Popularna “Top lista naderalista”, epizoda snimljena uoči rata u Bosni i Hercegovini, kada je nacionalizam trovao bivšu Jugoslaviju - djeca su razdvojena prema nacionalnoj pripadnosti:
“Prednost ove nove kategorizacije djece na srpsku, hrvatsku i muslimansku je ogromna. Naime, mi kod djece prvo probuđujemo ljubav prema vlastitoj naciji, što je uslov za demokraciju.”
Petnaest godina poslije, u preko 50 škola u Federaciji bošnjačka i hrvatska djeca ulaze na posebna vrata. Jedino zajedničko što imaju - školsko zvono - ne zvoni u isto vrijeme. Da se ne bi sreli.
“Ne družim se ovdje. I odmori su pomjereni da se ne družimo u isto vrijeme. Odmori su pomjereni u različito vrijeme da ne budemo zajedno na odmoru.”
Srđan Dizdarević, Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH:
“Ovo što su ovdje nacionalisti uradili je i paradigma njihovog ponašanja i njihovog odnosa prema Bosni i prema budućnosti ove zemlje. Ovo je ugrožavanje prava djece na suživot, na poznavanje drugog.”
A ovo je vapaj Kasima Korjenića, direktora škole u Stocu koju tek žele podijeliti:
“U jednoj zgradi bili bi smješteni svi Bošnjaci od 7 do 17, a u drugoj zgradi bili bi smješteni svi Hrvati od 7 do 17, što će, ako se uradi, biti jedna katastrofa, kulturni pad.”
Socijaldemokratska partija BiH traži hitno zasjedanje Parlamenta i usvajanje rezolucije kojom bi se sve škole objedinile. Poslanik Nermin Nikšić:
“Mi ovdje imamo čisti aparthejd, čistu segregaciju. Ja imam običaj reći da još preostaje ovim nacionalistima da odrede koju će traku djeca nositi, pa onda s prozora, ako se slučajno te trake pomiješaju, da mogu intervenisati.”
Posmatrano u istorijskom kontekstu, sve je još gore, kaže Dubravko Lovrenović, istoričar:
“Naime, vrlo dobro je poznato da je prije 150 i više godina u ovoj istoj zemlji se desio pokušaj, i uspješan pokušaj organiziranja tadašnjim riječnikom kazano interkonfesionalnog, današnjim multikulturalnog školstva u režiji bosanskog franjevca Ivana Franje Jukića. Danas, 150 godina poslije Jukića, mi se vraćamo u to razdoblje. I to je samo jedan, zapravo, od indikatora koji govore da cijelo naše društvo, ja bih to tako rekao, se nalazi u nekoj latentnoj krizi 19. stoljeća.”
Predstavnici stranaka na vlasti ovu praksu “dvije škole pod jednim krovom” osuđuju, ali ona i dalje traje. Na njihove primjedbe kako je za to kriva međunarodna zajednica, Elmira Bayrasli, iz Misije OSCE, kaže:
“Mislim da smo bili vrlo jasni: vlasti moraju implementirati odluke o administrativnom objedinjavanju, kao i sve ostale odluke na koje su se obvezali.”
Većina roditelja nije za to da se djeca dijele po nacionalnoj osnovi:
“Neprirodno je to. Na kraju-krajeva, to je stvarno ovako bezveze. Pa, ja ne znam da li to igdje ima u svijetu.”
“Mi obični,ono što kažu, svi znamo da je politika. To je sigurno politika.”
U nekim dijelovioma RS-a problem je s obrazovanjem djece povratnika - Hrvata i Bošnjaka, koji po mnogo čemu osjećaju da nisu su dobro došli.
Podjele će kod najmlađih ostaviti trajne posljedice, upozorava Srđan Dizdarević:
“Živeći u izolaciji, ne poznajući drugog, neće biti sposobni sutra ni u Evropi da komuniciraju sa djecom. I da je to u biti jedna osuda na provincijalizam, na zatvorenost, a u pozadini se sigurno krije priprema nekih budućih ratnika za neka nova krvoprolića u BiH.”
Nadrealisti s početka priče imali su ”hepek” da riješi probleme. Danas te čudne sprave nema, kaže jedan od aktera serije, Zenit Đozić:
“Hepek je, ustvari, samo jedna sprava koja je još uvijek na remontu. Ventilator kad taj ponovo ubacimo, ja mislim da će onda u ovoj zemlji ponovo biti sve bolje.”
“Prednost ove nove kategorizacije djece na srpsku, hrvatsku i muslimansku je ogromna. Naime, mi kod djece prvo probuđujemo ljubav prema vlastitoj naciji, što je uslov za demokraciju.”
Petnaest godina poslije, u preko 50 škola u Federaciji bošnjačka i hrvatska djeca ulaze na posebna vrata. Jedino zajedničko što imaju - školsko zvono - ne zvoni u isto vrijeme. Da se ne bi sreli.
“Ne družim se ovdje. I odmori su pomjereni da se ne družimo u isto vrijeme. Odmori su pomjereni u različito vrijeme da ne budemo zajedno na odmoru.”
Srđan Dizdarević, Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH:
“Ovo što su ovdje nacionalisti uradili je i paradigma njihovog ponašanja i njihovog odnosa prema Bosni i prema budućnosti ove zemlje. Ovo je ugrožavanje prava djece na suživot, na poznavanje drugog.”
A ovo je vapaj Kasima Korjenića, direktora škole u Stocu koju tek žele podijeliti:
“U jednoj zgradi bili bi smješteni svi Bošnjaci od 7 do 17, a u drugoj zgradi bili bi smješteni svi Hrvati od 7 do 17, što će, ako se uradi, biti jedna katastrofa, kulturni pad.”
Socijaldemokratska partija BiH traži hitno zasjedanje Parlamenta i usvajanje rezolucije kojom bi se sve škole objedinile. Poslanik Nermin Nikšić:
“Mi ovdje imamo čisti aparthejd, čistu segregaciju. Ja imam običaj reći da još preostaje ovim nacionalistima da odrede koju će traku djeca nositi, pa onda s prozora, ako se slučajno te trake pomiješaju, da mogu intervenisati.”
Posmatrano u istorijskom kontekstu, sve je još gore, kaže Dubravko Lovrenović, istoričar:
“Naime, vrlo dobro je poznato da je prije 150 i više godina u ovoj istoj zemlji se desio pokušaj, i uspješan pokušaj organiziranja tadašnjim riječnikom kazano interkonfesionalnog, današnjim multikulturalnog školstva u režiji bosanskog franjevca Ivana Franje Jukića. Danas, 150 godina poslije Jukića, mi se vraćamo u to razdoblje. I to je samo jedan, zapravo, od indikatora koji govore da cijelo naše društvo, ja bih to tako rekao, se nalazi u nekoj latentnoj krizi 19. stoljeća.”
Predstavnici stranaka na vlasti ovu praksu “dvije škole pod jednim krovom” osuđuju, ali ona i dalje traje. Na njihove primjedbe kako je za to kriva međunarodna zajednica, Elmira Bayrasli, iz Misije OSCE, kaže:
“Mislim da smo bili vrlo jasni: vlasti moraju implementirati odluke o administrativnom objedinjavanju, kao i sve ostale odluke na koje su se obvezali.”
Većina roditelja nije za to da se djeca dijele po nacionalnoj osnovi:
“Neprirodno je to. Na kraju-krajeva, to je stvarno ovako bezveze. Pa, ja ne znam da li to igdje ima u svijetu.”
“Mi obični,ono što kažu, svi znamo da je politika. To je sigurno politika.”
U nekim dijelovioma RS-a problem je s obrazovanjem djece povratnika - Hrvata i Bošnjaka, koji po mnogo čemu osjećaju da nisu su dobro došli.
Podjele će kod najmlađih ostaviti trajne posljedice, upozorava Srđan Dizdarević:
“Živeći u izolaciji, ne poznajući drugog, neće biti sposobni sutra ni u Evropi da komuniciraju sa djecom. I da je to u biti jedna osuda na provincijalizam, na zatvorenost, a u pozadini se sigurno krije priprema nekih budućih ratnika za neka nova krvoprolića u BiH.”
Nadrealisti s početka priče imali su ”hepek” da riješi probleme. Danas te čudne sprave nema, kaže jedan od aktera serije, Zenit Đozić:
“Hepek je, ustvari, samo jedna sprava koja je još uvijek na remontu. Ventilator kad taj ponovo ubacimo, ja mislim da će onda u ovoj zemlji ponovo biti sve bolje.”
