Dostupni linkovi

logo-print

Koliko treba Japancu da postane Bosanac?


*****

Novinarka Omladinskog programa Radio Sarajeva s početkom rata postaje najprije saradnica, a potom i novinarka Sky News-a i ABC News-a, zahvaljujući reći će znanju engleskog jezika i bogatom novinarskom iskustvu. Sve do 2004. godine radila je, kako se to u sarajevskom žargonu kaže – za strance. Prošle godine odlazi u Nizozemsku gdje radi za britanski Institut za izvještavanje o ratu i miru, da bi se ove godine vratila u Sarajevo, kao međustanicu do južne Afrike, kamo prati supruga u diplomatskoj službi.

„Na svu sreću, nemam traumatičnih iskustava iz vremena rata“, kaže Merdijana, „jer se nisam zadesila ni na jednom mjestu velikih pogibija u Sarajevu. Ali ono što je upečatljivo iz mog rada sa strancima u Sarajevu jeste da su ti ljudi iskreno suosjećali s patnjama stanovnika glavnog bosanskohercegovačkog grada, da smo se u tim teškim okolnostima zbližili s njima i do dan danas ostali prijatelji“.

*****

RSE: Prvi podatak, ne i posljednji, koji znam o Vama je da ste bili novinarka Omladinskog programa Radio Sarajeva. Govorimo o nekim osamdesetim godinama.

SADOVIĆ: Jeste, to je bilo zapravo jako davno. Bila sam novinarka Omladinskog programa i to je tako trajalo sve do početka rata u Bosni i Hercegovini, kada je taj program prestao sa radom. Tada sam počela raditi za strane novinare koji su, kao što znate, u velikom broju počeli dolaziti u Sarajevo, najprije za Sky News, a potom i za ABC News. Za ABC News sam radila od 1995. do 2004. godine, kada odlazim u Holandiju. U pauzama između tih angažmana sam radila opet kao radio novinar, i to na Radio „Zidu“. To bi bila neka moja kratka biografija. Nakon dolaska u Holandiju sam počela raditi za Institut za izvještavanje o ratu i miru (IWPR), što je jedna britanska organizacija koja se bavi obučavanjem novinara u kriznim područjima i izvještavanjem iz tih područja.

RSE: Jeste li Vi upoznali te strane novinare koji dolaze u ratno Sarajevo, pa su Vas oni angažovali, ili ste se sami ponudili?

SADOVIĆ: To je išlo na razne načine. Ja sam imala, vjerovatno, sreće, pošto sam znala jezik – studirala sam engleski jezik i književnost u to vrijeme, a istovremeno sam imala prilično bogato novinarsko iskustvo, a njima su trebali baš takvi ljudi, dakle ljudi koji su poznavali jezik i imali novinarsko iskustvo, znali ljude, poznavali situaciju u gradu i zemlji. Većina mojih kolega sa Omladinskog programa je počela raditi za strane organizacije. Neki su počeli raditi na preporuku, neki su sami našli posao. Kod mene je to išlo, koliko se sjećam, na preporuku. Mislim da me je neko preporučio, pa sam počela raditi najprije za WTN i onda za Sky News. Taj moj početni angažman je trajao do 1995. godine, kada počinjem raditi nešto ozbiljnije, a to je, kao što sam rekla, rad za američku televizijsku kucu ABC News, što je trajalo do 2004. godine, kada oni zatvaraju biro u Sarajevu, jer više nije bilo potrebe da budu prisutni u Bosni i Hercegovini - ponestalo je vijesti koje bi njima bile zanimljive.

RSE: Ponestalo je krvi. Kako je bilo biti novinar u svom gradu, a raditi za strance?

SADOVIĆ: Pa bilo je jako teško. Ja se sjećam da u početku strani novinari koji su došli u Sarajevo nisu znali šta se tu dešava. E sad, vi ste bili u prilici ili da se postavite kao neko ko je jako subjektivan, pa da im počnete objašnjavati sve u tancine i da zvučite vrlo pristrasno, ili da ih pustite da . sami steknu pravu sliku. Sto sam ja, kao i sve moje kolege, na kraju i ucinila.. I to je, čini mi se, bio najbolji recept. Mi smo bili tu kao neko ko ih vodi kroz prostor, kroz živote raznih ljudi, kroz samu situaciju. Uostalom, imali su oči i vidjeli su šta se dešava. ABC News je jedno vrijeme dijelio kancelarije sa BBC Newsom i sjećam se Martina Bella koji je, tek došavši u Sarajevo, bio na izvjestan način opčinjen vojskom bosanskih Srba, jer su mu se činili jako organizirani, kao prava vojska, a Britanci vole organiziranu vojsku. Bilo je bilo prilično teško ubijediti ga u to vrijeme da oni nisu baš tako „dobri momci“ kakvim ih je on možda želio vidjeti, ali vremenom je I sam uvidio kako stvari stoje, tako da je promijenio mišljenje.

RSE: I reterirao čak do haškog svjedoka.

SADOVIĆ: Upravo tako.

RSE: Što je bilo najupečatljivije u Sarajevu u vrijeme rata za strance?

SADOVIĆ: Moram reći da sam imala strašnu sreću da se nisam zadesila na licu mjesta u vrijeme niti jednog većeg masakra u gradu. Recimo, mnoge moje kolege su imale mnogo manje sreće i doživjele su zaista velike traume. To su bile grozne scene, kao što možete i pretpostaviti, od masakra na Markalama, do masakra u redu za hljeb, i tako dalje. Ja sam se nekim čudom uvijek našla negdje malo dalje i taj prvi šok me je mimoišao. Tako da nemam tu vrstu traumatičnih iskustava, na moju sreću. Ali ono što me je dojmilo je to da su strani novinari bili toliko na našoj strani, da im je bilo zaista stalo da prikažu svijetu istinu, da učine nešto da se svijest ljudi vani promijeni nabolje, dakle da shvate do koje mjere je situacija u Bosni i Hercegovini bila kritična, naročito u Sarajevu.I na kraju, čini mi se da su oni to većim dijelom i uspjeli.

RSE: Jednom me je jedan mali dječak pitao: „Može li Japanac postati Bosanac“, pa s tim u vezi bih vas htjela pitati koliko dugo treba Japancu da postane Bosanac? Koliko treba provesti vremena na takvom mjestu, prepunom energije i prepunom emocija?

SADOVIĆ: Jako malo. Ja sam zaista bila impresionirana brzinom kojom su oni postajali Bosancima. To su ljudi koji su, prije svega, dolazili sa mnoštvom informacija, nisu dolazili kao neke tabule rase, dakle da ništa ne znaju o ratu u Bosni, o tome ko je ko i gdje se šta dešava. To su vrlo obrazovani ljudi, vrlo objektivni, jako kvalitetni novinari. Dolazili su neki od najboljih svjetskih novinara, a ja sam imala priliku da ih upoznam i da, naravno, puno naučim od njih. Međutim, ono što me je jako dirnulo, to je, kažem, taj njihov stav, njihova osjećajnost koju se nisu libili da pokažu. Pružali su nam svima pomoć. Kada bi dolazili u Sarajevo, prije toga bi obavezno nazvali da pitaju šta nam treba. Donosili bi nam hranu, garderobu, čak i časopise. To su bile male stvari koje su nama jako puno značile. Nekako smo stekli dojam da su zaista iskreno saosjećali sa nama. Često su ostajali sa nama u kontaktu, zvali nas, onako čisto privatno, da vide šta nam treba. I ako smo ikada bilo šta zatražili, što se rijetko dešavalo, uvijek su bili tu da nam pomognu, što znači da su njihove namjere zbilja bile iskrene.

RSE: U prvom redu su bili ljudi. Koliko takvih kontakata još imate?

SADOVIĆ: Imam ih još prilično mnogo. Kada upoznate ljude u vrlo teškim okolnostima, onda se vrlo brzo s njima zbližite i ostajete dugo prijatelji, čak i kada niste stalno u kontaktu. Uglavnom, sa većinom tih ljudi s kojima sam prošla jako teške trenutke sam i dalje u odličnim odnosima. Bilo je situacija, recimo u ljeto 1995. godine, kada je ona velika avionska bomba pogodila zgradu televizije i kada smo mi za dlaku izmakli posljedicama, tada su svi bili jako potreseni i baš se onako istinski prepali, svi kolektivno, jer smo shvatili da nam ta velika betonska zgrada više ne može pružiti nikakvo utočište. Tad smo se jos vise zbližili,pružali jedni drugima neku vrstu potpore. I što je najvažnije, svo vrijeme smo zadržali vedar duh, oni su se trudili da budu raspoloženi, mi isto tako. I kroz najvece krize smo prolazili sa mnogo šale i humora, mada to sada zvuči prilično uvrnuto, ali to nam je jako pomagalo i to su stvari koje ljude zbliže.

RSE: Ja sam vas upoznala kao Merdijanu Šuvalija.

SADOVIĆ: U međuvremenu sam se udala za svog supruga Bakira Sadovića, 1993. godine.

RSE: Usred rata.

SADOVIĆ: Da. To je bila jedna od dosta običnih sarajevskih priča u to vrijeme, jer se puno parova vjenčavalo u ratu, tako da nama to nije bilo ništa neobično. Baš nedavno sam pričala prijateljicama, Engleskinji i Amerikanki, u Holandiji tu našu priču, kako smo se suprug i ja zapravo i upoznali i vjenčali. One su bile zadivljene, za njih je to bila, kako su rekle, prekrasna, romantična priča, za kakvu još nikada nisu čule. A ona je, zapravo, vrlo obična i mnogo običnija u odnosu na mnoge druge sarajevske ratne ljubavne priče.

RSE: Možemo li čuti dio te romanse?

SADOVIĆ: Nadam se da se Bakir neće ljutiti ako ovo slučajno bude čuo. Mi smo se upoznali posljednje ljeto prije rata, 1991. godine. Nastavili smo se zabavljati i kad je rat počeo. Moj stan je bio pogođen i ozbiljno ostecen, a ja nisam imala gdje nego, naravno, kod svog budućeg supruga. Ja sam uskoro počela raditi za Sky News i imala sam UN akreditaciju koja mi je omogućavala da letim UN-ovim avionima, što je bio nevjerovatan luksuz. To sam, naravno, koristila da odem s vremena na vrijeme u Hrvatsku ili Italiju i nabavim nešto hrane, jer je to tad bilo najpotrebnije.. U ljeto 1992. godine sam otišla UN-ovim avionom u Zagreb na par dana, alibaš u to vrijeme je oboren jedan UN-ov avion, aerodrom se zatvorio i ja se više nisam mogla vratiti. To su bila, čini mi se, tri najgora mjeseca u mom životu jer sam imala ogromnu želju da se vratim. Bez obzira na ratna dejstva, na sva uvjeravanja mojih prijatelja koji su već bili izbjegli u Hrvatsku da je preopasno i da se nipošto ne smijem vratiti, ja sam bila uporna u namjeri da se vratim. A pri tome nisam imala nikakvih informacija o svom budućem suprugu, što mi je najteze padalo. Onda je jednog dana u Zagreb došao prijatelj koji je takođe radio za stranu televizijsku kucu i rekao da ima dvije vijesti, jednu dobru i jednu lošu. Dobra vijest je bila da je Bakir živ, a loša da je izgorio stan. To što je stan izgorio mi ništa nije značilo, važno mi je bilo samo da je Bakir živ. To je bila prva informacija o njemu koju sam dobila nakon punih mjesec dana boravka u Hrvatskoj. Potom je, nakon izvjesnog vremena, stiglo njegovo pismo u kojem me poziva da se vratim, i u kojem me je, zapravo, zaprosio. To je bilo jedno od najljepših pisama koje sam ikad dobila i vjerovatno i najvažnije. Ubrzo nakon toga se otvorio aerodrom, ja sam se vratila u Sarajevo i mi smo se vjenčali. Vjenčanje je, naravno, bilo jako skromno. Nismo imali niti pravu trpezu, niti sam ja imala pravu haljinu, ali bilo je važno da smo imali vjenčanje. Bio je to dan za sjećanje.

RSE: Da li ste ikada razmišljali o tome da ponovite ceremoniju?

SADOVIĆ: Razmišljala sam puno puta o tome, prije svega zato što ne mogu da podnesem pogled niti na jednu od fotografija sa vjenčanja. Nisam, kažem, imala pravu vjenčanicu, već je to bila neka improvizacija. Krojačica je sašila komplet koji je bio jedno dva broja veći i sve je jako skromno izgledalo. A da ne spominjem poklone koje, naravno, nisam mogla dobiti kao mlada. Ali nismo to nikada ostvarili, jer ipak je najvažnije da se to dogodilo. Da smo znali da su još dvije godine do kraja rata, mi bismo sačekali. Ali u tom trenutku niko nije mogao pretpostaviti koliko dugo će rat trajati, tako da je bilo – ili sad ili nikad. Pokloni se još mogu zanemariti, ali bilo bi lijepo da imamo fotografije koje bismo mogli pokazivati djeci i unucima. Imamo sina, tri i po su mu godine, zove se Imran.

RSE: Kakvo je to ime?

SADOVIĆ: Neobično... Ja sam ga odabrala zato što je i moje ime neobično i uvijek sam govorila da mi je jako drago zbog toga I,jer me ljudi obično po tome i zapamte. Onda sam htjela da i moje dijete ima ime koje će ljudi zapamtiti. Nema mnogo Imrana. A ako mu se ime ne bude dopalo, zna koga će kriviti – svoju majku.

RSE: Kako ste dobili ime Meridijana? Da li je korijen meridijan?

SADOVIĆ: Nije. Korijen je arapska riječ „merdijun“, što znači vedar, veseo. Sretali ste se vjerovatno sa drugom verzijom istog imena – Merdžana. Ta dva imena su prilično slična, ali, eto, moje je malo neobičnije. Bas zbog toga se i dan danas zna desiti kada kažem svoje ime, ljudi se sjete da sam nekad radila na radiju.

RSE: Godine 2004. vi zajedno sa svojom porodicom, sa sinom i suprugom, odlazite u Holandiju i radite za jednu news organizaciju. Šta je konkretno ta organizacija?

SADOVIĆ: Oni se zovu Institut za izvještavanje o ratu i miru. Uvijek imam problem da ljudima to objasnim, pošto je prilicno komplikovano. IWPR ima svoju on line publikaciju, ali to je organizacija koja ima veoma sirok dijapazon djelovanja: bave se obučavanjem novinara u kriznim područjima, imaju svoje biroe širom svijeta i, naravno, bave se izvještavanjem iz tih područja. Moja zadaća, konkretno, bilo je izvještavanje iz Haškog tribunala. Ja sam pratila suđenja ljudima optuženim za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije i pravila izvještaje o tome jednom sedmično. To se može naći na web sajtu IWPR-a, i prilično smo čitani, bar kada su u pitanju stranci. Domaći mediji se uglavnom oslanjaju na SENSE, a nas vise čitaju vani.

RSE: Šta je osnovni dojam koji imate o tom sudu, stečen kroz taj rad za IWPR?

SADOVIĆ: Moji dojmovi o tom sudu su prilično pomiješani. Kad sam tek došla, imala sam o Tribunalu jako visoko mišljenje. Imam ga i sada. Njegova uloga je izuzetno velika, bez njega sigurno ne bi bilo nikakve mogućnosti pomirenja na prostorima bivše Jugoslavije. Ovako bar postoji neka nada da je pravda dostižna, iako je jako spora. Međutim, s druge strane, malo sam izgubila neke iluzije vezane za tribunal, a to je da je on uvijek vođen željom da se oni koji su krivi za zločine dovedu pred lice pravde, da nikakvi drugi motivi ne postoje. Nažalost, ima tu i drugih motiva koji su političke prirode i u koje sad ne bih ulazila. To je jedna velika, masivna UN organizacija, sa svim svojim slabostima koje i ostale UN organizacije imaju, ali opet, ako bismo vagali dobre i loše strane, dobre strane ipak bi prevagnule.

RSE: Vratili ste se u Sarajevo, trenutno ste u Sarajevu, zašto?

SADOVIĆ: Pa ja sam sad na jednom malo dužem godišnjem odmoru, zato što je suprug dobio premještaj. Radio je kao savjetnik za ekonomska pitanja u našoj ambasadi u Hagu, zato smo i otišli tamo, a sada je dobio premještaj i radi taj isti posao u Pretoriji, u Južnoj Africi. Ja sam trenutno u Sarajevu na proputovanju za Pretoriju, obavljam još neke čisto administrativne poslove prije nego što se sin i ja pridružimo suprugu koji je već tamo.

RSE: Sa sjevera Evrope na jug Afrike.

SADOVIĆ: Jeste, prijelaz je malo nagao. Kako će sve skupa izgledati, ne znam. Nisam mnogo znala o Južnoj Africi, moram priznati, prije nego što je suprug dobio premjestaj i prije nego što smo shvatili da moramo ići dole. Onda sam se malo raspitivala, malo čitala… To je jako zanimljiva zemlja, ali i jako opasna. Imam izvjesne ograde, najprije zbog toga što čovjek koji je prošao rat u Sarajevu, poput mene, jednostavno ne želi više nigdje da se boji za vlastiti život. A dole je očigledno, neću reći u svakom trenutku glava u torbi, ali rizici su prilično visoki, sigurnost je na vrlo niskom nivou, stopa kriminala je jako visoka. Tako da čovjek mora biti oprezan i ne može se baš tako lako kretati kuda, kako i kad zeli. Kretanje je ograničeno, iako dole nije rat. Ne možete izlaziti sami u bilo koje doba dana ili noći. To su neke stvari koje me malo plaše, ali s druge strane svi kažu da je zemlja prekrasna, da je jedna od najljepših na svijetu. I klima je divna.

RSE: Jeste li već bili dole u nekoj posjeti ili tek sada idete prvi put?

SADOVIĆ: Sad tek idem prvi put. Nikad nisam bila dole.

RSE: Šta kaže Bakir?

SADOVIĆ: On kaže da je zanimljivo, ma šta to značilo. U početku mu je bilo neobično. Obično na kućama vidite upozorenja: „Čuvaj se opasnog psa“, a tamo naši prvi susjedi imaju tigrove. Njima tigrovi čuvaju kuću. Znači, nije dovoljno da imate samo zid oko kuće, zeljeznu žicu na tom zidu, struju koja prolazi kroz tu žicu, alarm svuda proveden kroz kuću, nego su vam potrebi još i tigrovi. To je prilicno zastrasujuce. Ali, s druge strane, čovjek se na sve privikne. Suprug kaže da je lijepo i da, ukoliko se pridržavaš određenih pravila, i nije tako strašno.

RSE: I stalno je toplo, pretpostavljam.

SADOVIĆ: Jako je toplo. Danas mi je baš rekao kako je temperatura 34°C, iako je proljeće. Nema uopšte kiše, nebo je stalno plavo. Kad to gledate iz perspektive sive Evrope, gdje već dolazi jesen, zvuči vrlo primamljivo.

RSE: Sinu su tek tri i po godine, neće morati ići ni u kakve škole, niti izlaziti vani, biće stalno s mamom.

SADOVIĆ: Ja se nadam da će ići u obdanište. Išao je obdanište i u Holandiji. Želimo da se druži s djecom. Mislim da će i u Africi ići u obdanište, što je prilika za njega da nauči malo i engleski.

RSE: Kad je bio u obdaništu u Holandiji, je li već naučio nešto holandski?

SADOVIĆ: Nije, zato što je išao u obdanište koje je držala žena iz Bosne i Hercegovine, pa je ona s njim govorila bosanski. Bilo je tu još djece iz Bosne. A holandski je, vjerujte, jako težak.

RSE: Već 12-13 godina se intenzivno bavite onim, da kažem, najružnijim aspektima politike. Dakle, prošli ste rat, pa ste onda dospjeli još do Haškog suda. Da li to ostavlja traga na čovjeka?

SADOVIĆ: Ja nekad samu sebe upitam kako je moguće da to ne ostavlja traga. Sjećam se, kada su ti strani novinari dolazili u Sarajevo, kada su išli na lice mjesta i snimali najstrašnije stvari, uvijek sam se pitala kako je moguće da na njih to ne ostavlja neki dublji trag, cak traumu. Onda sam vidjela da se i meni to isto dešava. Zapravo, vi kao da uključite neki obrambeni mehanizam koji sprječava da uzasne stvari koje vidite ostave trajne posljedice. Mislim da je to zaista stvar obrambenog mehanizma koji svaki čovjek ima, stvar autotreninga. Sjećam se da sam često razmišljala – eto, prošla sam rat i kako ću sad pratiti suđenje u Tribunalu gdje se čovjek zbilja svega nasluša. To su grozna svjedočenja ljudi koji su prošli mučenja, zlostavljanja, logore… Mislila sam da to uopste neću moći izdržati. Sjećam se svog prvog suđenja, to je bilo suđenje Krajišniku, kad je svjedocio covjek koji prezivio Omarsku - mislila da će mi pozliti. Međutim, već sljedeće nedjelje to je bila sasvim druga priča, kao da okrenete neki prekidač u mozgu, mozak se isključi i samo se skoncentrišete na ono što radite, na tu priču koju pišete i to je to. Ma kako strašno zvučalo, nekako se isključite iz svega toga. Pretpostavljam da na taj način funkcioniraju liječnici, ljudi koji vrse teske operacije, koji rade s pacijentima u strašnim bolovima - gledaju to nekako sa distance, jer je to jedini način da oni ostanu mentalno zdravi.
XS
SM
MD
LG