Dostupni linkovi

logo-print

I tako danas i tako sutra...


Subota, 24. septembar 2005. godine
Krivo mi je što moram početi ispisivati dnevnik po jednom ovako praznom danu. Ni sa čim ga ne ispunjavam, osim sobom. Otimati mu se, nabijati ga smislom, nije u mojoj moći. Jedan prazan dan mora da proteče. Za svaki slučaj ga neću prespavati. Neka ovaj dan bude kopča bez koje bi se rasturili drugi dani, dani prije i dani poslije.

Nedjelja, 25. septembar 2005. godine
Pobjegao mi je papagaj koji priča, zviždi i košta 1.500 maraka. Kupio sam ga ženi za deset godina braka. Ta vrsta živi u prosjeku 100 godina. Moja bi ga smrt, da je odolio zovu otvorenog prostora, zatekla negdje u četrdesetim. Već sam bio isplanirao da ga ostavim svojoj djeci. Meni, kao da tuge nikada nije dosta. Ja i plaćam za nju.

Ponedjeljak, 26. septembar 2005. godine
Bio sam u ratu punih 1.460 dana, 35.040 sati. To što ovoliko patim za nekim ko nije ni moje vrste, ni moga roda, većini je oko mene smiješno. Sreća da je ptica puno koštala, pa mi to pred drugima daje pravo da žalim.

Utorak, 27. septembar 2005. godine
Mediji bruje o tome kako je u nedjelju pobjegao papagaj sorte Amazonac i kako sljeduje nagrada poštenom nalazaču od 300 KM. To je u mojoj zemlji prosječni lični dohodak.

Srijeda, 28. septembar 2005. godine
Žao mi je što ovaj medijski prostor trošim na nešto ovoliko sporedno. Pokušavam da budem iskren, a ne nastran i smiješan. Da ne bih ove minute potrošio uludo, dodaću onome što me boli ono što me brine.

Četvrtak, 29. septembar 2005. godine
Mjesto Enesa Karića, reis je i dalje Mustafa Cerić. Cerić je reis za rata, a ne za mira. Znao te, pogotovo ako si vojnik i ako ne odgovaraš samo za sebe, već i za druge, probuditi iz letargije i preko svojih govora i napisa učiniti važnijim nego što jesi. U ratu smo se šalili kako se slađe gine poslije reisovih govora. Sada je mir i reisova vibrantna narav je u raskoraku sa onim što nama u Bosni i Hercegovini treba.

Petak, 30. septembar 2005. godine
Javljaju se lažni pronalazači mog papagaja. Mole da im se prvo daju pare. Iz dijela Bosne i Hercegovine, do kojeg je mogla doletjeti moja ptica a da se ne umori, prijeti se novim ratom. I oni što su bili za cijelo iz dva dijela, sada bi da ga sitne. Ljudi, čije zemlje ne počivaju na temeljima, već na klocnama, imaju neodoljivu potrebu da se prave kako žive na stabilnom.
Možda zvuči kao u bajci, ali mi je, dok sam ovo pisao, javljeno da je moj papagaj živ i zdrav. Samo treba da ga još jednom kupim. I tako danas. I tako sutra.
XS
SM
MD
LG