želidraga Nikčevića. Istovremeno, o navodnom aparthejdu i progonu jednog naroda govorili su poslanici koji su mjesec dana ranije u Podgorici na Evropskom košarkaškom prvenstvu gromko aplaudirali šovinističkim ispadima protiv Hrvata. Da bi neko stekao pravo da mu se vjeruje kada priča o progonu prvo bi valjalo da prestane da progoni druge. Načinom borbe protiv referenduma Srpska narodna stranka najviše je progovorila o vlastitom političkom programu. Miting je ustvari bio vapaj da Srbija pomogne obespravljenoj braći, želja da se motiviše Beograd na akciju. To je priča usmjerena da probudi osjećanja kod «velikog brata», čija je dužnost da zaštiti «slabijeg» kojemu su uskraćena prava. To je obnavljanje legende o pravednim ustanicima koji muku muče sa turskim zulumćarima.

Crnogorska stvarnost je, međutim, sasvim drugačija. Upravo Mandićeva partija zajedno sa drugim srpskim strankama zalaže se da se građanima Crne Gore uskrati pravo na referendum. Tačnije, politička manjina u Crnoj Gori, ukrivajući se iza prava nacije, traži od Beograda i Brisela da ne priznaju većinsku volju u Crnoj Gori, odnosno da spriječe ispoljavanje te volje na referendumu. To je isti scenario koji je doprineo buktanju rata u Hrvatskoj i Bosni. Neprihvatanje legitimne vlasti, nepriznavanje državnih institucija, priče o obespravljenom narodu i borba protiv drugih vjera i nacija. I nije to borba obespravljenog naroda. Više liči na inforbirovski poziv na intervenciju samo što je Moskva zamijenjena Beogradom, a Koštunica bi trebalo da igra ulogu savremenog Staljina. I što je najgore, tako vođenom antireferendumskom kampanjom srpske partije u Crnoj Gori neće učinjeti uslugu narodu za koji se, tobože, zalažu. Samo ulivaju ljudima strah da je referendum sudnji dan i građane nasilno razvrstavaju na poražene i pobjednike. Ustvari, ljudima valja na vrijeme reći. Kao što se živjelo dan nakon odgađanja referenduma, živjeće se i dan nakon referenduma.
XS
SM
MD
LG