Dostupni linkovi

logo-print

Nova era vrijednosti literature i snage medija


Petak, 16. septembar 2005. godine
Žurim na sastanak borda PEN Centra Kosova. Sazvao sam članove borda da se dogovorimo o još nekim detaljima u vezi jednog, po meni, veoma važnog projekta koji će pokrenuti PEN. Nazvali smo ga ''Pisci Balkana govore o miru iz Prištine''. Planiramo da pozovemo u Prištinu istaknute pisce sa Balkana, a pogotovo iz centara bivše Jugoslavije, da govore o miru upravo iz Prištine. Konsultovao sam nekoliko poznatih imena. Na moje zadovoljstvo, svi su prihvatili ideju kao veoma originalnu i veoma korisnu za ovaj period postkonfliktualnog regiona. Nije to nostalgija, koju nam neko može pripisati, jer ni nostalgija nije kao što je nekad bila. Hoću da pokušam da pokrenem jedan korak mira, upravo iz tačke gdje je nekad krenuo korak razaranja, smrti i pakla, iz tačke gdje su nekad baš pisci počeli spiralu nasilja i ratova u našem regionu. Pozvaćemo neke druge pisce da pokrenu govor mira i ljubavi. Pozvaćemo pisce koji su sve ovo vrijeme bili angažirani kao antiratni. Pozvaćemo i pisce koji su bježali od tog ludila.

Subota, 17. septembar 2005. godine
Čitam jedan veoma kritačan članak u danjašnjem broju ''Koha ditore'' od pisca i mog druga Ibrahima Beriše. Napada veoma oštro intelektualce i naše bivše kolege koji su danas u raznim nivoima vlasti na Kosovu. On ne napada institucije, niti korupciju, niti kriminal. Napada intelektualce u Parlamentu koji su glasali za ljude koji su skloni korupciji u vezi sa ekonomskim i svim drugim vidovima kriminala. Oni koji su bili tako glasni kad su bili van vlasti, sada šute i nikako da progovore kada svi ukazuju na sve veći i veći kriminal i korupciju institucija vlasti.
Kao po automatizmu gledam intervju na jednom beogradskom kanalu sa Bogoljubom Karićem. Voditelj insistira da Karić odgovori na pitanje da li ima išta što on ne može da kupi novcem. Karić izbjegava direktan odgovor. Očigledno, čovjek može da kupi baš sve - i bivše svoje napadače i puno poznatih imena.

Nedjelja, 18. septembar 2005. godine
Danas smo planirali da odemo negdje na vikend sa ženom, sinom i kćerkom. Sin Bindi, koji ima 11 godina, naljutio se i neće nigdje. Plače cijelo jutro. Ljut je na mene zato što mu nisam kupio šestu knjigu Hari Potera koja je tek stigla na engleskom u Prištinu. Pročitao je pet knjiga Hari Poteria na albanskom i ne može da čeka prevod šeste knjige, pa je hoće odmah na engleskom. Raspitao se kod izdavača koji izdaje prevod na albanskom i razočarao se kada je dobio informaciju da šesta knjiga na albanskom neće izaći prije decembra. Sada mi je žao što mu je nisam odmah kupio, a do sutra mu je, očigledno, veoma dugo da čeka. Sve je pratio preko Interneta i satelita od dana promocije knjige, redove čitalaca koji čekaju da dobiju potpis autora, broj tiraža i nove detalje koje sadrži šesta knjiga. Pitam se šta se ovo dešava sa tržištem knjiga. Ovo je potpuno nova era vrijednosti literature i snage medija. A šta će biti sa onima koji ostaju van tog kruga, pokazaće kraj prve polovine vijeka. Onda nastaje period otkrivanja vrijednih djela koja su ostala van fokusa kamere.

Ponedjeljak, 19. septembar 2005. godine
Završavam ispite na fakultetu i dogovaram se sa ženom Sazanom, koja radi na drugom fakultetu, da se sretnemo i vratimo zajedno kući. Bila je danas na jednom sastanku kod Petersena. Izaslanik UN na Kosovu je pozvao jedan broj žena da razgovara sa njima i da čuje njihovo mišljenje u vezi standarda na Kosovu uoči predstojećih pregovora o konačnom statusu Kosova. Ona je šokirana arogancijom žena iz profiterskih nevladinih organizacija, lakoćom i ignoracijom sa kojom se one zafrkavaju o tako krupnim i veoma ozbiljnim temama. One su dobile puno para u ovih šest godina u ime ravnopravnosti polova, feminizma, ženskih studija i slično. Govori mi koliki je broj instituta ženskih studija u Prištini u okviru kojih nema ni jedne žene kaja zna da piše ili koja zna tačno šta su ženske studije. Urednik je ženskog magazina ''Sfinga'' koji izlazi u Prištini posljednjih osam godina. Zadnji broj, u 370 stranica, sadrži jako vrijedne prevode i studije iz ženke literature, ženskog pisma, feminističke kritike i teorije, kao i ženskog slikarstva. Na žalost, lako može da se desi da ovaj broj bude i zadnji broj zbog financijskih sredstava. Donatori, kaže, neće tako ozbiljne projekte. Financiraju lake brošure sa spektakularnim promocijama.

Utorak, 20. septembar 2005. godine
Opet mediji. Ministar Lončar nije pristao da se rukuje sa kosovskim ministrom Hazirijem u Beču. To se danas cijeli dan komentira po čaršiji. Sretoh Ramuša Tahirija, člana delegacije sa Kosova, i upitah ga zbog čega ta frka oko rukovanja. Tahiri mi objašnjava iz prve ruke da je rukovanja bilo i prije i poslije kamera, da su se ministri rukovali i grlili prije sastanka, kao i poslije sastanka. Ministar Lončar nije pristao da se rukuje sa Hazirijem kada su novinari tražili da to učine ispred kamera, jer to može da utiče na razne načine na javno mnijenje. Hiper realnost medija. Mi znamo samo o hrabrom gestu ministra Lončara koji nije pristao da se rukuje sa ministrom Hazirijem još na prvom sastanku.

Srijeda, 21. septembar 2005. godine
Kosovski film ''Kukumi'' dobio je specijalnu nagradu žirija na Sarajevskom festivalu. Scenario filma je napisao Mehmet Kraja po njegovom zadnjem romanu. Roman sam pročitao još kao rukopis. Jako zanimljiv i originalan prilaz ratnoj temi. Psihički bolesnici u Štimlju, gradiću na Kosovu, tokom rata ostaju sami, otvorenih vrata u svojoj zgradi, otkud su pobjegli staraoci, stražari i cijelo osoblje bolnice. Psihički bolesnici izlaze preko kapije, vide koji je užas vani i vraćaju se sami u zgradu bolnice. Lakše i mirnije im je tamo, nego u ovom pametnom, i kao bajagi, normalnom svijetu.
Miki Manojlović, predsjednik žirija, uručuje nagradu režiseru Isa Ćosju, sa oduševljenjem. Kaže mu: ''Nismo očekivali takav film sa Kosova'', ali odmah nastavlja: ''Glupo je što to nismo očekivali. Zašto da ne''.

Četvrtak, 22. septembar 2005. godine
Dobijam E-mail od šarmantne, drage i veoma uporne Vojke Đukić iz Sarajeva. Traži hitno da joj šaljem obećani materijal za novi broj Sarajevske Sveske, najboljeg časopisa regiona. Meni je veoma drago što sam član jednog korektnog i tolerantnog borda - jako vrijedne Sveske iz tako vrijednih Vojkinih ruku. Vraćam joj E-mail sa žaljenjem što neću moći da prisustvujem narednoj promociji u Skoplju, jer tog dana putujem za SAD.
XS
SM
MD
LG