Dostupni linkovi

logo-print

Promjena pravila u programu pomoći


*****

Savez Udruženja izbjeglica i raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini pokrenuo je kampanju kojom bi se izmijenila procedura za izbor korisnika programa pomoći u obnovi stambenih jedinica za povratnike.

U primjeni dosadašnjih pravila pokazani su brojni nedostaci, što ima za posljedicu neravnopravan položaj ljudi koji traže pomoć za obnovu svojih domova. Između ostalog se želi osigurati bolja komunikacija na relaciji Ministarstvo-lokalne vlasti-udruženja-povratnici, kaže predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:

„Manje-više smo razgovarali o tome da su i načelnici opština formirali svoja udruženja i stavili svoje ljude u te opštinske timove za implementaciju projekata. Primjećene su i neke negativnosti, da ne kažem korupcija i tako dalje. Mi želimo, dakle, da se nametnemo lokalnim vlastima da ovi ljudi zaista budu istinski predstavnici povratnika i da na neki način štite svoje interese u zajednicama gdje su se vratili. Naročito nas interesuje odabir korisnika. To je ono što boli izbjeglice. Ako imamo 800 aplikanata recimo u opštini Bratunac, a pet donatora može zadovoljiti možda 50 posto, šta raditi sa ostalim ljudima? Dakle, trebalo bi birati sredine gdje imamo veći broj povratnika, a ne izmišljati neke sredine i tražiti povratnike kojih nema. Prema tome, mi smo željeli danas da predstavimo konkretno stanje na terenu. To ne znači da Ministarstvo na terenu nije prisutno, sa ministrom i svim ljudima koji čine Ministarstvo, ali mislim da ljudi koji žive u sredinama povratka žele prenijeti iskustvo i naravno da ćemo na toj relaciji država-lokalna vlast pokušati pronaći svoje mjesto. S druge strane, želimo da u narednom periodu imenujemo osobe, ljude iz reda povratnika koji su članovi povratničkih udruženja.“

Mario Nenadić, pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, naglašava da povod nije u dosadašnjoj neregularnosti prilikom dodjele sredstava za obnovu:

„Problem je prioriteta. Čak i onaj ko ne želi da se vrati ima pravo na rekonstrukciju svoje imovine, ali nije prioritet. Ne radi se o neregularnosti, nego se radi o primjeni principa koji će nam omogućiti da na najkvalitetniji način među 100 aplikanata izaberemo one koji su stvarni prioritet. Ne radi se o neregularnosti, nego o pitanju prepoznavanja i odabira korisnika u Bosni i Hercegovini koji su prioritet. Međutim, ono zbog čega smo se mi danas ovdje sastali jesu konkretna pitanja izmjena opštih i posebnih kriterija koja stoje u Zakonu o izbjeglicama i raseljenim osobama i uputi na koji način unaprijediti te kriterije da bismo među masom zainteresiranih potencijalnih korisnika izabrali one kojima je u ovom trenutku pomoć prioritetno potrebna jer nemamo novaca za svu potrebnu rekonstrukciju. Da bi smo zadovoljili sve potrebe rekonstrukcije, potrebno je nekih 450 miliona eura. A ako se, na godišnjem nivou, u Bosni i Hercegovini izdvaja oko 50 miliona eura domaće i 50 miliona eura međunarodne pomoći, možemo lako doći do podatka za koliko bi godina riješili ukupnu rekonstrukciju. Dakle, problem je izabrati prioritete.“

O tome koji će kriteriji biti promijenjeni, Nenadić kaže:

„Sazrelo je vrijeme da se promijeni kriterij koji kaže da ukoliko je bilo koji član porodice, koja je bila na okupu prije početka rata, danas riješio na bilo koji način svoje stambeno pitanje u Bosni i Hercegovini, niko drugi od članova porodice nema pravo na rekonstrukciju. Mi smatramo da je prošlo previše vremena i jednostavno je činjenica da su se obitelji razdvojile, odnosno da su od jedne obitelji često nastale dvije ili tri. Ako je sin kupio sebi stan i u međuvremenu formirao svoju obitelj, potpuno je neregularno i diskriminirajuće da njegovi otac i majka nemaju pravo da dobiju obnovu svoje porodične kuće na nekom lokalitetu u Bosni i Hercegovini. Mislim da je to kriterij oko kojeg se možemo i trebamo vrlo jednostavno dogovoriti. Drugi kriterij kojem treba posvetiti pažnju jeste pitanje dislociranja stambenih jedinica na lokalitetu mjesne zajednice ili na lokalitetu opštine. Prema trenutačnim procjenama, u Bosni i Hercegovini se vrši rekonstrukcija prijeratnih adresa. To danas često nije moguće ispoštovati jer imate situaciju da se kuća danas nalazi u dijelu koji je miniran. Dakle, ta obitelj mora čekati da država osigura novac da bi se područje oko kuće deminiralo i da bi onda dobili donaciju. Zato smo se mi dogovorili da pokrenemo inicijativu da se to promijeni, ako se time olakšava pristup infrastrukturi, ako time zaista činimo korist čovjeku, ne utječemo na njegovo osnovno pravo izbora mjesta prebivališta i ne narušavamo bilo koji princip. Dalje smo govorili smo o dokumentima koje je potrebno prikupiti da bi se dokazalo ispunjavanje opštih ili posebnih zakonskih kriterija, što često nije lako. Prije svega administracija je i dalje veoma složena. Ako se na području jedne opštine vrši pet različitih projekata rekonstrukcije, to nije centralizirano, formira se komisija za svaki od tih projekata. Želimo da ovo što je više moguće centraliziramo i da odgovornost za to prebacimo na lokalnu vlast. Tako da povratnici ne bi morali za svaki od tih projekata aplicirati pojedinačno, nego da jednom prikupe dokumentaciju, predaju je na jedno mjesto, a da onda ažuriramo samo ono što treba u smislu zakona o upravnom postupku.“

* * * * *

Ministarstvo finansija Federacije BiH objavilo je Oglas o početku verifikacije stare devizne štednje građana u bankama na prostoru tog entiteta.

Zahtjevi se dostavljaju lično ili uz ovjerenu punomoć na šalterima organizacijskih jedinica koje su za to ovlaštene. Enver Trepić, pomoćnik federalnog ministra finansija, o značaju odziva na ovaj poziv:

„Ova akcija je neophodna, kako za svakog pojedinca, tako i za državu u cjelini odnosno za Federaciju. Mi smo, nažalost, u dosadašnjem radu i analizi konstatirali da ne raspolažemo preciznim podacima kolika je obaveza države, odnosno Federacije prema starim deviznim štedišama, ali smo također vidjeli da i pojedinci ne mogu dokazivati određene iznose. Zbog toga je neophodno i u interesu svakog starog deviznog štediše, a i države, da se odazovu ovoj akciji verifikacije i da na taj način pomognu i sebi i državi i konačno reguliraju svoju obavezu.“

Dakle, oni bi se, ipak, trebali prijaviti, bez obzira što ima različitih stavova, pa i poziva iz Udruženja štediša da se ne odazivaju.

„Ja savjetujem građanima odnosno deviznim štedišama da se, ipak, prijavljuju. Ovo je bilo neko ili nerazumijevanje ili propaganda od strane Udruženja starih deviznih štediša, naime da je dovoljno pokazati deviznu knjižicu i izgubiti svoju imovinu. To je netočno, to nema nikakvog osnova i zbog toga molimo građane da u svom interesu to urade, a ova propaganda ne znam kome koristi. Građani su s tim djelomično upoznati, međutim najnovije stanje je sljedeće – parlament je ljetos donio produženi rok za verifikaciju stare devizne štednje, u Federaciji je to od 12. septembra i trajat će do 31. decembra 2005. godine. Mi redovito objavljujemo lokacije, gradove, adrese, to u ime Ministarstva rade specijalizirane agencije za informatičku i posredničku djelatnost koje su uspješno startale. Istina, u nekim mjestima to još nije počelo, ali u toku ovog mjeseca, kada pripremimo svu tehniku i osoblje, postepeno će se pokriti cijelo područje Federacije.“

Za sada je objavljeno 16 lokacija za verifikaciju stare devizne štednje. To su: Stari grad Sarajevo – ulica Sime Milutinovića 2, Centar Sarajevo –
Maršala Tita 62, Novo Sarajevo – Ložionička 3, Novi Grad – Trg međunarodnog prijateljstva, Ilidža, Džemala Bijedića 256.

U Mostaru u ulicama Dubrovačka bb i Titova 91, u Travniku – Vezira 62, u Kiseljaku – Šar bb, u Bugojnu – Bosanska bb, u Zenici – Masarikova 37, u Visokom – Aleja šehida Resula 4, u Tuzli – Turajlibegova 11, u Srebreniku – Ivana Markovića Irca bb, u Živinicama – Oslobođenja bb i u Livnu – Trg domovinskog rata.

I ostale lokacije biće uskoro objavljene, a radi se o bivšim uredima Zavoda za platni promet ili još ranijim službama društvenog knjigovodstva.

Sve informacije vezane za verifikaciju stare devizne štednje mogu se dobiti u za to nadležnim agencijama na broj telefona: u Sarajevu 033 444 962 i u Mostaru 036 321 220.

Gospodina Trepića ćemo zamoliti i da odgovori našem slušaocu iz Zenice koji pita kada će i na koji način biti vraćena štednja građana koji su svoj novac povjerili Poštanskoj štedionici:

„Pitanje je da li se radi o dinarskoj ili deviznoj štednji, ali odgovorit ću za oba slučaja. Dinarsku štednju kod Poštanske banke, kao i drugih banaka u Bosni i Hercegovinu, pojela je hiperinflacija krajem osamdesetih početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Stariji građani se sjećaju galopirajuće inflacije prije rata, mjesečno preko 100 procenata, a na godišnjem nivou preko 1000. Sve je to rezultiralo, početkom devedesetih godina, denominacijom jugoslavenskog dinara, gdje je jednostavno izbrisano šest nula, tako da je od milion dinara ostao samo jedan dinar. Zbog takve situacije, nijedna vlada do sada nije smatrala potrebnim da se to regulira jer to realno nije predstavljalo nikakvu vrijednost. Međutim, ako se radi o štednji kod Poštanske štedionice Beograd, o staroj deviznoj štednji, onda je situacija drugačija. Naime, to će biti predmet sukcesije. Poznato je da je centrala Poštanske štedionice bila u Beogradu, a filijale u republikama i pokrajinama. Zbog toga će se stare devizne štediše morati u daljem postupku obratiti organima vezanim za provođenje Ugovora o sukcesiji bivše SFRJ.“

* * * * *

BOSFAM ili Bosanska familija, udruženje žena sa sjedištem u Tuzli, tokom više od decenije postojanja, pružalo je, a i danas pruža, pomoć, nadu i snagu stotinama žena koje su morale nastaviti život tamo gdje je nesretno i nasilno prekinut.

O BOSFAM-u govori direktorica ove organizacije Munira Beba Hadžić:

Nevladina organizacija, čiji je puni naziv Bosanska familija, formirana je još u ratu, kao neformalna grupa 1993. godine, a kao zvanično registrovana organizacija 1994. godine. U vrijeme rata, kad su mnogi od nas bili protjerani iz svojih domova, našli smo se u situaciji da je trebalo zaista nešto uraditi za sebe i za druge. Grupa žena, kojoj sam i sama pripadala, jednostavno nije željela sjediti i čekati da nam drugi pruže pomoć nego smo i same pokušavale da nešto uradimo u tom ratnom vremenu. U početku je to bio obilazak kolektivnih centara na području Tuzle i Tuzlanskog kantona i razgovor sa ženama koje su se tu našle sa djecom i sa starim i iznemoglim osobama. Tada smo zaključili da u situaciji koju je rat donio svima nama, a koju niko od nas nije očekivao, nismo ni mislili da će doći do svega do čega je došlo, jednostavno treba nešto raditi, pa makar to bio razgovor s djecom, makar to bilo druženje sa nekom ženom koja plače, koju treba saslušati, makar to bilo pružanje pomoći u tome da se sazna da li je neko živ ili nije i tako dalje. Dakle, razlog nastanka naše organizacije je bio rat, ratna dešavanja i situacija u kojoj je trebalo nešto uraditi i za sebe i za druge. Projekti u koje smo se od te 1994. godine uključivali i u kojima smo radili, bili su uvijek, a i danas su, orijentisani prema našoj ciljnoj grupi, a to su žene koje su na određen način bile žrtve rata. Neke više, neke manje, ali uglavnom veliki broj žena je protjeran iz svojih domova, brinule su od djeci i starim i iznemoglim, izgubile su članove svojih porodica, našle su se, dakle, u vrtlogu rata. To su projekti pružanja neformalne psiho-socijalne pomoći tim ženama, preko centara za druženje žena, preko informisanja, pružanja pomoći djeci koja su se nalazila s majkama u kolektivnim centrima u vremenu rata i tako dalje.

Nakon rata su se projekti prilagodili poslijeratnom vremenu, a to je pružanje podrške ženama koje se vraćaju svojim kućama u područja iz kojih su istjerane. Trenutno BOSFAM ima centralni ured i centar za žene u Tuzli i radi na području Tuzle i Tuzlanskog kantona. Ali isto tako, s obzirom da je veliki broj žena korisnica naših projekata na području Srebrenice, BOSFAM ima i terenski ured u Srebrenici i podržava žene koje su se vratile na područje opštine Srebrenica. Naše obećanje, kada smo formirali organizaciju daleke 1994. godine, bilo je da ćemo nastaviti pomagati našim korisnicama ma gdje se vratile, da će im nastaviti pružati podršku onoliko koliko BOSFAM bude u situaciji, naravno sa partnerima, u saradnji sa donatorima. U okviru toga jeste i Centar za žene koji radi na području opštine Srebrenica i koji pruža podršku ženama koje su se tamo vratile. Kad je u pitanju povratak i pružanje podrške povratku, BOSFAM trenutno sarađuje i sa organizacijom Mercy Corps. Pružamo podršku u prijenosu stvari i znanja, pružamo podršku u monitoringu procesa povratka na području Srebrenice i tako dalje. Upravo zbog toga možemo sasvim mjerodavno govoriti o teškoćama sa kojima se susreću povratnici. Veliki broj problema u procesu povratka natovaren je upravo na leđa žena. Žene koje su ostale bez muških članova porodice zaista su jedna izuzetno ranjiva kategorija i zaista su grupa kojoj treba pružiti podršku. One se zaista susreće sa velikim problemima u procesu povratka. Na primjer, ukoliko žena koja je aplicirala za obnovu kuće dobije materijal za obnovu, ona ne može sama završiti renoviranje kuće i ugradnju materijala ako joj se ne pomogne. Problem povratnica koje mi pratimo jeste, između ostalog, i nemogućnost ostvarivanja zdravstvene zaštite iz različitih razloga. Zamislite, recimo, povratnicu koja živi u Srebrenici i ako želi otići ljekaru mora ići na područje Federacije.

U posljednje vrijeme se jako često barata pojmom održivog povratka. Ali ukoliko osim održivog postoji i onaj povratak koji to nije, to samim tim znači da se neki problemi javljaju i da na nekim područjima treba više djelovati. Povratnicima treba omogućiti da se odluče hoće li se vratiti ili se ne, i kad odluče da se vrate, onda im zaista treba pružiti sve uslove koji bi ima pomogli da ostanu tamo gdje jesu. Kad to govorim, govorim o pitanjima zaposlenja, o broju radnih mjesta koja su dostupna povratnicima, a kojih je kako mali broj. Može se kuća i obnoviti, ali ako ljudi nemaju od čega živjeti, onda ne možemo govoriti o normalnim uvjetima života. Dakle, radila bih daleko više na ekonomskoj podršci, na podršci zapošljavanju, na podršci mladima da ostanu u mjestima povratka i da normalno žive. Ja sam zaista ponosna na to što u BOSFAM-u imamo žena koje od rata naovamo sudjeluju u našim projektima i što i tamo gdje se vrate uvijek ostaju u mreži BOSFAM-a, u aktivnostima koje imamo na tom području. Što znači da nisu poslije jednog projekta koji je trajao dva, tri ili šest mjeseci prepuštene same sebi, već su u svakom momentu vezane za BOSFAM. U ovom mjesecu ćemo ponovo imati javljanje naših korisnica koje su s vratile kući i koje su i dalje vezane za BOSFAM. U BOSFAM-u često praktikujemo odlazak na teren, odemo tamo gdje su se žene vratile da pogledamo u kojim uslovima žive, da ih bar s vremena na vrijeme neko posjeti, da m se kaže – vi jeste tu, ali niste zaboravljene, vi ste dio nas. BOSFAM ima jedan projekat ručnog rada, kako mi to kažemo – zlatnih ženskih ruku, koji traje od 1993-94. godine. To je projekat pletenja i tkanja ćilima koji smo počeli 1993-94. godine u kolektivnim centrima sa jednostavnom željom da se žene nečim zabave dok sjede i dok razmišljaju o događanjima, dok plaču… Da mogu nešto isplesti, da mogu napraviti lijepe čarape za svoje dijete ili džemper za nekoga. A onda smo kasnije počeli sa tkanjem ćilima. Zamislite ženu koja se vratila u Potočare, koja je izgubila svog muža, koja je izgubila svog sina, vratila se potpuno sama u svoju kuću, ali ona dok je sama tka ćilim koji poslije BOSFAM preuzima i daje joj određenu nadoknadu za rad. Tu ženu uvijek neko obiđe, ima nešto da radi i ostaje vezana za BOSFAM ma gdje bila. Dakle, to je ono što smo mi kao BOSFAM uradili i što ćemo raditi u narednom periodu.

Mi želimo da osobe koje su jednom došle kod nas i uključile se u bilo koju aktivnost koju je BOSAM imao, makar to bilo druženje uz priču i ništa drugo, znaju da se u svakom momentu mogu javiti u BOSFAM, da su naša vrata uvijek otvorena i da u svakom momentu ima neko ko će ih saslušati i naravno pokušati da im pomogne u skladu sa svojim mogućnostima. To je ono što je BOSFAM radio i što BOSFAM i danas radi.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
XS
SM
MD
LG