Dostupni linkovi

logo-print

Nema ovdje naivnih, još je manje nevinih


Kako god u budućnosti zaključili istražni organi - bilo da utvrde da nema kršenja zakona ili, pak, da konstatuju zloupotrebu službenog položaja – svaka od sukobljenih strana ostaće pri svojoj ranijoj tvrdnji. Putevi Beograda i Podgorice toliko su se razišli da je nemoguće pronaći zajednički jezik, nemoguće je utvrditi zvaničnu istinu i nemoguće je da neko odgovara za posljedice svoje odluke.

Vojna afera govori o apsurdnosti države u kojoj se dešavaju ovakve stvari. Nikome - pri zdravom razumu – ne bi pala na pamet ideja da nabavlja vojnu opremu skupu 300 miliona eura kada zajednička vojska skoro ne postoji. Izvjesno je da je Savjet ministara odobrio kupovinu sporne vojne opreme, iako to nije bilo ni u planu rada, niti u budžetu za ovu godinu.

Posao sa firmom stanovitog Mila Dragića, srpskog biznismena iz stare Miloševićeve garde, obavljen je na brzinu, bez tendera i sve to navodi na sumnju da se neko nadao brzoj, lakoj i golemoj zaradi. To, međutim, ne daje za pravo Mlađanu Dinkiću da se uživi u ulogu inkvizitora i presuditelja Svetozaru Maroviću. Čitav posao je naručio Generalštab Vojske Srbije i Crne Gore, konstrukciju je osmislilo Ministarstvo zajedničke odbrane a šestočlani Savjet ministara odobrio. Ako bi pravosudni organi i utvrdili krivicu, teško da Svetozar Marović može biti jedini odgovoran.

Jasno je da iza javnog posla stoji ogroman lični procenat i da je Mlađan Dinkić osjetio miris svježeg novca. Otuda toliko želje da se političkom protivniku okalja obraz a Crnogorci u Beogradu su naprosto idelana meta za politički odstrijel.

Naravno, i Podgorica igra dvostruku igru. Nema ovdje ni naivnih, još je manje nevinih: Marović je suviše iskusan političar da bi bio tek tako potpisao nalog za kupovinu opreme vrijedne 300 miona eura. Dakle, sadašnja ljutnja zvanične Podgorice više je galama da bi se obuzdala lavina optužbi iz Beograda.

Iako je najavljeno, ne treba žuriti sa tvrdnjama da će crnogorska vlast definitivno povući administraciju iz Beograda. Savezna vlast slabo funkcioniše, do roka predviđenog za crnogorski referendum ostalo je nekoliko mjeseci i Crna Gora ne bi bog zna što dobila napuštanjem administrativih pozicija. Preciznije rečeno: odlazak iz Beograda ne bi poremetio stanje u državi jer je u ovoj državi mnogo toga poremećeno od samog začetka.

I to je najbolja ilustracija za priču o srpsko-crnogorskoj zajednici: čak i da je radio najbolje što može, predsjednik Marović ne bi imao moć čudotvorca da oživi mrtvaca.

Tu je državu svojevremeno formirao Milošević radi privida da mu je potreban crnogorski glas. U stvari, Milošević je maskom države Crne Gore prikrivao želju za stvaranjem Velike Srbije. Potom je državnu zajednicu nasilno formirao Havijer Solana, opet zbog privida kako Evropa ima viziu i rješenje i za Srbiju i za Crnu Goru i za Kosovo. Trogodišnja istorija državne zajednice pokzauje da je to bilo najlošije rješenje.

Stoga je logično što se tako sklepana državna zajednica danas urušava – ne zbog ideologije – već zbog procenta za političare i vunenih čarapa za vojnike. Kakva država, takav je i njen prljavi veš.
XS
SM
MD
LG