Ove godine, 30. septembra, ističe rok do kada svi bivši nosioci stanarskog prava u Republici Hrvatskoj mogu podnijeti zahtjev za stambeno zbrinjavanje hrvatskoj vladinoj kancelariji za povratnike i izbjeglice. Aleksandar Ševo, čija je porodica izgubila stanarsko pravo nad stanom u Sisku, jedan je od podnosilaca zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. Želja mu je, kaže, da se vrati u prijeratno mjesto življenja:
“To je ono, znači, zadnje nešto - što čovjek se nečemu nada.”
Međutim, Aleksandar kaže i da je razočaran opcijama koje hrvatska država nudi u stambenom zbrinjavanju:
“Prvo zato što neću ući u svoj stan, gdje sam živio. Druga stvar, pitanje je i to stambeno zbrinjavanje, na šta će to da liči, kakvi će uslovi biti, koliko će biti potrebno da ja živim u tom stanu da ja taj stan nakon 10, 15 godina mogu da otkupim - znači konkretno da budem i vlasnik, ono jedan kroz jedan.”
Do sada je zahtjev za stambeno zbrinjavanje podnijelo oko 3 000 od 50 000 bivših nosilaca stanarskih prava, prema podacima izbjegličkih udruženja. Predsjednik Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske i krajine, Petar Đodan, smatra da je podneseno malo zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, te da je razlog tome što Hrvatska ne nudi adekvatna rješenja. Najbolje bi bilo vratiti stanarska prava, kaže Đodan:
“Ako ne mogu to vratiti, neka daju pravičnu nadoknadu. Sve drugo smatram da je farsa i sve drugo smatram neprihvatljivim.”
Direktor Dokumentacionog centra Veritas, Savo Štrbac, tvrdi da bi povrat stanarskog prava značio bum u povratku Srba u Hrvatsku:
“Ako se Srbima u Hrvatskoj vrate stanarska prava kao što je učinjeno na području BiH, samo toliko, garantujem da će se vratiti 100 hiljada Srba. Suština je dakle: vratite nam ono što je bilo naše. Pa mi smo bili jedinstvena država. I to je SFRJ. Žalosno je što na području iste države, u kojoj je došlo do raspada nekako istovremeno, važe različiti standardi.”
I sam Aleksandar Ševo kazao nam je da bi najviše volio vratiti svoj stan u Sisku:
“Mislim, apsurd je da ljudi koji su izbjegli, recimo Hrvati iz BiH, konkretno iz Banje Luke, dobijaju svoje stanove ovdje, te iste stanove prodaju, a Srbima iz Hrvatske se osporavaju ti stanovi. Em što ne mogu ući u njih, em što ih ne mogu otkupiti. Znači nije im čak bilo ni omogućeno, ni ponuđeno da oni to otkupe.”
U splitskoj nevladinoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda Altruis centar pozivaju sve bivše nosioce stanarskih prava koji se žele vratiti u Hrvatsku da ipak ne propuste šansu i prijave se za stambeno zbrinjavanje. Glavni koordinator ove organoizacije, Ivica Vojko:
“Do sada niste imali ništa, zapravo Vlada Republike Hrvatske nije nudila faktički ništa. Ovo je nešto, ovo je jedan veliki korak naprijed i ovo je izvanredan prvi korak i na nama je da zajedničkim snagama onda dođemo i odradimo ono dalje. Da se nismo borili, ne bi onda sigurno bilo ni ovoga. Moramo priznati da je sama činjenica da je vlada napravila provedbeni plan stambenog zbrinjavanja najprije jedan način iskazivanja političke volje da se ti ljudi vrate.”
Vojko tvrdi da se mali broj osoba prijavio za stambeno zbrinjavanje upravo zbog loše obaviještenosti šta se sa tim zapravo nudi:
“Vrlo važna činjenica je da Vlada Republike Hrvatske ovaj puta taj plan treba do kraja provesti zato jer je odgovorna pred međunarodnim organizacijama, jer je i sam provedbeni plan proizvod zapravo Sarajevske deklaracije, koji je Vlada Republike Hrvatske potpisala, i koja je je obvezuje da do 2006. godine u skladu s provedbenim planom svi oni koji su podnijeli zahtjeve trebali bi biti zbrinuti.”
Prema vladinom programu Hrvatske o stambenom zbrinjavanju, usvojenom 2003. godine, bivši nosioci stanarskog prava imaju dvije opcije: da se opredijele za iznajmljivanje državnog stana ili da kupe svoj stan. Za zakup stana u državnom vlasništvu trebalo bi se mjesečno plaćati 1,53 kune po kvadratu. Ako se stan kupuje, rok otplate bio bi 30 godina, po cijeni koja iznosi 60 procenata od njegove trenutne tržišne vrijednosti i uz 15 procenata učešća, te 4 procenta kamate na godišnjem nivou.
“To je ono, znači, zadnje nešto - što čovjek se nečemu nada.”
Međutim, Aleksandar kaže i da je razočaran opcijama koje hrvatska država nudi u stambenom zbrinjavanju:
“Prvo zato što neću ući u svoj stan, gdje sam živio. Druga stvar, pitanje je i to stambeno zbrinjavanje, na šta će to da liči, kakvi će uslovi biti, koliko će biti potrebno da ja živim u tom stanu da ja taj stan nakon 10, 15 godina mogu da otkupim - znači konkretno da budem i vlasnik, ono jedan kroz jedan.”
Do sada je zahtjev za stambeno zbrinjavanje podnijelo oko 3 000 od 50 000 bivših nosilaca stanarskih prava, prema podacima izbjegličkih udruženja. Predsjednik Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske i krajine, Petar Đodan, smatra da je podneseno malo zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, te da je razlog tome što Hrvatska ne nudi adekvatna rješenja. Najbolje bi bilo vratiti stanarska prava, kaže Đodan:
“Ako ne mogu to vratiti, neka daju pravičnu nadoknadu. Sve drugo smatram da je farsa i sve drugo smatram neprihvatljivim.”
Direktor Dokumentacionog centra Veritas, Savo Štrbac, tvrdi da bi povrat stanarskog prava značio bum u povratku Srba u Hrvatsku:
“Ako se Srbima u Hrvatskoj vrate stanarska prava kao što je učinjeno na području BiH, samo toliko, garantujem da će se vratiti 100 hiljada Srba. Suština je dakle: vratite nam ono što je bilo naše. Pa mi smo bili jedinstvena država. I to je SFRJ. Žalosno je što na području iste države, u kojoj je došlo do raspada nekako istovremeno, važe različiti standardi.”
I sam Aleksandar Ševo kazao nam je da bi najviše volio vratiti svoj stan u Sisku:
“Mislim, apsurd je da ljudi koji su izbjegli, recimo Hrvati iz BiH, konkretno iz Banje Luke, dobijaju svoje stanove ovdje, te iste stanove prodaju, a Srbima iz Hrvatske se osporavaju ti stanovi. Em što ne mogu ući u njih, em što ih ne mogu otkupiti. Znači nije im čak bilo ni omogućeno, ni ponuđeno da oni to otkupe.”
U splitskoj nevladinoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda Altruis centar pozivaju sve bivše nosioce stanarskih prava koji se žele vratiti u Hrvatsku da ipak ne propuste šansu i prijave se za stambeno zbrinjavanje. Glavni koordinator ove organoizacije, Ivica Vojko:
“Do sada niste imali ništa, zapravo Vlada Republike Hrvatske nije nudila faktički ništa. Ovo je nešto, ovo je jedan veliki korak naprijed i ovo je izvanredan prvi korak i na nama je da zajedničkim snagama onda dođemo i odradimo ono dalje. Da se nismo borili, ne bi onda sigurno bilo ni ovoga. Moramo priznati da je sama činjenica da je vlada napravila provedbeni plan stambenog zbrinjavanja najprije jedan način iskazivanja političke volje da se ti ljudi vrate.”
Vojko tvrdi da se mali broj osoba prijavio za stambeno zbrinjavanje upravo zbog loše obaviještenosti šta se sa tim zapravo nudi:
“Vrlo važna činjenica je da Vlada Republike Hrvatske ovaj puta taj plan treba do kraja provesti zato jer je odgovorna pred međunarodnim organizacijama, jer je i sam provedbeni plan proizvod zapravo Sarajevske deklaracije, koji je Vlada Republike Hrvatske potpisala, i koja je je obvezuje da do 2006. godine u skladu s provedbenim planom svi oni koji su podnijeli zahtjeve trebali bi biti zbrinuti.”
Prema vladinom programu Hrvatske o stambenom zbrinjavanju, usvojenom 2003. godine, bivši nosioci stanarskog prava imaju dvije opcije: da se opredijele za iznajmljivanje državnog stana ili da kupe svoj stan. Za zakup stana u državnom vlasništvu trebalo bi se mjesečno plaćati 1,53 kune po kvadratu. Ako se stan kupuje, rok otplate bio bi 30 godina, po cijeni koja iznosi 60 procenata od njegove trenutne tržišne vrijednosti i uz 15 procenata učešća, te 4 procenta kamate na godišnjem nivou.
