Dostupni linkovi

Moramo sebi objasniti šta se dogodilo


Gost RSE je crnogorski reditelj Branko Baletić, čiji se dokumentarni serijal u pet epizoda Veliki rat, emitovao u sedmici na izmaku u programu Televizije Crne Gore. To je prvi put da se arhivski snimci te kuće, tačnije ono što je ostalo od njih iz ratnih 90-tih, emituje na javnom servisu.

Prikazivanje ovog dokumntarca, koji faktografski govori o ratnim dejstvima na Dubrovnik i njegovu okolinu sa teritorije Crne Gore, izazvalo je značajnu pažnju crnogorske javnosti, od odobravanja zbog koraka ka suočavanju sa istinom, do oštrih kritika jer su u filmu prikazani izvršioci ratnog pohoda, ali ne i nalogodavci iz državnog vrha, kako saveznog tako i crnogorskog.

RSE: Gospodine Baletiću, šta je bio povod za snimanje ovog dokumentarca od pet epizoda o Dubrovačkom ratištu?

BALETIĆ: Ja sam još pre deset godina počeo da radim na sličnim projektima, uradio sam jedan film koji se zove „Kratki film o raspadanju“. On, doduše, nije kratak, traje dva sata i prati zbivanja u Jugoslaviji od osme sednice do negde 5. oktobra. Film je završen znatno pre 5. oktobra, jer ja sam dodao onda to 5. oktobar 2000. godine. Uradio sam takođe jedan film o vojsci, opet na istom dokumentarnom principu, faktografija čista, bez mog komentara i bez mojih kadrova, dakle, ono što sam imao od svih tih materijala. Uzgred, svi ti materijali su emitovani na nekoj od televizija, znači nisam imao nikakve nove tajne materijale itd. Interesantno da taj film o vojsci nikada nije prikazan u Srbiji, jednostavno, televizije su ga odbijale, iako on je u suštini benigan, ali pokazuje kako se ponašala vojska JNA i vojska Jugoslavije u jednom periodu ovih tužnih događanja. Imam utisak zapravo da se čuva projekat i da se čuva imidž te vojske, a on se zapravo skriva. I ne čudi me što se ona i danas ponaša isto kao onda, ali ne može više da se razmahne, jer je pod prismotrom stranih sila. Mene je grizla savest što nisam uradio nešto više u povodu Crne Gore, još od trenutka kada se ovo dešavalo. Zato sam počeo da skupljam materijale i imao sam negde oko 30 sati materijala i ponavljam da su ti materijali bili već u najvećem dijelu pojedinačno emitovani. S sa druge strane, prošlo je 14 godina, što znači da je napravljena jedna distanca i shvatio sam da će ljudi sad lakše primiti to, kako bih rekao, na gomili. I odlučio sam se za tu formu, znači faktografija. Pet epizoda po 50 minuta i čini mi se da je to bio uopšte najbolji način da to uopšte dođe do gledalaca. Dakle, ja nisam želeo da sada političari sa naknadnom pameću i mudrošću govore o onome što je bilo, ja sam pokazao ono što se dešavalo na frontu, a to sada naravno kada se završi emitovanje otvara čitav niz pitanja odgovornosti mnogih za taj period.

RSE: Koristili ste arhivni materijal RTCG i HRT, međutim, nema dnevnika Televizije Crne Gore koji su, kao što je poznato, bili udarna pesnica tog ratnog pohoda. U tim dnevnicima, osim snimaka sa ratišta, bilo je izjava i saopštenja političara. Zašto toga nema u ovom dokumentarcu?

BALETIĆ: To je pitanje zapravo na koje ja nemam odgovor, jer ja sam pokušao da dođem iz raznih izvora do tih materijala, međutim, po mom saznanju ti su materijali brisani. Televizija tvrdi da nije u to vreme ni čuvala dnevnike, ali je interesantno da Televizija Beograd koja je u to vreme većinu tih informacija prenosila, ili direktno televizija Titograd ili ih je i ona lansirala, takođe u svojoj dokumentaciji nema tih detalja koji bi bili predmet mog interesovanja, jer su bili vezani za Dubrovačko ratište. Zanimljiv detalj koji može da daje objašnjenje o čemu se radi je taj da jedan jedini kadar koji mi stvarno nedostaje je upravo informacija iz dnevnika neposredno pred početak rata u kojem je objavljeno da da li 20.00 ili 30.000, ima raznih interpretacija, naoružanih ustaša je prešlo Debeli Brijeg i sprema se napad na Herceg Novi. A sa druge strane, sutradan je počela mobilizacija. Te informacije nema nigdje i ja mislim da je tu bila riječ o vojnim obavještajnim službama koje su to proturili i brže-bolje sklonili tu informaciju. Ali to je ipak u sveri nagađanja, nažalost, tog važnog dokumenta nisam uspio da se dokopam.

RSE: Da li ste razmišljali o riziku da se u takvoj koncepciji može steći utisak da se u ovom dokumentarcu od pet serijala pokazuju posljedice, ali ne i uzroci, odnosno, da se pokazuju samo izvršioci a ne i oni koji su slali te ljude u rat?

BALETIĆ: Moja namjera nije bila da budem ni tužilac ni advokat, niko u ovom sukobu. Jer, moja namjera je bila da čisto faktografski, dakle činjenično, prikažem šta se dešavalo na tom ratištu, naravno iz više uglova. I ja u svakom događaju sam konfrontirao stavove raznih televizijskih kuća, neutralnih i onih koji su bili debelo upletenih u manipulaciju sa tv publikom. A sa druge strane, ni nema puno materijala u kojima se savezni ili crnogorski rukovodioci pojavljuju. Nema ni jedne scene snimljene van teritorije Crne Gore, a ono malo što ima u Crnoj Gori to su neka prilično dugačka naglabanja, koja se uopšte i ne tiču samog ratišta i čitave priče oko Dubrovnika. Tako da meni se činilo i da sam stavio nešto malo što ima da bi to zapravo narušilo jadinstvo ove priče. Čini mi se da bi tim dozvolio da se sada iz naknadne pameti pravdaju ljudi. Dovoljno je to što ćemo mi shvatiti da se to zapravo odigralo, jer ima puno ljudi koji misle da se ovo uopšte nije odigralo, jer prošlo je 14 godina i postoji opasnost da ogroman broj ljudi povjeruje da ovoga nije ni bilo. Jedini razlog zbog kojeg sam ja ovo i pravio osim mog osećanja moralne odgovornosti, je taj što mi se čini da je najvažnije da rata više ne bude. Nemam nikakvih iluzija da će neko zbog ovog dalje odgovarati, a reći ću i zašto. Ova stvar je procesuirana pred Haškim tribunalom i na „dubrovački slučaj“, naročito što se tiče pravne strane, stavljena je taška.

RSE: Da li je bilo otpora da se realizuje ovaj projekat, da li je bilo problema da dođete do materijala, prije svega mislim na Televiziju Crne Gore i neke materijale ste dobili iz Televizije Beograd?

BALETIĆ: Bilo je problema i u onim prošlim poslovima i ja sam to na izvjestan način radio pod velom tajnosti. Ja uopšte materijale nisam dobio zvaničnim putem, sem nešto malo materijala od Televizije Crne Gore. Međutim tih materijala ima. Ima ih i kod snimatelja koji su to radili, ima nekoliko ljudi i u Beogradu i u Podgorici koji su snimali gotovo sve. Pošto ja imam namjeru da i dalje neke stvari radim, razumije se, neću otkrivati svoje izvore, ali ponavljam da tih materijala ima dovoljno. Ja sam uspio da u ovom slučaju skupim eto blizu 30 sati materijala.

RSE: Gospodine Baletiću pretpostavljam da već ima prvih reakcija, da su ljudi reagovali. Kakve su te prve reakcije?

BALETIĆ: Meni je važno da se to gleda i to je potvrda da sam uspio da faktografski vežem gledaoce. Ja nisam ni za druge, ne bavim se mitomanstvom, ne bavim se ni tim da nekoga pravdam niti optužujem. Jednostavno, fakti govore šta smo radili, kako smo radili i čini mi se da je to na neki način ipak privuklo ljude da pogledaju seriju do kraja. Mada opet ja nisam siguran da će do kraja mnogi promijeniti te stavove oko tog perioda ovih posljednjih 15 godina, ali sigurno će ih uzdrmati. Ono što sam maloprije rekao, čini mi se da neće bar zadugo ovde padati na pamet nekom da ode u rat.

RSE: Da li je bilo reakcija od onih ljudi koji su se pojavljivali, bilo novinara bilo vojnika, na snimcima?

BALETIĆ: Nije mi se niko još lično obraćao, ja znam za neke reakcije, one su u suštini prirodne. Biće povrijeđenih ljudi, naravno, biće onih koji smatraju da je to zauvek zakopano i da se o tome neće pričati. Ali siguran sam da će reakcija većine ljudi biti pozitivna. Mislim da se sa ovom gromadom stvari Crna Gora morala sresti.

RSE: Zanimljivo je da se ovaj serijal emituje sada, njegov tajming je zanimljiv. Da li je tek sad završen ili to ima neke veze sa pričom oko aktuelizacije Dubrovačkog ratišta?

BALETIĆ: Ja sam seriju završio pre više od godinu dana, međutim to je bilo neposredno pred početak prošle turističke sezone i usvojio sam primjedbu televizije da bi bilo pogrešno je tada emitovati, jer granica je otvorena, ne treba nam viza za Hrvatsku. Serija se gleda i tamo i ovamo i mnogo je zainteresovanih i prosto, usvojio sam tu njihovu sugestiju da se ta serija odloži. Zašto su baš sada odlučili da je emituju, to ne znam, ali dobro je da Televizija Crne Gore snosi veliku odgovornost za manipulisanje publikom pre 14 godina kada se ova nesretna Dubrovačka epopeja odigrala. I ovo je neka vrsta znaka i sazrevanja, ne samo televizije nego i sredine. Jer mi se čini da je Crna Gora prva od ex jugoslovenskih republika izašla sa jednim projektom koji govori o jednom neslavnom periodu i učešću Crne Gore. Ostaje naravno čitav niz pitanja u ovih pet epizoda koje ćemo morati kasnije da elaboriramo i to je ono što je mrlja na savjesti Crne Gore. A to su Štrpci, slučaj Herceg Novog i hapšenje Bošnjaka i deportovanje u Republiku Srpsku i zna se kako su ti ljudi završili. Ja recimo znam da Televizija Montena sprema jednu zanimljivu seriju o logoru u Morinju, koji takođe ne služi na čast ni ljudima u Morinju ni čitavoj Crnoj Gori. Zatim, tu je televiziski film koji takođe govori o Dubrovniku i mislim da je ova serija zapravo pokrenula neke stvari i da će otvoriti mogućnosti za jednu vrstu ispovijesti i na kraju da će dovesti do procesuiranja tih nemilih događaja. Zapravo moramo sebi objasniti šta se zapravo dogodilo, to je civilizaciska obaveza, šta se stvarno desilo sa nesretnom Jugoslavijom.

RSE: I na kraju ću Vas pitati, mada ste već nešto rekli o tome, vjeujete li da će ovaj film uticati katarzično na osvećenje, sagledavanje i prihvatanje odgovornosti, za ono što je učinjeno na Dubrovačkom ratištu?

BALETIĆ: Katarza je malo prekrupna riječ, ali mi se čini da pojedinačno, jer nas nema mnogo u Crnoj Gori, nema mnogo stanovnika, i neka oni koji razmišljaju i neka oni koji sebe nazivaju građanima i koji jesu građani, a ne podanici, njima je ovo i upućeno. I meni se čini da to je ipak jedna vrsta prosvećivanja građana i da je to nešto što je bilo neophodno. U kojoj mjeri će to ova serija učiniti to ne mogu da govorim, ali prve reakcije koje su došle do mene su dobre, i ljudi kažu da je ipak dobro.

RSE: Da li je bilo kritika?

BALETIĆ: Pa kritika ima iz tog ugla i zašto sada, od mene se zapravo traži da budem sudija i da ja kažem ko je kriv. Recimo ja sam razgovarao sa određenim brojem ljudi i možda će se neko od njih i javiti, na mene odličan utisak ostavlja gospodin Radovan Nikolić koji mi je ispričao niz zanimljivih priča. On je inače predsednik boraca rata 1991. godine i interesantno da smo pričali o krivcima, tu se naravno spominje naš mentalitet, JNA, savezna vlast i crnogorska vlast i negde u tom krugu bi trebala da se pokrene dalja rasprava. A ono što meni pričinjava zadovoljstvo je da sam, radeći na ovoj seriji, zapravo shvatio da je ceo svet znao da je to drama Hrvatske i Dubrovnika, a niko nezna da je to bila i velika drama Crne Gore i njenih građana. Crna Gora je nekako uvek bila najzaljubljenija u Jugoslaviju i posljednja je i prihvatala i shvatala da te države zapravo više nema. I iz razgovora sa ljudima koji su bili na frontu sam zaključio da je mnogo veći procenat onih koji su iz ubjeđenja da brane Jugoslaviju, mnogo manji broj je krenuo u pljačku, obračune i osvetu. I još jedna činjenica je da su gotovo svi ljudi rekli da više ih niko nikada neće ni gurnuti, niti će oni sami otići u rat. Pa je to možda i najveća vrednost ovog TV serijala.
XS
SM
MD
LG