Dostupni linkovi

logo-print

Književna veličina dvojnosti, ali ne i podvojenosti


Spomen na Vladana Desnicu održan je u Kuli Jankovića Stojana, koja je 400 godina u vlasništvu Desničine obitelji. U toj kuli je Desnica živio dobar dio svog života, tamo je stvarao, ne samo književnost nego i muzejsku zbirku, a tamo je konačno u porodičnoj grobnici u crkvi i sahranjen 1967. Kula Jankovića Stojana devastirana je u ratu, a odnedavno se počela obnavljati. Na svečanosti kojom je obilježena stogodišnjica rođenja Vladana Desnice, savjetnik predsjednika Hrvatske Siniša Tatalović je podvukao da nije nikakav kuriozum da kulturu jednog naroda i jedne zemlje ne čine samo njegovi pripadnici, nego i pripadnici drugih naroda što obitavaju na njegovu tlu:

„Uz možda najpoznatije takve primjere Stanka Vraza, Dimitrija Demetra, Augusta Šenoe, Vladan Desnica nesumljivo je jedan od književnika koji svojim djelom, jednako jezično, tematski i kulturološki, ulazi u korpus hrvatske književne baštine. I ujedno, međutim, Vladan Desnica pripada srpskoj kulturi u Hrvatskoj, te dakako samim time ukupnom korpusu srpske književne baštine. Ta važna značajka je ujedno značenje Vladana Desnice. On se te dvojnosti, ali ne podvojenosti; dvostrukosti, ali ne i rastrojenosti, nikada nije htio odreći.“

Predsjednik Hrvatskog društva pisaca i književni kritičar Velimir Visković je, sjećajući se velikog pisca, naglasio da je Desnica autor jednog od ključnih djela hrvatskog modernizma: romana „Proljeće Ivana Galeba„ zasnovanog na modernoj tehnici unutarnjeg monologa:

„U literaturi se javlja relativno kasno. Prvi njegov roman izlazi kad je on imao punih 45 godina, što je doista zrela doba za početnika. Znam da obično pisci objavljuju svoje prve knjige u ranim 20-im godinama. Međutim, on se pojavio kao iznimno zreo pisac jer do tada je on bio javnosti poznat kao prevodilac. Recimo, prevodio je Benedeta Kročea. Uostalom, Kročeanski estetski nazori su bili dosta važni za njegovo intelektualno formiranje. A onda je napustio svoj pravnički posao u ministarstvu i posvetio se potpuno profesionalno literaturi. Već je bilo jasno da je „Zimsko ljetovanje“ vrhunski roman upravo po tom nekom Desničinoj posebnom umijeću psihološkog fiksiranja i portretiranja svakog lika. S druge strane, bilo je vrlo zanimljivo tadašnjoj publici što nije bilo klasične crno-bjele podjele koja je karakteristična za, recimo, soc-realističku literaturu koja je bila tada u punom naponu.“

Desnici se, tih pedesetih godina, prigovarala nedovoljna revolucionarnost. U zaštitu su ga uzeli neki tadašnji srpski kadrovi u Hrvatskoj, koji su ubrzo izgubili svoje pozicije, što je iskusio i pisac. Tako ga, primjerice, za njegova života nikada nije objavilo Srpsko kulturno društvo „Prosveta“. Govori današnji predsjednik tog društva Čedomir Višnjić:

„Pedesete godine, kada je izašlo 'Zimsko ljetovanje', prva i sjajna Desničina knjiga i jedan veliki ulazak u književnost, dogodio se jedan veliki politički rasplet sa ovom skupinom srpskih ministara koji su Desnicu uzeli malo u zaštitu i kada te uzmu pod zaštitu gubitnici, prirede ti poprilično nevolja. Bilo je to vreme kada su se nevolje dosta gadno rasplitale i može se mirno reći da se Desnica zapravo relativno jeftino izvukao, jedino vukući i dalje negativne političke karakteristike, ali u osnovi bez težih posledica. Zbog svega toga, Prosveta njega nije štampala, sve do posle njegove smrti, kada su 70-ih godina - priredio je to Stanko Korać, tadašnji sekretar društva - izašla poznata sabrana dela u četiri toma koja su i danas osnova za izdavanje njegovih djela.“

Odgovor Desničinim kritičarima mogao bi se tražiti i u jednom piščevom tekstu o umjetnicima, koji je pročitao Vanja Drah:

„Nespojiv mi je lik čovjeka od energije, volitivna tipa svojom predstavom umjetnika.
Neznanac koga sretnemo putem, stamene pojave i bodra koraka, s izgledom klasičnog majora u počivci, teško da će biti umjetnik.
Volja se razvija i jača na teret fantazijskih, predstavnih, senzitivnih kvaliteta. To su svojstva koja se međusobno isključuju, što više, istrebljuju, kao raznorodne ribe u ribnjaku.“

*****

Vladan Desnica je pisac koji se čitao, izdavao, izvodio u pozorištima u Srbiji. Godišnjica njegove smrti obeležena je i u ovom gradu.

Stogodišnjica smrti Vladana Desnice obeležena je i u Beogradu nizom manifestacija, uključujući i izložbu u Biblioteci grada Beograda i naučni skup koji je koji je bio fokusiran na piščevo delo. U razgovoru o različitim aspektima Desničine poetike učestvovali su književni istoričari, od kojih su neki došli iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, ali je u žiži javnosti ipak bila domuntaristička postavka o životu i delu ovog pisca. Osim ličnih predmeta Vladana Desnice, na tridesetak izloženih panoa nalaze se brojne fotografije, rukopisna građa, pesme i pisma supruzi i majci. Autor izložbe je Olga Krasić Marjanović:

„Ja sam želela da u nekim najvažnijim momentima ispratim neku životnu priču Vladana Desnice, ali isto tako i njegovu delatnost pisca. Put za pravljenje ove izložbe vodio me je u Zagreb u Kraševu 14, gde je živeo Vladan Desnica i gde se danas u istom stanu kod njegovog sina Uroša čuva kompletna dokumentacija. Oni su mi otvorili kompletnu ostavštinu oca, počev od onih ličnih dokumenata, kao što su pasoš, lična karta, fotografije..iz najranijeg detinstva sa učiteljem, pa preko školovanja, opet su tu fotografije u porodičnom krugu, ženidba, pa su onda brojna učestvovanja na kongresima književnika, zatim fotografije sa Sartrom, pa jedna fotografija sa književnih večeri kada je gost Zagreba bio Solt Belou, gde je prisustvovao i sam Vladan Desnica.“

Čitaoci i poštovaoci Desničinog dela mogli su u kulturnom centru Beograda da se, putem fono-zapisa njegovih intervjua i televiziskih snimaka, sretnu sa ovim piscem koga su sa Beogradom spajale mnoge veze. Ne samo da su u glavnom gradu prvi put izašla neka njegova dela i da su pojedine drame poput „Ljestvi Jakovljevih„ premijerno izvedene u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, nego je Desnica dobijao neka od najznačajnijih književnih priznanja u ovoj sredini. No, ono što se u životu ovog pisca dešavalo u Hrvatskoj, gde je on i proveo život, beogradskoj publici je prenela autorka izložbe Olga Marjanović:

„Ja sam imala tu priliku da vidim kako su nastajala njegova dela, jer sam imala privilegiju da zavirim u rukopisnu građu. On je bio izuzetan stilista i sam je u brojnim intervjuima govorio da je „Proleće Ivana Galeba“ pisao gotovo 25 godina. Žena mu je bila veliki saradnik, njoj je čitao rečenice i po 30 puta ili je ona njemu čitala da bi ih čuo kako zvuče. Kao i kod Andrića, ni jedne suvišne reči, svaka je na svom mestu. I svakako da on pripada onoj prvoj postavi književnika i hrvatske i srpske književnosti, druge polovine 20-og veka, koji i danas ima brojne čitaoce.“

U Biblioteci grada Beograda izložena je i originalna bista Vladana Desnice, koju je uradio vajar Nikola Košević. Bronzani odliv ovoga rada nalazio se u Islamu Grčkom, sve do vojnih operacija 1993. godine kada je ova bista nestala u akciji Hrvatske vojske, o čemu smo autor ovog dela kaže:

„Sama sobom ta činjenica govori da oni njega smatraju svojim piscem, dotle dok njima odgovara. On je bio veliki pisac i umetnik, ali ne odgovara činjenica što je on Srbin, i sve je to moglo biti drugačije. To nije moralo biti rušeno, moglo je biti od komande naređeno da se ne dira. I što se tiče tih kulturnih spomenika i sama Kula Janković Stojana i te biste Desnice i Maravulja i uopšte kućni spomenici.“

No ta, ne tako davna, nastojanja da se Vladan Desnica pridoda isključivo hrvatskom ili srpskom književnom korpusu, u vremenu stišavanja tenzija na ovim prostorima postala su potpuno izlišna. Autor postavke o Vladanu Desnici objašnjava da se čitavo njegovo delo protivi bilo kakvim nacionalnim razgraničenjima. Olga Marjanović:

„Desnica je rođen u Hrvatskoj, živeo je u Hrvatskoj, sahranjen je u Hrvatskoj i čitava njegova porodica je u Hrvatskoj, znači i preci i potomci. Ali je Srbin poreklom. Međutim, kada god je velika umetnost u pitanju, te granice se brišu i one su nevažne. Ako pažljivo čitate brojne intervjue, jer novinari su uvek želeli da znaju kome on pripada, da li više srpskoj ili hrvatskoj književnosti. A on je baš, govoreći o likovima u njegovim pripovetkama, rekao da su oni najčešće vezani za Dalmaciju i za Hrvatsku, ali da ti likovi mogu živeti ma gde. On je želeo da to nadraste te neke nacionalne granice i da jednostavno govori univerzalnim jezikom umetnosti, koja, ako je prava i ako je istinski velika, nadrasta nacionalno i postaje opšta.“

*****

Priča o kraju odkale potiče veliki pisac i gdje i danas počiva:

Islam Grčki, iz kojeg podrijetlo vuče Vladan Desnica i u kojem počiva, tik je uz Islam Latinski. I ta dva sela su, po svojim imenima, točke susreta triju kultura, kaže nam ravnatelj Konzervatorskog zavoda Hrvatske Miljenko Domjan:

„To je bila praktično, osim Gomilja, najzapadnija granica turskog imperija. I naravno, onaj živalj koji dolazi sa Turcima i koji biva tu, jedni mole Boga kao pravoslavci, drugi kao katolici. I to vam je Denito Greko i Denito Latino. To je Islam Grčki i Islam Latinski.“

Preko dva Islama tutnjala je povijest, skršila ih je i ova najnovija, kuće su porušene, a ima i još miniranih polja. Razminirana polja nema tko ni s kim obrađivati, govori nam osiromašeni Drago Drča:

„Kupio sam novi traktor i kamion još 1981.godine, kupio sam tri kultivatora, traktorsku frezu, a sada nemamo nigde ništa.“

Rado viđen gost u Islamu Grčkom je Uroš Desnica, fizičar i sin Vladana koji je rođen u kuli Jankovića i koji nam priča o sudbini svoje rodne kule:

„Pa, srušena je djelimično u ratu, a djelimično poslije rata. Pravo da vam kažem, to se i ne zna točno. Bitno je da se sada obnavlja, neposredno pred rat su zapravo obnovljena dva objekta i ta dva objekta su zapravo preživjela rat u smislu da su samo manje oštećena. To je specijalno kula i u njoj je stara kuhinja sa bačvastim prekrasnim svodom i tamnica. A sada se sredstvima Ministarstva kulture obnavlja takozvana Stara kuća koja će ove godine takoreći doći pod krov. Kad bi se još obnovila spojnica između ta dva objekta, to se zove sala ispred sale, onda bi se dobila jedna stara jezgra koja bih se mogla zatvoriti i prema vani i odvojit od ruševina i time staviti u neku funkciju o kojoj se sada već naveliko razmišlja.“

Što bi danas rekao Vladan Desnica da osvane pored svoje uništene Kule Stojana Jankovića, u svom Islamu Grčkom, pitali smo predsjednika Srpskog kulturnog društva Prosveta Čedomira Višnjića, ujedno i pomoćnika hrvatskog ministra kulture:

„Bojim se toga i tog pitanja, jer i on je pisao o prolaznosti sa jedne strane i naravno njegovom trajanju, dakle o trajnosti naših rušenja i našeg građenja. To ga sigurno ne bi iznenadilo. Ne mislim da bi ga oborilo sa nogu da vidi dvor, ali da vidi selo Islam Grčki, ne znam šta bi rekao.“

Kula Jankovića je u ratovima, kad više - kad manje, čuvala selo i sada će izgleda u mirovinu. Skupina profesora sa Filozofskog fakulteta, predvođena povjesničarom Dragomirom Oksandićem, odlučila se ostvariti projekat nazvan „Mostovi“, što je revitalizacija života u Islamu Grčkom i Latinskom, te Kašiću. Drago Oksandić:

„Kako je objekt jako stradao u ratu, cjeli naš projekt je dobio, dakako, mnoštvo novih dimenzija tako da smo se umrežili u različitim smjerovima, počevši od Centra za mirovne studije do Instituta Ruđer Bošković. Evo u najnovije vrijeme i Centra za krš, nedavno utemeljena u Gospiću. Osigurali smo međunarodnu suradnju sa Sveučilištem u Padovi, također na tim problemima valorizacije kulturne baštine i održiva razvoja i evo sada smo u situaciji, koristeći ovaj važni povod - obilježavanje stote obljetnice rođenja Vladana Desnice - da na jednom mjestu možemo skupit čitav niz ljudi iz Zagreba, Zadra, sa raznih drugih strana. U suradnji sa Hrvatskim društvom pisaca i Srpskim kulturnim društvom Prosveta okupljamo se na jednom dogovoru o tome što bi se tu sve moglo učiniti i zbog same Kule, njezine neke budućnosti, ali i cijelog ovog dijela Gornjih Ravnih Kotara koji je očigledno u ratu silno stradao.“

Inicijatori „Mostova“ žele obnoviti spomenik prve kategorije - 400 godina staru Kulu Jankovića Stojana, te u njoj osnovati regionalni centar za interkulturalizam i održivi razvoj, te ekološki i zavičajni muzej. Također se tamo namjeravaju razviti projekti korištenja obnovljive energije. Smatra se da bi takve aktivnosti stvorile preduvjete za povratak ljudi u porušena i napuštena sela Gornjih Ravnih kotara. Inuitivno to osjeća i Bogdan Lakić iz Kašića Gornjeg:

„To bi bilo ljepo da imamo nekakvu istoriju. To bi bilo fino, da imamo nešto.“

Bogdan živi sam u Kašiću Gornjem dok su u Islamu Grčkom svega dvije-tri obitelji, a prije rata ih je bilo 400. Ipak, nešto se kreće, kaže povratnik Stojan Drča:

„Obnova je počela i u Islamu Grčkom i u Kašiću i sada vjerujemo da će biti obnovljeno bar onoliko koliko je podnijeto zahtjeva.“

Kada se Kula Jankovića obnovi, u nju će se vratiti 8.000 eksponata koje je ili nasljedio ili prikupio Vladan Desnica. Sačuvani su u ratu, kaže nam Uroš Desnica:

„U vrijeme rata, komisija je iz Benkovca, kustos tadašnjeg muzeja Savić, oni su ušli u kulu. Mi smo se tada malo i ljutili, jer je to bilo neovlašteno. Međutim, danas je ispalo da je to što su odnijeli i spašeno, a napravili su to veoma profesionalno tj., što je odnijeto, sve je zapisano i mi smo relativno brzo dobili točan zapisnik sa oko 8.000 predmeta. Tako da ništa nije otuđeno, ništa nije negdje zametnuto. Tako, eto, priroda radi svoje, nekad protiv naše volje, nekad sa našom voljom, ali u ovom slučaju je, što se zbirke tiče, dobro ispalo.“

Između ruševina ima optimizma, kaže saborski zastupnik srpske nacionalne manjine Ratko Gajica:

„Ovo obnoviti, vidite i sami, bilo bi zapravo stvaranje još jednog čarobnog mjesta gdje je vrijedno doći, bez obzira tko naiđe.“

*****

Raspad bivše Jugoslavije, početkom devedesetih, imao je generalnu probu i ona je bila u tadašnjim društvima i savezima pisaca. Posle su se svađe i podele preselile u centralne komitete, državne organe i najzad, na ratišta. U to vreme, autori deoba, pokušali su da podele, ne samo materijalno već i duhovno nasleđe. Ono što nisu uspeli na ratištu delili su, naknadno, komisijski. Zlato, fabrike, hotele, ambasade, dugove. Sa duhovnim nasleđem se dešava nešto sasvim suprotno. Veliki pisci postali su, ili postaju, ponovna spona među narodima, kaže profesor književnosti Univerziteta u Beogradu, Mihajlo Pantić:

„Fenomen dvojne pripadnosti je jedan specifikum jedne istorije, južnoslovenskog kulturnog prostora. Tako da ne bih isključivo vezivao za period nekadašnje Jugoslavije ni one prve, ni druge. S tim što u prvoj postoji ideja jugoslovenske književnosti, znači integralizma u jugoslovenskom prostoru, koji se, u izvesnom smislu, odslikavao i činjenicom da su tada svi govorili da je reč o jednom jeziku i svi su na jednom jeziku pisali. A u drugoj Jugoslaviji došlo je do prirodne i nužne partikularizacije tih književnosti, nego je to nešto što je istorijski fenomen. Koreni su dosta jasni, oni kažu da je geneza kulturna, nacionalna, državna, jezička toga prostora, ustvari geneza da se kulturna emancipacija svih naroda jugoslovenskog juga kreće u jednom pravcu. Pa su mnogi pisci, 19. i 20. veka, faktički prepoznati kao deo svih tih tradicija. Naravno, uvek svaki sa svojom specifičnošću, a tome treba dodati i činjenicu da taj prostor, ma šta da se o tome govorilo iz političke perspektive, u lingvističkom smislu govori i komunicira na jednom jeziku koji svaki narod, u duhu svog nacionalnog, naziva svojim imenom.“

RSE: Koliko je to specifična pojava u kontekstu svetske književnosti?

PANTIĆ: Zna se za vrlo mnogo primera pisaca čije je etničko poreklo jedno, a njihova kulurna pripadnost druga, ali kako postaju veći i značajniji, onda na njih sa pravom ili sa manje prava, pretenduje više kultura. Najbolji je primer područje anglosaksonske literature ili frankofonske literature ili hispanske. Pisci koji pišu španskim jezikom, svejedno da li su južnoamerikanci, faktički pripadaju hispanskoj kulturnoj tradiciji. Oni za sebe mogu reći da su Argentinci ili Kolumbijci, ali de facto oni su izdanak jednog jezičkog i kulturnog stabla. To nije nikakav specifikum, s tim što se kod nas zbog vrlo traumatičnih nanosa istorije, politike, ideoloških interpretacija one vide u malo izrazitijem vidu i one, u izvesnom smislu, umesto da služe nekoj vrsti sreće, u kulturnom smislu, da ovaj prostor uspeva, uprkos svim tim traumama, da proizvede neke pisce čiji je značaj ne strogo nacionalan, nago nadnacionalan, evropski i svetski, ta se činjenica uzima kao činjenica razdora. I dan-danas se za mene, potpuno iracionalno, javljaju ta pitanja čiji je koji pisac i ko kome pripada, u kom procentu itd.

RSE: U kontekstu ovoga što ste rekli, povremeno se stiče utisak da ta višestruka pripadnost ovdašnjih autora, postaje predmetom ne samo književnih nego i sporova sa određenom političkom pozadinom?

PANTIĆ Apsolutno. Književnost je na južnoslovenskom kulturnom prostoru, i tokom 19. i 20. veka, čita se i tumači u okviru političkih konstalacija. Nije nimalo slučajno da neki pisci za sebe žele to mesto. Znate kako postoji ona naopaka figura oca nacije, koju po pravilu zauzima neki istaknuti pisac, a ako ne pisac, ono istaknuti umetnik, gde se kroz njegovu figuru oličavaju najrazličitije političke, ideološke, nacionalne strategije i onda se pisci uzimaju, neki put dobrovoljno pristaju na tu ulogu, a neki put se manipuliše njihovim imenom, pa se onda njihova figura, njihovo delo uzima u smislu nekakve političke instrumentalizacije. Pisci se promovišu u glasnogovornike određenih političkih ideja.

RSE: Sa druge strane može se očekivati da bi pisci sa višestrukom pripadnošću mogli postati neka vrsta tačke spajanja ove tri države i, naravno, njenih naroda?

PANTIĆ: Oni to već, tradicijski, jesu. Mislim da je sreća tih kultura što faktički imaju između sebe pisce koji ih povezuju, koji pokazuju da su veliki pisci kao neki hrastovi čiji koreni vuku sokove uz različitih pravaca. Znači, do estetičke potvrde, nekog dela ili pisca, morao je da položi ispit, odnosno da bude verifikovan u više, a ne samo u svojoj uskoj nacionalnoj sredini ili kulturi. Kada pogledate danas istoriju 20. veka, sa stanovišta književnosti, vidite da su, na primer Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Meša Selimović, Vladan Desnica, Vasko Popa, Danilo Kiš, dakle sve najveća i najvažnija imena koja su pisala na tom jeziku, faktički čin svoje verifikacije doživeli su u svim nacionalnim centrima. Oni pisci, koji su ostali strogo lokalni, na zatvoreniji ili čistiji koncept nacional-literature, po pravilu su ostali pisci relevantni unutar samo jednog nacionalnog korpusa i tako nisu sebe promovisali, niti su se afirmisali u nekom širem kulturnom smislu. A čini mi se da je težnja svakog pisca da dosegne nekakvu kateoriju univerzalnosti, a ne u okviru tog svog nacionalnog, partikularnog polja realizovanosti.

*****

Olga Marjanović, autor izložbe koja je priređena u Beogradu, imala je priliku da zaviri u kompletne rukopise Vladana Desnice koji se čuvaju u Zagrebu. Preporučuje ponovo nekadašnjim gimnazijalcima čitanje knjige „Proljeće Ivana Galeba“:

„Mnogi ljudi vole da čitaju 'Proljeće Ivana Galeba' tek u nekom kasnijem životnom dobu zato što se vidi koliko je tu nataloženo jedno ogromno iskustvo, jedna velika opservacija poimanja mnogih životnih iskustava, atmosferes koja čini događaje, itd. Jedan moderan roman u pravom smislu, možda u početku nije naišao na odobravanje kritike. Mnogi uvaženi književni kritičari nisu ni shvatili i rekli su da to nije roman. Mislim da će se 'Proljeće Ivana Galeba' još dugo čitati i da će nove generacije imati jedna sasvim drugačija čitanja. Što se tiče pripovedaka, one su zaista briljantne. Govore uglavnom o sjevernoj Dalmaciji i to je takva proza koju možete čitati kao što čitate Matavulja ili Andrića. Svaka je jedan gotovo savršeni medaljon za sebe.“
XS
SM
MD
LG