Dostupni linkovi

logo-print

Hrvati odlaze u bolnice iz čiste obijesti


Subota, 1. listopada
U komentaru Jutarnjeg lista, Sanja Modrić piše o odluci Državno-odvjetničkog vijeća, da ne suspendira s posla zamjenicu državnog odvjetnika Božicu Cvjetko, dok protiv nje traje stegovni postupak. Gospođa Cvjetko je gurnula u ladicu slučaj silovanja maloljetnika u Caritasovom Doma za mladež, a svojim je suradnicima zabranila da se njime bave. To je što je sada napravilo Državno-odvjetničko vijeće, isto je, kao kad bi se ostavio na poslu profesor protiv koga se vodi postupak zbog pedofilije ili direktor optužen za pljačku. Zašto je ono tako postupilo? Odnosno - tko štiti Božicu Cvjetko? Sanja Modrić, odgovara lakonski: Netko jako moćan! Tko je to, nije teško dokučiti. Zamjenica državnog odvjetnika bila je jedna, ali posebno važna poluga, kojom je vrh Katoličke crkve pokušavao zataškati tu gnjusnu pedofilsku aferu. Sada se brane vlastiti ljudi.

Nedjelja, 2. listopada
Kako to da više nema viceva o političarima, pita moj prijatelj Marko, s kojim sjedim u njegovoj vikendici. Prisjećamo se anegdote, u kojoj legendarnom srpskom premijeru, Nikoli Pašiću, ministar unutrašnjih poslova referira: Narod je bezobrazan, priča političke viceve. Steži, odgovora Pašić. Poslije izvjesnog vremena ministar ponovno podnosi izvještaj i kaže: Sad je sve u redu, narod šuti. Popuštaj, tek sad je opasno, odgovara mu Pašić. Može li se ista politička logika primijeniti i na današnju Hrvatsku? Nezaposlenost, skupoća, smanjivanje socijalnih prava, na prvom mjestu prava na liječenje, gubitak perspektive - sve to aktualizira nekadašnju Pašićevu logiku. Ali moguće je i nešto drugo; na hrvatskoj sceni danas nema mnogo političkih ličnosti, koje bi mogle inspirirati vicmahere.



Ponedjeljak, 3. listopada
Prvi je dan u kome se naplaćuje taksa od deset kuna, to je otprilike euro i pol, za svaki pregled ili lijek. U televizijskoj anketi jedan stariji gospodin kaže: „Osjećam se poniženim. Cijeli radni vijek, od svoje 18 godine, plaćao sam zdravstveni doprinos, a sad mi netko, jednim potezom pera, briše prava koja sam time stekao.“ Uvođenjem takse, hrvatska Vlada želi udovoljiti zahtjevu Međunarodnog monetarnog fonda, koji tvrdi da su troškovi zdravstva preveliki, zbog prava na besplatno liječenje. Sudeći po tome, moglo bi se zaključiti da Hrvati ne odlaze u ambulante i bolnice zato što su se bolesni, već iz čiste obijesti. Zato što je to badava. MMF, ali nažalost ni hrvatske političare, istovremeno ne zanima loša i skupa organizacija zdravstva, u kojem direktoruju liječnici, a medicinske aparate nabavljaju ekonomisti. Tu se ne traže uštede. Sve se uvijek lomi preko leđa bolesnika, umjesto da se ekonomija zdravstva konačno uzme iz ruku rendgenologa, otorinolaringologa ili neurokirurga i prepusti stručnjacima za organizaciju i poslovanje.

Utorak, 4. listopada
„Hrvatska je čak bolja od Bugarske i Rumunjske.“ Na tu rečenicu voditelja televizijskog Dnevnika, uoči odluke o početku pregovora o članstvu u Evropskoj uniji, prije petnaestak godina svi bi prasnuli u smijeh. Bugarska i Rumunjska,
smatrane su najzaostalijim evropskim zemljama nekadašnjeg sovjetskog bloka, miljama iza Jugoslavije, a posebno Hrvatske, koja je poslije Slovenije bila najrazvijenija od jugoslavenskih republika. Danas, međutim, Hrvatska još uvijek nema bruto domaći proizvod od prije 15 godina, a industrijska je proizvodnja samo 70 posto nekadašnje. Činjenica da se Hrvatska danas mjeri s Bugarskom i Rumunjskom, pokazuje učinak političara koji su je vodili tokom proteklog desetljeća i pol. I to ne ove ili one stranke, već svih zajedno, cijele političke klase, kako se to danas u Hrvatskoj kaže.

Srijeda, 5. listopada
Hrvatska je konačno dočekala prolaznu ocjenu haaške tužiteljice Carle del Ponte i otpočinjanje pregovora o punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Istovremeno, tzv. euroskepticizam poprima i paranoidne oblike. Na sveučilištu je, naime, započeo tzv. Bolonjski proces, to je prilagodba studija evropskim kriterijima, dogovorenim svojedobno u Bolonji. „Oni hoće da se naša djeca školuju na njihov način, kako bi poslije lakše uzeli naše najbolje kadrove“, kažu dežurni euroskeptici. Neće ih uzeti, ako budu imali šanse u zemlji, ali hoće ako Hrvatska nastavi uništavati svoju proizvodnju.

Četvrtak, 6. listopada
Javnost je silno zabavio umirovljeni pukovnik vojne obavještajne službe, Mirko Ljubičić, zvani Šveps, kome su lopovi, uz ispriku, vratili ukradeni Audi A 6. Čovjek je dva dana čekao da mu policija nađe auto, a nakon toga je uzeo stvar u svoje ruke. Preko starih operativnih veza poslao je poruku auto-mafiji, koja mu je telefonom javila gdje će naći svoj auto, uz ispriku da je ukraden zabunom. „Poznajem i dio dobrih ljudi iz kriminalnog miljea“, kaže on. Pročitavši to u novinama, običan svijet, koji ne pozna takve „dobre ljude“, manje je komentirao slučaj pukovnika Švepsa, a mnogo više slučaj policije. Kako, ne treba posebno objašnjavati.

Petak, 7. listopada
„Ako se lopovu ne može suditi zbog zastare, plijen mu se ipak oduzima. Zašto se tako ne postupi i sada“, pitao je u Saboru pravaš Miroslav Rožić. Društvo u Gradskoj kavani to ocjenjuje kao ključnu rečenicu u raspravi o reviziji privatizacije, u kojoj su skoro sva nedjela već zastarjela. A to što na nju nitko nije reagirao, kao još jedan dokaz da ni sad ne treba očekivati pravdu i pravicu. U Gradskoj kavani, oduvijek su se skupljali nostalgičari bolje prošlosti. U Kraljevini Jugoslaviji, oni koji su tugovali za Austrougarskom, u Titovoj Jugoslaviji stara zagrebačka gospoda, a sad, u srdačnom razgovoru, za istim stolom sjede nekadašnji komunistički uglednici svih fela; oni koji su 1971. stradali kao nacionalisti, tzv. proljećari ili maspokovci, s onima koji su ih tada smjenjivali. Sad im se, u kritici aktualne vlasti, priključio i jedan pravaš.
XS
SM
MD
LG