Dostupni linkovi

logo-print

Križanci između gnjide i toki-vokija


Sa Viktorom Ivančićem, ogovornim urednikom političko-satiričkog tjednika "Feral Tribune" razgovarali smo o mnogim temama: političkim, novinarskim..o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini... o tome gdje je Feral u tržišnom smislu i gdje su hrvatski novinari u profesionalnom smislu. Sva su ova pitanja incirali posjetitelji naše rubrike online.

RSE: U nas u Splitu postoji kletva: Da bog da te Šolta zapala. Evo Viktor Ivančić je na odmoru baš na Šolti. Viktore odmah na početku oprosti što te remetimo na odmoru, ali mislim da slušatelji Slobodne Evrope odnosno čitatelji on-line to i zaslužuju.

IVANČIĆ: Hvala lijepo, vi mene ne remetite ništa, jer ja sam se samo malo dislocirao od redakcije. Pišem i dalje odavde sa laptopom.

RSE: Ne samo da pišeš, nego ćeš i odgovarati na naša pitanja. Prvo pitanje se odnosi na sama pitanja. Naime, Nermin je primjetio da od kada prati rad sa Slobodnom Evropom preko interneta, da je nezapamćeno da jedan gost koji je on-line dobije ovako puno pozitivne kritike i hvale, čime to objašnjavaš?

IVANČIĆ: Ja sam nedavno i odgovorio da su to sve moji rodbina i znanci, i prijatelji, a neke sam onako malo i potplatio i tako. Šalim se, naravno, ali mislim da su ljudi se malo iscrpili i umorili od ranijih napada.

RSE: Sa time ćemo završit, jer pripremio sam ti pitanje za kraj, ali možemo ga postaviti i sada. Naš slušatelj po imenu Tito kaže da ga čudi da fašisti sa svih strana nemaju više pitanja za vas. Koliko sam ja primjetio nije ni jedan postavio pitanje, znači li to da se ne služe internetom ili što?

IVANČIĆ: Pa toga sigurno malo ima. Nisu dobro tehnički potkovani, ali ja sam znao da ćemo mi njih na kraju uhvatiti na izdržljivost, jer to je 15 godina pa su se malo umorili. Postali su nekako uzaludni tako da više nema šta.

RSE: I pustićemo ih malo da dođu sebi, pa ćemo onda opet u borbu. Evo Bezrudin Gusić koji živi u Sjedinjenim Državama je bio prvi koji je postavio pitanje, i pita: Kako se osjeća feralov brod ploveći sada po mirnijim vodama, i prjeti li zaista da ovo vreme mira ugasi vaše novinsko štivo?

IVANČIĆ: Mislim da ne. Finansijski, situacija je za Feral dosta teška jer se to medijsko tržište širi i razvija tako da velike medijske korporacije uzimaju svoja mjesta i mali nezavisni izdavači imaju sve manje prostora i manevra da opstanu. Međutim, čini mi se da za Feral još ima neku svoju ulogu i da ta mlada generacija koja je stasala u Feralu nekako jamči budućnost. Tako da ja nisam nikako pesimista u pogledu opstanka Ferala, iako su se okolnosti promijenile, to je logično.

RSE: Erb Nomad se nadovezuje na ovo pitanje pa pita: gdje su reklame?

IVANČIĆ: Reklama nema, za to nema nikakve šanse. Ili su barem vrlo male. Naime, dešava se da Feral nije meinstrim novina i ne udvara se konzumevizmu i tako nekim trendovima u novinarstvu, tako da smo preagresivni za oglašivače, to je jedan dio priče. Drugi dio je ta neka naša politička ozloglašenost, treći dio priče je opet ta korporativna politika gdje se reklame uzimaju na veliko. Tako da mislim da smo jedina novina u Hrvatskoj koja živi isključivo od prodaje lista, u pravilu to bude negdje 50-50. Tjednici, recimo, imaju od reklama i od prodaje, a mi imamo 100 posto od prodaje. Imamo povremeno reklamu manje od 1 posto strukture prihoda, ali takva nam je sudbina, zbog tog je Feral i skup i sve.

RSE: Zove se Provokator, ali mislim da ne provocira - pita: Jeste li možda pogrješili što niste na vrjeme udali Feral ili da ste se sami negdje udali, kako on kaže?

IVANČIĆ: Teška su ta pitanja je li čovjek pogriješio ili nije, jer kada se osvrnem iza sebe i moje kolege, čini mi se da smo prilično zadovoljni sa onim šta smo napravili. Tako da ne mogu reći da smo pogriješili što nismo ranije odlazili iz njega. I kako ja mislim da novac naprosto nije sve, jer većina Feralovih novinara mogla bi raditi za veće plaće u nekim drugim novinama, ali većini njih je dosta važno u kakvom ambijentu se objavljuju njihovi tekstovi. Meni je još uvjek važno da mi, recimo, kraj mog teksta ne bude Kisindžerova kolumna ili tako nešto. Tako da čovjek onda izabere da ima malo veći okvir slobode za nešto manje para, pa u konačnici i ja sam tako bar zadovoljniji i ako ja to ne prepisujem kao neki recept.

RSE: Iho Penić iz Makarske pita: Kolika je naklada Ferala? A Čobi Ha pita zašto je naklada poprilično pala sa obzirom na 90. godine?

IVANČIĆ: Naklada je sada negdje oko 20.000 prodanih, znači ljeti to bude nešto više a zimi malo manje. Naklade su pale od 90-ih svim tjednim novinama odprilike za nekih 20-30 posto, s tim da Feral ima neku olakšicu jer mi stvarno koštamo 15 kuna, što je besramno skupo za hrvatsko tržište i prilike, ali mi nemamo drugog izbora jer živimo jedino od prodaje lista. A dešava se da su kiosci zatrpani sa stotinama revijalnih izdanja i cijelo hrvatsko novinarstvo se, i uopće novinarstvo, pretvara u jednu industriju zabave i sve manje se nekakvi raniji profesionalni standardi poštivaju. Tako da sve manje i manje prostora ima za nekakvo tvrdo ozbiljno kritičko štivo. Međutim, prostora još uvjek ima i mislim da će doći do zasićenja ovim industrijskim spektaklom, tako da će prostora za nešto što je Feral, dakle tvrda i ozbiljna kritika, ipak biti.

RSE: Odgovorili ste da živite isključivo od prodaje, to je možda i odgovor Zgembi koji je postavio možda i najprovokativnije pitanje: Jel istina da ste na platnom spisku gospodina Soroša?

IVANČIĆ: Ja sam Zgembi otvorio da je to istina i osim toga, nas podupire još nekoliko velikih loža i organizacije koje se bave međunarodnim uratama itd. Šalim se, naravno, mi živimo isključivo od lista.

RSE: Điđi pita, ustvari konstatira da je sve više novih imena u „Greatest Shits“ rubrici, jer to znači da su se oni Šeksovi, Ćiro i ostali Rojsovi malo doškolovali, ili su se pojavili novi talenti?

IVANČIĆ: Novih talenata ima, to je nesumljivo, ali kod ove stare garde se radi o privremenoj kamuflaži. Znači, sad je nekako trend da se udvaraju Evropi pa su se naglo kultivirali, ali ostali su zapravo krvavi ispod kože, tako da, čim se situacija malo zatalasa sa Slovenijom, ovo - ono, oni pokazuju očnjake. Tako da nema straha da će se možda ta ekipa rasčistiti, tek kada se pomete sa političke scene, ali oni se tvrdo drže.

RSE: I naše slušatelje zanimala je pozicija novinara u Hrvatskoj, tako Srećko pita: Šta je najteže novinarima u Hrvatskoj?

IVANČIĆ: To vam je teško pitanje, ja nisam dobra osoba za nekakve prosječene ocjene o hrvatskim novinarima, jer ja o njima ne mislim baš jako dobro. Tako da za jedan značajan dio njih mislim da su na raznorazne načine izdali tu profesiju. Njima praktički ništa nije teško, a onima koji su pošteni, nezavisni i kritični, oni imaju sada nešto manje teškoća nego prije, ali i danas se suočavaju sa raznoraznim problemima. Međutim, to je manji dio novinarske populacije, ja bih rekao.

RSE: Mate pita vezano za ovu temu: Koje je tvoje mišljenje o podizanju haških optužnica, protiv novinara iz Hrvatske?

IVANČIĆ: Ja sam nisam ljubitelj podizanja optužnica protiv novinara, Hag mi u ovom slučaju ide malo na živce zato što tjera mak na konac, mislim za jednu pogrešnu stvar, jer protiv novinara ne treba podizati optužnice zbog nepoštivanja suda, već zbog huškanja na ratne zločine i zbog govora mržnje. To je prva stvar, a druga stvar, ja o ovoj ekipi protiv koje je Hag podigao optužnice u profesionalnom smislu mislim sve najgore. Čak mislim da će iz cijele priče izvući stanovite patriotske kredite. Prema tome, nisam u nekoj poziciji da ih žalim iako ne simpatiziram ovakve odluke haške tužiteljice.

RSE: Pa ostaje i pitanje suštine, Matino pitanje: Koliko su oni novinari?

IVANČIĆ: Jedan dio njih se niti formalno ne mogu smatrati novinarima, dakle to su nekakvi bivši tajni policajci poput Rebića, dakle nekakvi križanci između gnjide i toki-vokija, a Josip Jović samo misli da je novinar.

RSE: Ponekad se zamaskira, u novinara mislim. Imamo sad čitav jedan set pitanja oko Bosne i Hercegovine, da ih sve ne navodimo možeš nam odgovorit tvoj današnji pogled na Bosnu, kuda Bosna ide?

IVANČIĆ: Dobro ja nisam nekakav veliki politički predskazivač, ali ono što mogu reći je da mi se čini da su u Bosni na najradikalniji način manifestiraju ti srazovi jednonaciolističkih politika. Pošto je Bosna najizmješanija od svih iz bivše Jugoslavije, tako da sad, kad se napuste ti koncepti i kada se napuste nacionalistički koncepti, onda će se Bosna i Hercegovina, kao u ostalom i Hrvatska i Srbija moći graditi kao nekakve građanske države i baviti se stvarnim problemima suštinskim a ne formalne naravi. Da se pojedini narodi u BiH trpaju u neke teritorijalne i ideološke torove, tu neće biti sreće dok se takvi koncepti radikalno ne napuste. A stvar je u tome da se takvi koncepti neće moći napustiti dok se današnje garniture naprosto ne degažiraju u neke kontejnere.

RSE: Imamo pitanje iz Srbije i Crne Gore, odnosno pozdrav iz Crne Gore a ono glasi: Vidite li rasplet crnogorsko-srpskog čvora i kakav?

IVANČIĆ: Pa mislim da će biti logično, ako su se na ovim prostorima svi osamostalili ma šta to značilo, da će se to desiti i sa Crnom Gorom.

RSE: I šta se Hrvatske tiče, opet Tito pita: Zašto Zagrepčani mrze Hercegovce? Mislim da to nije točno. Uostalom, gradončelnik zagreba je Hercegovac.

IVANČIĆ: Postoji jedan stereotip Hercegovca kod nas, ne samo u Zagrebu, ja bih rekao da postoji i u drugim dijelovima Hrvatske i mislim da je on sada utoliko snažniji što nam je ponestalo Srba i muslimana kao onako tipskih neprijatelja. Tako da Srbi su nas napali, a Hercegovci su nas poslije toga opljačkali, to je otprilike stereotip. Uzrok neke naše nevolje je zapravo rezultat nesuočavanja sa samim sobom i kada ponestane jednom Hercegovaca naći će se neka druga manjinska ili etnička skupina koja će biti razlog naših nevolja. To je uvijek ista priča.

RSE: Postao je stereotip i o Dalmatincima, tako nas slušateljica iz USA pita: Kako onako dragi i beskrajno simpatični ljudi kao što su Dalmatinci da se preobrate u nacionaliste?

IVANČIĆ: Ja ne bih rekao da su Dalmatinci nešto drukčiji ili veći nacionalisti od ostalih, možda su malo temperamentniji pa su agresivniji u izvraćaju. Možda je Split unekoliko specifičan. Naime, to porijeklo desnice u Splitu, što je bilo malo atipično, jer Split nije grad koji je stradao u ratu pa da to ima neko suvislo obrazloženje u nekakvom stradalništvu, ta buka i bijes koji se ovdje stvorio. Međutim, mislim da je razlog zapravo u stanovima. U Splitu je bilo puno stanova u kojima su živjeli oficiri bivše JNA, penzionirani ljudi. U puno stanova su neki drugi ljudi upali, izbacili njihove familije i njih, radi se, po nekim procjenama, o čak 10.000 stanova. Znači, imamo populaciju od nekih 40.000 koja brani tako osvojene stečevine i onda je to najbolje braniti da se lupaju u prsa patriotska. Mislim da je specifičnost splitskog, nekakvog desnog buma ili glasnog nacionalističkog izričaja upravo u tom banalnom čuvanju ukradenog.
XS
SM
MD
LG