Dostupni linkovi

logo-print

Ponovljeno suđenje u cjelini je drugačije


U čemu su razlike između ovog suđenja i onog koje se dogodilo prije tri godine, kada je sudac Slavko Lozina oslobodio odgovornosti osmoricu bivših policajaca, što je kasnije Vrhovni su poništio?

Prva razlika je, rekli bi cinici, u nogometnim rezultatima reprezentacije Hrvatske. Prije neki dan je Hrvatska igrala sa Maltom neriješeno, a prije tri godine na Svjetskom prvenstvu u Japanu pobijedili su Italiju. To tada nije promaklo ni sucu Lozini koji je na početku suđenja, euforično objavio:

¨S obzirom na prigodu u kojoj smo, iskoristiću to da u ime svih nas, ali opet bez emocija, čestitamo našoj reprezentaciji na uspjehu koji je postigla prije par dana. A sada idemo na naš posao.¨

Danas je atmosfera u sudnici drugačija, reći će ozbiljni, i zato što je Lozinu zamijenila sutkinja Spomenka Tonković, koja je u prvim minutama ponovljenog suđenja dala do znanja:

¨Neću dopustiti nikakve izljeve raspoloženja, komentare, zviždanje, pljeskanje...¨

No, te riječi su se doimale kao zviždanje u vjetar, jer na ponovljenom suđenju u kompletnom sastavu bili su samo tužilac, odvjetnici i Sudsko vijeće. Svjedoci se baš i ne odazivlju, a optuženi i publika su desetkovani. Pola optuženih je u bijegu, a njihovi fanovi, koji su ih prije tri godine pljeskom dočekali, danas su se izgubili. Tek je trećeg dana suđenja u sudnicu zavirio Željko Strize, predsjednik Veteranske invalidske udruge. Pitali smo ga, zašto nema drugih? U čemu je razlika u odnosu na prije tri godine?

¨Razlika je što se pojedini predsjednici udruga bave politikom, a ne pitanjima branitelja. To sam puno puta naglašavao tijekom mog desetogodišnjeg rada, da se ostave biznisa unutar tih udruga, nego da isključivo rješavaju pitanje branitelja. I sama mala pojava branitelja, ovdje danas, pokazuje da sam ja bio u pravu.¨

U čitavoj priči, četvorica optuženih su prepušteni sebi i braniteljima, uglavnom imenovanim po službenoj dužnosti. Ne sjeća ih se više ni splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, koji ih je posjećivao u zatvoru, ni sportski direktor Hajduka Igor Štimac, koji im je pružao razne vidove podrške, ni drugi profesionalni domoljubi. U sudnicu ulaze sami sa sobom, sa svojim lisičinama i tek najbližim članovima obitelji, koje pogledom traže po dvorani.

Jedan od optuženih, Davor Banić, ulazi bez policijskih lisica. Njemu su u rukama štake. Bili oni krivi ili ne, i sami su žrtve rata. Precizno su naveli sutkinji Tonković postotke svoje invalidnosti i oboljenja od post-traumatskog stresnog poremećaja. Bili oni krivi ili ne, kao prokletstvo, polupraznom sudskom dvoranom odzvanjaju svojevremeno izgovorene riječi žrtve iz Lore, Milisava Kataline:

¨Žao mi je svakog ljudskog bića da je došlo u takvu situaciju i u takav položaj da nije imalo nikakav osjećaj i da su mogli gomilu ljudskog starog mesa mučiti, to sam im reko, ako bude ovo došlo do njih, dati im nek pročitaju, nek se sjete da sam im reko kada su me mučili, da je meni žao njih da su došli u takav položaj. A oni su jedan drugom govorili, majku mu jebem, govno srpsko, vidi on nama kaže da je njemu nas žao. Ja danas izjavljujem da mi je žao i njih i žao mi je i mene, jer nisu me ubili, već su me prebili tako da ću patiti dok sam živ. Što je to moralo doći do toga? A znam da nisam učinio nikome ništa nažao.¨

Situacija u sudnici je normalna, potvrđuju promatrači, poput Katarine Kruhonje iz Osječkog centra za mir i nenasilje:

¨Pa, nemamo mi sada nekih posebnih stvari na koje bi htjeli ukazati i mislimo da je dobro isplanirano, iako nam se čini da će to biti vrlo naporno. Raditi svaki dan kroz nekoliko mjeseci, sa jedne strane naporno, a sa druge strane dugo, tako da ne znam koliko će javnost izdržati pratiti to, ali za sada nemamo nekih posebnih primjedbi.“

Ono što nije normalno na ovom suđenju događa se izvan sudnice, svjedoci ne dolaze. Ni u petak nije došao citirani Katalina, koji je svojevremeno imao hrabrosti pretrpjeti fizički napad pred Uredom istražnog suca i oći na suđenje. Možda nije mogao otrpjeti uvredu koju mu je prije tri godine izrekao sudac Branko Lozina, rekavši da bi on morao biti Rambo pa da preživi sva mučenja koja je naveo. Svjedoci izbegavaju sjetiti se, a i ne žele se opet izlagati mogućim prjetnjama. Od 11 pozvanih svjedoka odazvala su se svega dva. U srijedu je u sudnici bio bivši zatvorenik Uglješa Bulović, čiji brat blizanac Gojko je batinama usmrćen u Lori. Kada je završio svjedočenje rezignirano je dobacio sutkinji:

„Nemojte me više zvati molim vas.“

Prvi koji je javno progovorio o zločinu u Lori je bivši zatvorenik Đorđe Katić. On danas živi u Australiji i nudi svjedočenje video linkom. Sud još nije odlučio hoće li ga tako ispitati. Bez svjedoka se neće saznati mračna istina o Lori, zato će ovo novo suđenje dobiti novu dimenziju tek sljedećeg mjeseca kada i ako dođu bivši zatočenici koji su u Srbiji i Crnoj Gori, te u Bosni i Hercegovini. Ključ pravde je u njihovim rukama.
XS
SM
MD
LG