Dostupni linkovi

logo-print

Ugrožavanje prava manjina i diskriminacija još su tu


Član Savjetodavnog odbora Vijeće Europe za provođenje Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Rainer Hofman posebno naglašava pitanje diskriminacije u hrvatskom društvu:

"U mišljenju Savjetodavnog odbora se traži od hrvatskih vlasti da se snažnije bore protiv etničke diskrimacije.

S jasnim primjerom istupio je saborski zastupnik Ratko Gajica:

"Ako u Kninu nema nijedan policajac Srbin i kažemo da je to zato što se nema novaca za jednog takvog profesionalca, onda tu forma postaje važnija od sadržaja.“

U pravosudnim organima manjine nisu zastupljene proporcionalno, kako to nalaže Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, ali tu ima i objektivnih problema smatra pomoćnica ministrice pravosuđa Ljiljana Vodopija Čengić:

„Prema našem Ustavu, odredba kaže da se traženje tih podataka ne može dati, odnosno da je svakom građaninu zajamčeno pravo da se svojoj nacionalnoj pripadnosti ne izjasni.“

Hrvatska je planirala početkom ove godine donijeti Nacionalnu strategiju za suzbijanje diskriminacije, ali se s izradom kasni, kaže načelnica jednog odjela u Ministarstvu pravosuđa Đurđica Alanović - Bojović:

"Očekujemo da će ona biti u slijedećih nekoliko mjeseci ipak konačno dogovorena i izgrađen akcijski plan za njenu provedbu za iduću godinu, ovako precizan kao što sam rekla. I da ćemo konačno imati taj dokument.“

Sa strategijom se želi žrtve diskriminacije poticati da traže satisfakciju, želi se stvoriti sustav da se automatski dobiju relevantni podaci o diskriminaciji, te da se građani educiraju o njoj i da se, primjerice, sazna:

„..kakva je kaznena politika u slučajevima kada je pripadnik romske zajednice žrtva kaznenog djela ili kada je okrivljen u kaznenom djelu. Danas nam to nije moguće, jer takva statistika ne postoji. To želimo sada uspostaviti i na temelju toga i na praćenju tako detaljno razrađenog, moći ćemo onda poduzimati i odgovarajuće mjere.“

U aktualnom Kaznenom zakonu svi oblici diskriminacije sadržani su u jednom članku, a i po njemu se rijetko sudi kaže Tin Gazivoda iz Centra za ljudska prava:

„U svakom slučaju, nema previše slučajeva u kojim je državno Odvjetništvo podnijelo na temeljima tog članka, zadnji put kada sam provjerio sa ljudima iz odvjetništva, to je bilo ispod 10 slučajeva.“

*****

Prava nacionalnih manjina u BiH regulisana su Ustavom i zakonom i na papiru stvari prilično dobre stoje. Ali, za stvarno bolji položaj manjina, osim materijalnih uslova, potrebna je i promjene klime u društvu kada je u pitanju multikulturalnost, ističu u udruženjima.

Ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini sve je manje politički problem, a sve više ekonomsko, finansijsko i socijalno pitanje. Prava nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini na razini države zajamčena su Ustavom i Zakonom o pravima nacionalnih manjina, te izbornim zakonodavstvom. Prošle godine Zakon o pravima manjina usvojen je u RS-u, a u proceduri je isti takav zakon u Federaciji BiH.

Prema mišljenju Aleksandra Živanovića, iz Helsinškog parlamenta građana, stvari puno bolje stoje na papiru nego u životu:

“Na papiru stvari prilično dobro stoje. Ono što su nas udruženja obavještavala da su još uvijek nezadovoljni to su politička prava, odnosno nije detaljno regulisano učešće pripadnika nacionalnih manjina u vlasti. Žale se da je do sada bilo manipulacija u tom, odnosno da su se pripadnici konstitutivnih naroda, zavisno od sredine, izjašnjavali kao pripadnici manjina - da li kao Crnogorci, ili Bosanci, odnosno nazivali su se raznim nazivima koja nisu nazivi tri konstitutivna naroda i na taj način su dobijali mjesto u vlasti. Izborni zakon je to sada regulisao, međutim do sljedećih lokalnih izbora nema ništa. Nedavno su bili lokalni izbori i tek na sljedećim lokalnim izborima će se to početi primjenjivati.”

Teška ekonomsko - socijalna situacija u Bosni i Hercegovini odražava se i na ukupna prava nacionalnih manjina, smatra Živanović:

“Generalno, prava nacionalnih manjina - ono što mi vidimo iz saradnje s udruženjima i ono o čemu oni nama govore - su na onom nivou na kojem su i prava ostalih ljudi koji žive u BiH. Znači, kada je riječ o zapošljavanju, posla nema, kao što nema ni za konstitutivne narode. Jednaka je situacija kada je riječ o nacionalnim manjinama.”

Tomislav Blaha, generalni sekretar udruženja „Češka besjeda“ iz Prijedora, koje radi već osam godina, ističe da oko 800 potomaka Čeha koji žive u BiH dijele sudbinu i svih ostalih građana:

“Kad govorimo da su nezaposleni, to je sudbina i svih drugih naroda. Sva druga prava su zastupljena u onoj mjeri koliko su uopšte zastupljena u ovoj republici, u ovoj državi. Siromaštvo, 40 posto ljudi ne radi, tako da mi ne možemo posebno zahtijevati od nekoga da nam da neke povlastice kad je u pitanju zaposlenje. Da su u pitanju sva ona druga prava koja ljudi imaju su, normalno, sva ona koja imaju ljudi u Evropi.”

Prema saznanjima Helsinškog parlamenta u Bosni i Hercegovini, najugroženiji su Romi:

“U nešto težoj situaciji su, naravno, Romi i to je jedno posebno pitanje koje ovdje nije regulisano i kojem se ne pristupa strateški, odnosno ne donose se nikakvi dugoročniji programi koji bi riješili ovo pitanje. Predstavnici udruženja Roma često navode da nemaju dokumenata na osnovu kojih bi mogli ostvariti svoja ostala prava.”

Romska populacija zbog ratnih dešavanjima izuzetno se prorijedila. Najbolji primjer je Banja Luka. Prije rata ovdje je živjelo oko 4 hiljade Roma, a sada, prema podacima romskog udruženja “Veseli brijeg”, ima ih svega stotinjak. Potpredsjednica udruženja “Veseli brijeg”, Šaha Ahmetović:

“Poslije Dejtona u Banju Luku se vrlo, vrlo mali broj Roma vratio, tako da sad u Banjoj Luci imamo negdje oko 30-tak porodica sa 160 članova. Od tih 160 članova tridesetoro su djeca školskog uzrasta. Od toga dvadeset petero djece pohađa redovno osnovnu školu, petero pohađa srednju školu. Imamo jednu djevojčicu koja je završila srednju školu i sad je upisala i fakultet. Položaj Roma u odnosu na druge je dosta zanemaren, zapušten.”

Donedavno problem u Bosni i Hercegovini je bila i nedovoljna povezanost velikog broja udruženja nacionalnih manjina. Čak ni zvanične institucije nisu imale podatke koliko ima udruženja i gdje se sve nalaze. Ovaj problem, kaže Živanović, sada je riješen u RS-u formiranjem Saveza nacionalnih manjina:

“Ovdje u RS-u formiran je Savez nacionalnih manjina RS-a i sada je na neki način lakše artikulisati te stavove i nastupati pred institucijama vlasti u svojim zahtjevima. Ministarstvo prosvjete i kulture redovno godišnje izdvaja sredstva za kulturne aktivnosti udruženja nacionalnih manjina, Skupština grada Banja Luka i Skupština opštine Prijedor također godišnje izdvajaju sredstva. Međutim, to su oni iznose koje su oni u mogućnosti da izdvoje, s obzirom da je ekonomska situacija teška u zemlji i onda je to, naravno, jedan manji iznos. Međutim, to su iznosi koji obezbjeđuju osnovni rad udruženja.”

Najveći problem za većinu manjina u BiH je ostvarivanje prava na njegovanje svog jezika. Prema raspoloživim podacima i saznanjima, nacionalne manjine u BiH nemaju nijedan svoj medij. Maja Kremenović, predsjednik udruženja Italijana Banje Luke i generalni sekretar Saveza nacionalnih manjina RS-a:

“Jezik se ne zna. Ja sam imala tu sreću i čast da budem student italijanskog jezika ovdje u Banjoj Luci kao prva generacija, a ostali članovi možda znaju pokoju riječ, to se vremenom stvarno zaboravilo, tako da mi kao udruženje planiramo da od oktobra mjeseca organizujemo kurs, neku manju školu italijanskog jezika za naše članove - da se njeguje taj jezik, da se ne zaboravi, da mlađi članovi uče.”

Za bolji položaj manjina, osim materijalnih uslova, većina naših sagovornika ističe i potrebu promjene klime u društvu kada je u pitanju multikulturalnost. U svemu tom svoj veliki doprinos, kažu oni, mogu dati i mediji razbijanjem postojećih stereotipa i davanjem više prostora ovom pitanju.
XS
SM
MD
LG